Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5067/16 (A. M.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Disciplinska mjera
- Pravo na odbranu
- Disciplinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-5067/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5067/16, rješavajući apelaciju Alije Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Muminovića podnesena protiv Rješenja Odbora državne službe za žalbe pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine broj DK 01-2-07-2-109/3-16 od 3.
novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Odbora državne službe za žalbe pri Vijeću ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) broj DK 01-2-07-2-109/3-16 od 3. novembra 2016. godine.
2. Apelant je bio zaposlen kao državni službenik u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), na mjestu ministar savjetnik u Odsjeku za koordinaciju aktivnosti sa VS UN i protiv njega je 28. jula 2016. godine pokrenut disciplinski postupak. Rješenjem Disciplinske komisije Agencije za državnu službu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Disciplinska komisija) broj 05-34-3-653-14/16 od 7. oktobra 2016. godine apelant oglašen odgovornim za povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka c) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), odnosno člana 7. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), „Zloupotrebe i prekoračenja službenih ovlaštenja“ i povrede iz člana 54. stav 2. tačka j) navedenog Zakona, odnosno povrede službene dužnosti iz člana
14. Pravilnika koja je sadržana u težem obliku kroz povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka c) istog zakona odnosno člana 7. Pravilnika. Apelantu je izrečena disciplinska mjera smanjenja plate od 15% u trajanju od tri mjeseca. Istovremeno apelant je oslobođen od disciplinske odgovornosti za povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka d) Zakona o državnoj službi odnosno člana 8. Pravilnika zbog „Vršenja povjerenih poslova i zadataka“, kao i u vezi povrede iz člana 54. stav 2. tačka f) citiranog zakona, odnosno člana 10. „Namjerno kršenja zakona ili drugih propisa“.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je apelant 15. jula 2016. godine u vrijeme kada je u Republici Turskoj pokušan vojni udar, samovoljno, bez saglasnosti i ovlaštenja Ambasadora BiH u Republici Turskoj i suprotno Pravilniku o javnim istupima šefova DKP BiH i Kodeksu državnih službenika u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Kodeks) neovlašteno i samovoljno istupao u medijima. Navedeno je da je apelant dao izjavu: „Bilo je pucnjave i sada se situacija smirila. Vojska obrazlaže da je ova borba za demokratiju, borba protiv korupcije, borba za socijalnu pravdu. Ovo vam direktno prenosim s TV-a gdje gostuju mnogobrojni predstavnici vojske. Stvar je završena. Vojska poziva građane da ostanu mirni i u svojim kućama“. Imenovani je navedenu izjavu dao Novinskoj agenciji Patria (NAP) 15. jula 2016. godine u 23:21:02, a data izjava je suprotna zvaničnom stavu Predsjedništva BiH, koje je uputilo punu podršku demokratskoj izabranoj Vladi Republike Turske, i kao takva predstavlja ozbiljnu prijetnju narušavanju prijateljskih bilateralnih odnosa između BiH i Republike Turske. Disciplinska komisija je na temelju navedenog utvrdila da navedena izjava apelanta ne dolikuje ponašanju diplomatskog predstavnika u osjetljivim momentima unutrašnje političke situacije u zemlji prijema i dokaz je potpunog odsustva poštivanja elementarnih prava diplomatske službe, kao i Kodeksa. Pored toga izjava data novinskoj agenciji Patria dana 17. jula 2016. godine prenesena u dnevnim novinama Dnevni avaz i Faktor. Na osnovu provedenih dokaza, između ostalog izjave i očitovanje Ambasadora BiH u Republici Turskoj Damira Džanke od 19. septembra 2016. godine, Disciplinska komisija je utvrdila da je izjava apelanta data bez ovlaštenja Ambasadora BiH, te da navedeni javni istup i ponašanje apelanta predstavlja narušavanje javnog interesa BiH i štete ugledu države. Istaknuto je da je iz izvedenih dokaza Disciplinska komisija je nedvosmisleno utvrdila, da apelant kao državni službenik nije zloupotrijebio ovlaštenja, niti je postojala namjera pribavljanja bilo kakve imovinske ili neimovinske koristi, ali je istovremeno utvrdila da je isti bez pisane saglasnosti ambasadora dao izjavu putem mobilnog telefona novinarki novinske agencije Patria, na koji način je koristio prava koja mu ne pripadaju, jer je poduzeo radnje koje premašuju njegov položaj, te da je nesporno takvim postupanjem došlo do prekoračenja službenih ovlaštenja, čime je apelant počinio povredu službene dužnosti koja mu se u tom dijelu stavlja na teret iz člana 54. stav 2. tačka c) Zakona o državnoj službi, odnosno člana 7. Pravilnika. Također je utvrđeno da apelant nije namjerno prekršio odredbe Zakona o državnoj službi niti drugi propis BiH, niti je svojim djelovanjem počinio neizvršavanje ili nesavjesno i nemarno vršenje povjerenih poslova u noći 15. jula 2016. godine prilikom pokušaja vojnog puča u Republici Turskoj, jer je cijenila okolnosti neizvjesnosti i straha u kojima se apelant zatekao i nemogućnosti da u tim okolnostima drugačije djeluje. S obzirom na to, Disciplinska komisija je oslobodila apelanta od disciplinske odgovornosti za povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka d) Zakona o državnoj službi, odnosno člana
8. Pravilnika „Vršenje povjerenih poslova i zadataka“, kao i u vezi povrede iz člana 54. stav 2. tačka f) Zakona o državnoj službi, odnosno člana 10. „Namjerno kršenje zakona ili drugih propisa“. Imajući u vidu navedeno Disciplinska komisija je donijela odluku u skladu sa članom 56. Zakona o državnoj službi, a u vezi sa članom 54. istog zakona i članom 7. i 14. Pravilnika. Naime Disciplinska komisija smatra da će se navedenom disciplinskom mjerom postići svrha, budući da apelant do sada nije kažnjavan.
4. Rješenjem Odbora broj DK 01-2-07-2-109/3-16 od 3. novembra 2016. godine, žalba apelanta je usvojena i preinačeno je rješenje Disciplinske komisije od 7. oktobra 2016. godine tako da je utvrđeno da je apelant, do sada disciplinski nekažnjavan, disciplinski odgovoran za povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka j) Zakona o državnoj službi, odnosno član 14. stav 1. Pravilnika, pa mu se izriče disciplinska mjera Pismeni ukor. Istovremeno apelant se oslobađa od disciplinske odgovornosti za povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka c) Zakona o državnoj službi odnosno člana 7. Pravilnika „Zloupotreba i prekoračenje službenih ovlaštenja“.
5. U obrazloženju rješenja Odbor je istakao da smatra utemeljenim navode apelanta da oželbeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na iskaz svjedoka Amine Čorbo. Naime, uvidom u Zapisnik o nastavku javne rasprave od 26. septembra 2016. godine je utvrđeno da navedena svjedokinja tvrdi „da apelant uopšte nije dao službenu izjavu u svojstvu službenika Ministarstva vanjskih poslova, već da je istog kontaktirala kao građanina za kojeg je znala da se po funkciji nalazi u Republici Turskoj i da je greškom u tekst stavila navode apelanta, koji zbog toga bio uzbuđen, jer od njega nije tražila izjavu političke naravi, niti joj je to bio cilj, nego da su joj samo trebale informacije šta se trenutno događa u Turskoj“. Dalje je navela da je pokušavala kontaktirati ambasadora BiH u Turskoj, gospodina Džanku, ali da je isto bilo nemoguće, jer je ambasador bio nedostupan. Također je navela da je greškom u tekst stavila navode apelanta, ali da to nisu njegove riječi, već nekog drugog čovjeka koji boravi u Ankari, pri tome ne navodeći identitet navedene osobe. Imajući u vidu navedeno Odbor je primjenom odredbe člana 17. Pravilnika „in dubio pro reo“ izvršio razmatranje na način koji je povoljniji za apelanta kao službenika protiv kojeg se vodi disciplinski postupak, te je našao da nije dokazano da je apelant učinio povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka c) Zakona o državnoj službi, odnosno članu 7. Pravilnika „Zloupotreba i prekoračenje službenih ovlaštenja“, a istovremeno drži dokazanim povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka j) Zakona o državnoj službi i člana 14. stav 1. Pravilnika u pogledu kršenja pravila radne discipline. Dakle, Odbor državne službe smatra utemeljenim prigovor apelanta istaknut u pravcu konstatacije Disciplinske komisije iznesene u obrazloženju rješenja, da apelant nije zloupotrijebio ovlaštenja, te da nije namjerno prekršio odredbe Zakona o državnoj službi niti bilo koji drugi propis BiH.
6. Nadalje Odbor je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta o nezakonitosti rješenja zbog navodno bitnih povreda pravila postupka koje su nastale kao posljedica nedostavljanja rješenja branitelju apelanta, jer je izvršenim uvidom u dostavnice utvrdio da je rješenje dostavljeno apelantu 11. oktobra 2016. godine, iz čega proizilazi da su neutemeljeni navodi da mu je onemogućeno pravo na odbranu, jer dostavljanje rješenja državnom službeniku protiv koga se vodio postupak propisano je članom 50. Pravilnika te da apelant kao žalitelj zbog toga nije trpio nikakvu štetu. Naprotiv apelant je imao je osam dana vremena da kontaktira branitelja i da ostvari svoje pravo na odbranu, a što je apelant i uradio podnoseći žalbu osmi dan od prijema rješenja. Odbor državne službe također smatra neutemeljenim prigovor apelanta da konzul BiH u Istambulu, Adi Durmić nije procesuiran za ista postupanja koja se pripisuju apelantu, jer cijeni da ovaj navod nije od uticaja na postupak koji se vodi protiv apelanta.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant prvobitno u apelaciji navodi hronologiju postupanja u postupku pred Disciplinskom komisijom. Smatra da je osporeno rješenje utemeljeno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim ističe da je Disciplinska komisija nije postupila shodno odredbi člana 22. stav 1.Pravilnika, jer navedeno rješenje nije dostavljeno njegovom branitelju, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Također smatra da je proizvoljno primjenjena odredba člana 51 i čl. 44. stav 2. tačka 3. Pravilnika, jer osporeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti činjenični opis radnji, na temelju kojih mu je izrečena disciplinska sankcija pismeni ukor. Također ističe da je osporeno rješenje doneseno isključivo na temelju izjave svjedoka Damira Džanke, ambasadora BiH u Republici Turskoj.
8. U Zakonu o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 19/02, 35/03, 4/04, 14/04, 26/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12) relevantne odredbe glase:
Član 54 stav 2. tačka j) Disciplinska odgovornost
2. Povrede službene dužnosti mogu biti:
[…]
j) Kršenje pravila radne discipline u državnoj službi, Član 55 stav 6.
Disciplinski postupak
6. Protiv konačne odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri pismene opomene ili pismenog ukora ne može se voditi upravni spor.
9. U Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“, br. 20/03 i 94/10) relevantne odredbe glase: Član 14.
Kršenje pravila radne discipline (1)Državni službenik koji prekrši pravila radne discipline, kaznit će se pismenom opomenom ili pismenim ukorom.
Član 50. stav 1.
Forma odluke i njihovo dostavljanje (1) Odluke se uvijek donose u formi rješenja i dostavljaju se državnom službeniku, podnosiocu zahtjeva za pokretanje postupka, rukovodećem službeniku organa nadležnog za postavljanje državnog službenika i Agenciji.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud prije svega ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak utvrđivanja zakonitosti rješenja donesenih u disciplinskom postupku koji se vodio protiv apelanta i u kojem je apelant oglašen krivim i izrečena mu je disciplinska sankcija, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da apelant osporava rješenje Odbora državne službe zbog povrede prava na pravično suđenje, koje navode dovodi isključivo u vezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža, da je u konačnici rješenjem Odbora preinačeno rješenje Disciplinske komisije tako da je apelant proglašen disciplinski odgovornim samo za povredu službene dužnosti iz člana 54. stav 2. tačka j) Zakona o državnoj službi, odnosno član 14. stav 1. Pravilnika Kršenje pravila radne discipline u državnoj službi, pa mu je izrečena disciplinska mjera Pismeni ukor dok je istovremeno oslobođen od odgovornosti za druge prekršaje koji su mu bili stavljeni na teret. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je Odbor u obrazloženju osporenog rješenja, razmotrio sve žalbene navode apelanta, koje apelant ponavlja i u apelaciji, pri čemu je posebno cijenio iskaz svjedoka Amine Čorbo, koji je, kao to proizilazi iz obrazloženja, zapravo i bio ključni razlog zašto je Odbor preinačio odluku Disciplinske komisije te u konačnici apelanta oglasio odgovornim samo za jedan disciplinski prekršaj te mu dosljedno tome izrekao drugu disciplinsku mjeru. Nadalje iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da je Odbor dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Odbor dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto su neosnovani žalbeni navodi da mu je prekršano pravo na odbranu, koje Ustavni sud s obzirom da se radi o građanskom postupku ispituje u okviru garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (a ne stava 3.koji je imanentan krivičnom aspektu), budući da je nespornim utvrđeno da je rješenje, suprotno apelantovim navodima, dostavljeno apelantovom braniocu te da je apelant protiv navedenog rješenja u ostavljenom roku izjavio žalbu, kao i zašto u predmetnom postupku nisu relevantni navodi kojim je apelant ukazivao na neprocesuiranje konzula Adija Durmića za ista postupanja koja se pripisuju apelantu. Konačno, imajući u vidu činjenični dio ove odluke, Ustavni sud dalje smatra neosnovanim navode apelanta da je rješenje Disciplinske komisije zasnovano isključivo na izjavi Damira Džanke ambasadora BiH u Republici Turskoj.
15. U odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek, apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud primjećuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom postupku. Stoga, činjenica da je apelant nezadovoljan okonačnom osporenom odlukom sama po sebi ne ukazuje da mu je konkretnom postupku povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u vezi s tim prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević