Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3339/16 (J. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Banka
  • Izvršenje
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3339/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3339/16, rješavajući apelaciju Janje Božić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Janje Božić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 049600 15 Gž 2 od 26. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Janja Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ljubiša Dragičević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 5. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 049600 15 Gž 2 od 26. maja 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda, Pravobranilaštva BiH, Pravobranilaštva RS i UniCredit banke Banja Luka – izvršenika zatraženo je 24. aprila 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud, Pravobranilaštvo RS i UniCredit banka su 17. maja 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, Okružni sud 16. maja 2018. godine, a Pravobranilaštvo BiH 4. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 049600 14 I 2 od 10. novembra 2015. godine djelomično je usvojen prigovor izvršenika i prigovor apelantice izjavljeni protiv Rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 049600 14 I 2 od 11. septembra 2015. godine, pa se pobijano rješenje o izvršenju, u dijelu kojim je određeno namirenje novčanih potraživanja apelantice na ime kamate na glavni dug (stav 1. izreke), mijenja i glasi: „Na osnovu izvršne isprave, pravosnažne Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-396/98 od 28. februara 2000. godine, a radi namirenja novčanih potraživanja apelantice na ime kamate na iznos od 5.202,57 DM i to iznosa od 8 % ugovorene kamate na godišnjem nivou počev od 22. novembra 1978. godine, kao dana zaključenja ugovora o oročenju sredstava za dobijanje kredita, zaključno sa 1. januarom 1992. godine, a od 1. januara 1992. godine do 29. septembra 2000. godine (dan isplate glavnog duga), zakonske zatezne kamate na označeni iznos duga, po izmijenjenoj godišnjoj stopi od 0,5%, određuje se izvršenje protiv izvršenika Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, tako što će se namirenje označenog duga izvršiti emisijom dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća pet godina od dana emisije, a u skladu sa Zakonom o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. U preostalom dijelu prigovor izvršenika i prigovor tražitelja izvršenja se odbija, a pobijano rješenje o izvršenju u dijelu kojim je određeno namirenje troškova pamičnog postupka (stav 2. izreke) održava se na snazi.“

6. Na navedena rješenja apelantica je podnijela žalbu nakon čega je Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 049600 15 Gž 2 od 26. maja 2016. godine apelanticina žalba uvažena, Rješenje Osnovnog suda broj 710 1 049600 14 I 2 od 10. novembra 2015. godine preinačeno tako što je djelimično usvojen apelanticin prigovor, te je Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 049600 14 I 2 od 11. septembra 2015. godine izmijenjeno kako slijedi: „Usvaja se prijedlog za izvršenje (apelantice) koji je konačno uređen podneskom od 20. augusta 2013. godine, tako što se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika UniCredit banke a.d. Banja Luka kao pravnog sljednika Nove Banjalučke banke a.d. Banja Luka, a ova kao pravni sljednik Banjalučke banke a.d. Banja Luka, 'radi namirenja novčanih potraživanja po izvršnoj ispravi Presudi Osnovnog suda broj P 3926/98 od 28. februara 2000. godine u iznosu od 11.011,54 KM (ugovorena kamata na iznos glavnog duga od 5.202,57 KM) i iznos od 5.202,57 KM na ime zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos od 5.202,57 KM'. Nadalje, odbija se prijedlog za izvršenje u odnosu na izvršenika Republiku Srpsku, dok se u ostalom dijelu žalba (apelantice) odbija i označeno prvostepeno rješenje u dijelu odluke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka potvrđuje. Žalba (apelantice) se uvažava, Rješenje Osnovnog suda broj 7 1 0 1049600 14 I 2 od 10. jula 2015. godine ukida i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak.“

7. U ponovnom postupku apelantica je pismenim podneskom od 17. februara 2012. godine uredila prijedlog, te je kao izvršenike označila UniCredit bank a.d. Banja Luka, kao pravnog sljednika Nove Banjalučke banke Banja Luka, te Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku i predložila isplatu iznosa u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske kao lex specialis propisa u skladu s kojim se vrši isplata obaveze po osnovu devizne štednje deponirane kod banaka na teritoriji Republike Srpske do 31. decembra 1991. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/10 - prečišćen tekst) izmirenjem kroz obveznice sa rokom dospijeća 14 godina.

8. Kako navodi Okružni sud, odlučujući o apelanticinom prijedlogu, prvostepeni sud je donio rješenje od 10. novembra 2015. godine kojim je djelimično usvojio prigovor izvršenika i prigovor apelantice, te izršenje potraživanja apelantice po izvršnoj ispravi odredio emisijom dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća od pet godina od dana emisije, a u skladu sa Zakonom o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. U preostalom dijelu odbijeni su prigovori izvršenika i apelantice, pobijano rješenje o izvršenju u dijelu u kom je određeno namirenje troškova parničnog postupka održava se na snazi primjenom odredbe čl. 1. i 2. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje Bosne i Hercegovine, kao i čl. 4. i 8. istog zakona Republike Srpske i sudi kao u izreci rješenja. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavila apelantica, nezadovoljna odlukom prvostepenog suda, tvrdeći da prvostepeni sud nije razriješio pitanje pasivne legitimacije izvršenika, te da se u konkretnom slučaju ne može odrediti izvršenje emisijom obveznica, jer se radi o čistom obligacionom odnosu koji je proistekao iz ugovora prema kojem se izvršenik (banka) obavezala da će izvršiti vraćanje deponiranog iznosa uvećanog za iznos ugovorene kamate, i to 1. septembra 1993. godine, od kada je izvršenik pao u docnju i od kada mu teku zakonske zatezne kamate na iznos od 5.202,57 DM, ali na iznos od 8% ugovorene kamate.

9. Imajući u vidu sadržaj podneska koji se nalazi u spisu, a koji je izdala Privredna banka Sarajevo - Filijala Banja Luka 22. novembra 1978. godine (banka koja je dala stambeni kredit predniku tražioca izvršenja), proizlazi da je radi stjecanja prava na kredit Božidar Božić (apelanticin suprug) otvorio partiju neopozivog oročavanja dinarskih - deviznih sredstava na određeni rok u iznosu od 50.000,00 dinara u protivvrijednosti 5.202,57 DM. Stoga, Okružni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o staroj deviznoj štednji, kako je to pogrešno zaključio u svojoj odluci broj Gž-2250/03 od 27. oktobra 2008. godine, već da se radi o oročenim dinarskim sredstvima u protivvrijednosti strane valute DM, pa su stoga osnovani navodi žalbe da se način isplate apelantici po osnovu izvršne isprave ne može vezati za odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i da kao izvršenik ne treba biti označena Republika Srpska.

10. U konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je materijalnopravni odnos zasnovan između banke i apelantice, pa se obaveza u gotovini može jedino nametnuti banci koja je legitimirana u ovom izvršnom postupku kao izvršenik. Imajući u vidu dužinu trajanja ovog postupka, te činjenicu da je u ovom postupku obavljeno više finansijskih vještačenja vještaka, i to Milke Banjac, Mirjane Zrnić, Drage Salića i Ljubomira Kovačevića, te sadržaj Rješenja Okružnog suda broj Gž-1437/02 od 15. novembra 2000. godine koji je ukinuo Rješenje prvostepenog suda broj 1-924/01 od 7. maja 2002. godine i predmet vratio na ponovni postupak sa uputama prvostepenom sudu u pogledu objašnjenja nalaza vještaka Milke Banjac, koja je po zahtjevu prvostepenog suda izvršila ponovno vještačenje 4. aprila 2003. godine. Ocjenjujući sadržaj ovog nalaza proizlazi da je vještak svoj nalaz od 25. juna 2001. godine i dopunu nalaza od 25. jula 2001. godine u pretežnom dijelu uskladila sa izvršnom ispravom i sačinila novi nalaz u dijelu kojim se zahtijeva isplata zakonske zatezne kamate na iznos isplaćenog glavnog duga od 5.202,57 DM za vremenski period od padanja u docnju od 1. septembra 1993. godine, pa do isplate glavnog duga 29. septembra 2000. godine na iznos od 19.293,13 DM, odnosno KM.

11. Okružni sud je zauzeo stanovište da je u ovaj iznos uračunat iznos ugovorene kamate od 11.014,54 DM, odnosno KM, prema nalazu od 25. juna 2001. godine, a preostali iznos od 8.280,00 KM odnosi se na zakonsku zateznu kamatu koju je vještak utvrdio prema visini stope koja se plaća na štedne uloge po viđenju, što je u spornom periodu iznosilo 6% na godišnjem nivou. Takav način obračuna zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 5.202.57 DM, odnosno KM, u cijelosti odgovara kasnijem zakonskom rješenju iz člana 4.a) Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/01 i 52/06) koji je Okružni sud imao u vidu prilikom dosuđivanja zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnog duga, ocjenjujući odredbu člana 4.b) istog zakona kojom je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.

12. Po zaključku Okružnog suda, apelanticini žalbeni navodi da ima pravo na zakonske zatezne kamate na iznos od 8% ugovorene kamate (procesne kamate) su neosnovani, jer kamatu na neisplaćenu ugovorenu kamatu tražilac izvršenja nije tražio u izvršnoj ispravi. Sud navodi da se u spisu nalaze žalbe apelantice i izvršenika Republike Srpske, kao i prigovori koji imaju isti datum, a sve protiv rješenja prvostepenog suda od 11. septembra 2015. godine kojim je djelimično usvojen prijedlog za izvršenje tražioca od 17. februara 2011. godine, te je određeno izvršenje protiv izvršenika Republike Srpske. Međutim, kako navodi Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno proveo postupak po prigovoru u smislu odredbe člana 12. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te je donio Rješenje broj 71 01 049600 14 I 2 od 10. novembra 2015. godine. Izvršenik Republika Srpska nije u materijalnopravnom odnosu sa apelanticom, pa je stoga valjalo u tom dijelu u odnosu na izvršenika Republiku Srpsku odbiti prijedlog za izvršenje.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelantica navodi da je Okružni sud u osporenom rješenju naveo da smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o staroj deviznoj štednji, nego o oročenim sredstvima u protivvrijednosti strane valute, pa su zbog toga osnovani apelanticini navodi da se isplata ne može vezati za odredbe Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te da kao izvršenik ne treba biti označena Republika Srpska. U pogledu iznosa koji se treba isplatiti apelantici na ime kamata, Okružni sud se u osporenom rješenju vezuje za nalaze vještaka i donosi kontradiktorno i ponovno neodrživo rješenje, pa u stavu 2. dispozitiva kaže da se apelantici ima isplatiti iznos od „5.202,57 KM na ime zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos od 5.202,57 KM“. Ovakvim postupanjem Okružnog suda grubo je povrijeđeno apelanticino pravo na obrazloženu presudu kao aspektu prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

15. Osim navedenoga, Okružni sud je kao relevantan uzeo Zakon o visini stope zatezne kamate (2001. i 2006. godine) donesen nakon što je donesena presuda Osnovnog suda čije se izvršenje traži. Apelantica dalje navodi da je odredbom člana 313. Zakona o obligacionim odnosima propisano da, ,,ako dužnik, pored glavnice, duguje i kamate i troškove, uračunavanje se vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim, kamate i najzad glavnica“. Stoga, apelantica smatra da je izvršenik, kada je apelantici platio iznos od 5.202,57 KM, platio samo dio glavnice, jer se iznosom glavnog duga ima smatrati deponirani iznos plus ugovorena kamata do trenutka kada je apelantica imala pravo, na temelju ugovora, očekivati isplatu, odnosno do trenutka kada je izvršenik pao u docnju. Daljnju povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u arbitrarnoj primjeni Zakona o visini kamatne stope, jer je Okružni sud, bez bilo kakvog obrazloženja, dozvolio da se pri izračunu kamate koristi zakon koji je donesen nakon što je donesena presuda koja je izvršni naslov, a posebno zato što je donesen nakon perioda koji je predmet ovog postupka i za koji se zakonska kamata traži. Iz svega navedenog apelantica smatra da je povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Apelantica podsjeća da je Ustavni sud u ovom predmetu već jednom donio odluku (AP 2517/14) u kojoj je utvrđena povreda apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku, ali i nakon toga redovni sudovi su postupak vodili neefikasno, rješenja su opetovano poništavana i predmet stalno iznova vraćan na ponovni postupak.

16. Na temelju svega navedenog, apelantica smatra da ova apelacija treba biti usvojena, utvrđena povreda apelanticinih prava navedenih u prethodnom tekstu, a predmet vraćen redovnim sudovima uz jasnu instrukciju kako će pristupiti obračunu kamate.

b) Odgovor na apelaciju

17. Osnovni sud navodi da su neosnovani apelanticini navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, pa se stoga predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.

18. Okružni sud navodi da je dao valjane i pravilne razloge za svoju odluku, kojom nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje i imovinu, na koje se apelantica poziva, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Pravobranilaštvo RS navodi da u konkretnom predmetu nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelantica poziva.

20. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštva BiH se navodi da Bosna i Hercegovina nije bila učesnik parnice, niti je tužbeni zahtjev bio na bilo koji način opredijeljen prema Bosni i Hercegovini. Slijedom iznesenog, Bosna i Hercegovina se ne može smatrati učesnikom predmetnog apelacionog postupka.

21. UniCredit Bank smatra da su apelanticini navodi u cijelosti neosnovani, te da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava na obrazloženu presudu kao aspekta prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica („Službeni glasnik RS“ broj 1/08) relevantne odredbe glase: Član 2. stav 1.

(....) (2) Sredstva za izmirenje obaveza po osnovu stare devizne štednje obezbjeđuje Republika Srpska.

Član 4.

Obračunata i neisplaćena kamata prema ugovorima iz člana 1. ovog zakona nakon 1. januara 1992. godine se stornira i od istog datuma, pa do stupanja na snagu Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“, broj: 28/06, 76/06 i 72/07), vrši se novi obračun kamata po godišnjoj stopi od 0,5 %.

Član 9.

(1) Obveznice se emituju pod sljedećim uslovima:

a) vrsta obveznice: dugoročna obveznica sa kamatnim prinosom (kuponom), na ime; b) denominacija: 1 konvertibilna marka; c) nominalna vrijednost emisije: vrijednost obaveza po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu izvršene isplatom u gotovini, utvrđena u skladu sa ovim zakonom i Uredbom; d) rok dospijeća: 5 godina od dana emisije; e) kamatna stopa: fiksna, 2,5% godišnje;

23. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 30.

(1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prenos ne može dokazati na taj način, stranke svoja prava vezana za prenos potraživanja mogu dokazivati samo u parničnom postupku.

(2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug po zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku

24. U Zakonu o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/01 i 52/06) relevantne odredbe glase:

Član 4.a Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertuje u DEM, odnosno KM po najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveza na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) u DEM, i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. maja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3. osnovnog zakona.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 049600 15 Gž 2 od 26. maja 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica pobija osporeno rješenje tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...] Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

30. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja.

31. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o staroj deviznoj štednji, već o oročenim dinarskim sredstvima u protivvrijednosti strane valute DM, pa su stoga osnovani navodi žalbe da se način isplate apelantici po osnovu izvršne isprave ne može vezati za odredbe Zakona BiH i da kao izvršenik ne treba biti označena Republika Srpska. U konkretnom slučaju iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je materijalnopravni odnos zasnovan između banke i apelantice, pa se obaveza u gotovini može jedino nametnuti banci koja je legitimirana u ovom izvršnom postupku kao izvršenik. Osim toga, Okružni sud je ocijenio sadržaj nalaza vještaka M. B. koji je uskladila sa izvršnom ispravom i sačinila novi nalaz u dijelu kojim se zahtijeva isplata zakonske zatezne kamate na iznos isplaćenog glavnog duga od 5.202,57 DM za vremenski period od padanja u docnju od 29. septembra 2000. godine, pa do isplate glavnog duga 29. septembra 2000. godine. Okružni sud smatra da je u ovaj iznos uračunat iznos ugovorene kamate od 11.014,54 DM, odnosno KM, prema nalazu od 25. juna 2001. godine, a preostali iznos 8.280,00 KM odnosi se na zakonsku zateznu kamatu koju je vještak utvrdio prema visini stope koja se plaća na štedne uloge po viđenju, što je u spornom periodu iznosilo 6% na godišnjem nivou. Takav način obračuna zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 5.202,57 DM, odnosno KM, u cijelosti odgovara kasnijem zakonskom rješenju iz člana 4.a) Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate koji je Okružni sud imao u vidu prilikom dosuđivanja zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnog duga, ocjenjujući odredbu člana 4.b) istog zakona kojom je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga. Apelanticini žalbeni navodi da ima pravo na zakonske zatezne kamate na iznos od 8% ugovorene kamate (procesne kamate) su neosnovani, jer kamatu na neisplaćenu ugovorenu kamatu apelantica nije tražila u izvršnoj ispravi. I, konačno, imajući u vidu izloženi tok postupka u predmetnoj pravnoj stvari, kao i činjenicu da je u istoj pravnoj stvari Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2605/08 od 12. oktobra 2011. godine, kojom je usvojena apelacija u odnosu na razuman rok odlučivanja, Ustavni sud smatra da tok postupka koji je obuhvaćen osporenim rješenjima zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, pa su neosnovani apelanticini navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje u tom segmentu.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je isticala u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, djelimično uvažavajući prigovor zastare potraživanja kamata koji je istakla apelantica, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni prava na koju je apelantica neosnovano ukazala.

36. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su razmotreni u okviru apelanticinog prava na pravično suđenje.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević