Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5003/16 („Getaldus BiH“, d. o. o –Zenica)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Porez
  • Upravni spor
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5003/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5003/16, rješavajući apelaciju „GHETALDUS BiH“, d o o -Zenica, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „GHETALDUS BiH“, d o o - Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004800 12 Uvp od 22.

septembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „GHETALDUS BiH“, d o o - Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 004800 12 Uvp od 22.

septembra 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Getaldus BiH“, d. o. o –Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Plamenko Ćustović, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 004800 12 Uvp od 22. septembra 2016. godine.

Uvod

2. Rješenjem Porezne uprave Kantonalnog poreznog ureda Zenica broj 13-4/I-15-1-31/12- P.N.I od 9. aprila 2012. godine apelantu je utvrđeno da ima više uplaćenih javnih prihoda i to na ime troškova postupka prinudne naplate u iznosu od 1.784,44 KM i na ime zatezne kamate u iznosu od 9.493,16 KM, dok je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na povrat sredstava po osnovu poreza na promet nekretnina u iznosu od 19.032,00 KM, i zatezne kamate u iznosu od 16.656,80 KM.

3. Protiv pobijanog rješenja izjavio je žalbu apelant koji ukazuje da je djelimično uvažen zahtjev apelanta, za povrat neosnovano plaćenog iznosa od 11.277,60 KM, a odbijen je zahtjev za povrat sredstava u ukupnom iznosu od 35.688,00 KM.

4. Rješenjem Ministarstva finansija FBiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-618/12 M.P od 26. juna 2016. godine žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana.

5. Kako se navodi u obrazloženju rješanja, prema članu 43. stav 2. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, postupci prinudne naplate mogu se primjenjivati samo za onu poreznu obavezu za koju je uručen nalog za plaćanje od Porezne uprave u skladu sa članom 41. ovog Zakona. Kako je utvrđeno da dostavljanje naloga za plaćanje nije izvršeno u skladu sa odredbama člana 93. Zakona o upravnom postupku (ZUP), to se postupak prinudne naplate nije mogao pokrenuti. Budući da je rješenjem Kantonalnog poreznog ureda, broj 10-4-01-15- 7-01/07 od 5. decembra 2011. godine, koje je konačno, utvrđeno da se postupak prinudne naplate nije mogao voditi zbog neuredne dostave predmetnog Naloga za plaćanje, to je prvostepeni organ pobijanim rješenjem odlučio da apelant ima više uplaćenih sredstava po osnovu troškova postupka prinudne naplate u iznosu od 1.784,44 KM, i kamate u iznosu od 9.493,16 KM. Stoga, zahtjevu apelanta za povrat razrezanog poreza nije bilo moguće udovoljiti iz razloga što nijednim upravnim aktom nadležnog organa nije poništen razrez poreza na promet nekretnina u iznosu od 19.032,00 KM, i zatezne kamate od 16.656, 80 KM.

6. Kako dalje navodi Ministarstvo, u kontekstu žalbenih navoda apelanta treba istaći da je odredbama člana 74.a. stav 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH”, broj: 40/10), koji je “lex specialis”, u odnosu na ostale zakone, propisano da se zastarjevanje prava na razrez i prava na naplatu poreza, kamata, troškova prinudne naplate i novčanih kazni, prekida svakom službenom radnjom mjerodavnog poreznog organa koja je poduzeta u cilju razreza i naplate poreza. Poslije svakog prekida, zastarjevanje počinje teći iznova, a u vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost. Stoga je prvostepeni organ sproveo na Zakonu zasnovan prvostepeni postupak, te žalbeni navodi apelanta nisu mogli biti od uticaja na drugačije rješenje ove porezne stvari, što je opredjelilo ovaj organ da, na osnovu člana 237. stav 1. ZUP-a, odbije žalbu kao neosnovanu.

7. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 004800 12 U od 14. novembra 2012. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv osporenog rješenja Ministarstva broj 03-15-618/12 M.P. od 26. juna 2016. godine.

8. U obrazloženju presude se navodi da je uvidom u sadržaj predmetnog zahtjeva apelanta od 23. juna 2010. godine za povrat plaćenog iznosa predmetne porezne obaveze s kamatama, Kantonalni sud utvrdio da apelant, traži da mu se izvrši povrat novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 46.966,40 KM, uplaćenih u postupku prinudne naplate po rješenju broj 10-4-01-15-7- 01/07 od 9. marta 2010. godine odnosno rješenju broj 10-4-01-15-7-01/07 od 22. januara 2011. godine (koje je doneseno u ponovnom postupku), obzirom da je rješenje od 24. januara 2011. godine poništeno. Nadalje, proizilazi da je predmetni zahtjev zasnovan na pogrešnom i neutemeljenom stavu apelanta da je donošenjem navedene Presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 001291 10 od 31. maja 2010. godine, otpao pravni osnov na temelju kojeg je izvršeno plaćanje predmetne porezne obaveze u ukupnom iznosu od 45.636,24 KM. Kako se dalje navodi, iz iste Presude jasno proizilazi utvrđenje Kantonalnog suda da upravni organi u postupku koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje koje se odnosi na zakonske uvjete za pokretanje postupka prinudne naplate predmetne porezne obaveze propisane odredbom člana 43. stav 2. i 3., te člana 74. stav 1. Zakona Poreznoj upravi Federacije BiH. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi organ pravilno postupio kada je u skladu s citiranim odredbama člana 74. stav 1., kao i odredbama člana 74.a. Zakona Poreznoj upravi Federacije BiH, utvrdio da su prestali zakonski uvjeti za prinudnu naplatu predmetne porezne obaveze. To stoga jer apelant ne ispunjava zakonske uvjete za povrat navedenog iznosa plaćene porezne obaveze s kamatama, te temeljem odredbi člana 237. stav 1. ZUP-a, odlučeno kao u dispozitivu osporenog rješenja. Za takvu svoju odluku tuženi organ je dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.

Osporena presuda

9. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 U 004800 12 Uvp od 22. septembra 2016. godine zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.

10. Po mišljenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno i zakonito odlučio kada je odbio tužbu apelanta protiv rješenja upravnog organa, jer u konkretnom slučaju se ne radi o iznosu uplate porezne obaveze koji prelazi iznos porezne obaveze, u dijelu koji se odnosi na porez na promet nekretnina i zatezne kamate obračunatih nalogom od 16. decembra 2006. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda, uplata porezne obaveze je izvršena na osnovu odluke suda, odnosno akata upravnih organa koji su ostali na snazi, dok je u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate i troškove postupka koji su nastali nakon toga pravilno odobren povrat sredstava jer je postupak prinudne naplate obustavljen. Kako zaključuje Vrhovni sud, radi izloženog se navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje ukazuju neosnovanim.

11. Osim toga, Vrhovni sud je utvrdio da sud takođe nije mogao usvojiti ni navode apelanta da je došlo do zastare poreske obaveze. Naime, prigovor zastare je mogao istaći u postupku prinudne naplate poreza (a ne u postupku po zahtjevu za vraćanje više uplaćenih sredstava), što je apelant i učinio, ali taj prigovor nije usvojen, nego je postupak prinudne naplate obustavljen samo zbog nezakonitog uručenja naloga od 31. marta 2003.godine, a na što se apelant nije žalio. Pri tome sud ima u vidu da je apelant izvršio uplatu porezne obaveze 2010. godine, dakle četiri godine nakon što je donesena presuda Vrhovnog suda, da je prvi nalog za plaćanje porezne obaveze izdat 31 marta 2003. godine. Zatim, nakon donošenja presude Vrhovnog suda broj U-174/01 od 15. marta 2006. godine, apelantu je izdat nalog od 16. oktobra 2006. godine za plaćanje porezne obaveze, kojim je samo izvršen preračun utvrđene a neizmirene kamate zbog izmjena Zakona.

Apelacioni navodi

12. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. Apelant navodi da je zaključak Vrhovnog suda „potpuno proizvoljan i nema pravno uporište niti u jednom zakonu ili drugom propisu“. Naime, okolnost da je postupak prinudne naplate obustavljen zbog neuručivanja naloga za naplatu stranci izravno znači da je za period od izvršnosti rješenja o razrezu poreza 17. oktobra 2000. godine, pa do izdavanja naloga za prinudnu naplatu 16. oktobra 2006. godine, proteklo punih šest godina. U članu 47. stav 1. Zakona o poreznoj upravi, određeno je da se postupak prinudne naplate porezne obaveze može osporavati ako je istekao period u kojem je obaveza naplativa.

14. Apelant smatra da Vrhovni sud, kao i drugi državni organi koji su postupali u konkretnom postupku dužem od šest godina, nisu primijenili jasne zakonske odredbe, nego su ih sasvim proizvoljno tumačili, pa su apelantu odbili vratiti iznose koji su od njega nezakonito naplaćeni. Čak i ako bi se prihvatilo da je apelant morao platiti iznos razrezane porezne obaveze na promet nepokretnosti, onda se kod činjenice da je utvrđeno da apelantu duže od šest godina nije bio uručen nalog za naplatu, nikako ne može opravdati naplata zateznih kamata od 16.656,80 KM. Znači, kamata je obračunata za period u kojem je nastupila zastara vođenja postupka, jer porezni organ nije poduzeo ni jednu radnju za naplatu koja bi dovela do prekida toka zastarjelosti. Apelant navodi da je, uprkos toga, kamata naplaćena, a i pored toga što je postupak kasnije obustavljen, nije određeno vraćanje naplaćenog. Ovakvom proizvoljnom primjenom zakona od strane upravnih organa i sudova, odnosno neprimjenjivanjem jasnih zakonskih odredaba, apelantu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje. Apelant posebno ukazuje i na okolnost da mu nisu dosuđeni nikakvi troškovi, iako je protiv njega pet godina vođen postupak koji je konačno obustavljen jer je apelant dokazao da se isti nije ni mogao voditi zbog neuručenja naloga i nastupanja zastare. Apelant je još u decembru 2012. godine podnio Kantonalnom sudu opredijeljen zahtjev za troškove, u skladu sa uputom istog tog suda, ali taj zahtjev ni do danas nije riješen, iako je za to protekao razuman rok. Na temelju navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži ovu apelaciju i ukine pobijanu odluku Vrhovnog suda, kao i presudu Kantonalnog suda, te naloži da se predinet vrati na ponovan postupak pred upravnim organom, sa uputom da se apelantu vrati nezakonito naplaćeni iznos.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

16. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

17. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o poreznoj upravi FBiH, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević