Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3632/18 ("Junuzović-kopex" d.o.o. Lukavac i drugi)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3632/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3632/18, rješavajući apelacije "Junuzović-kopex" d.o.o. Lukavac i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Junuzović-kopex" d.o.o. Lukavac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 023376 15 Rev od 30. marta 2018. godine;

"Filing" d.o.o. Čitluk protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 050446 17 Gž 2 od 5. juna 2018. godine;

"GTI BH" d.o.o. Lukavac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 180469 14 Pž od 14. septembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3632/18

1. "Junuzović-kopex" d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmina Sarihodžić Aljić advokat iz Tuzle, podnio je 5. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 023376 15 Rev od 30. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla) da mu na ime glavnog duga isplati iznos od 10.653,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime duga po računu broj 3660/05 od 22. novembra 2005. godine plati iznos od 10.653,00 KM. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su apelant i tuženi bili u dugogodišnjem poslovnom odnosu, pa je apelant tuženom, između ostalog, na osnovu fakture broj 250-0187 od 3. marta 2009. godine isporučio 30.022 litara euro dizela u vrijednosti od 40.229,48 KM, a tuženi se obavezao za to platiti odgovarajuću kupoprodajnu cijenu (koju je, prema izvedenim dokazima, platio kroz dvije uplate 27. maja i 10. augusta 2009. godine). Dalje, u postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi vršili međusobna sravnjavanja svojih potraživanja i dugovanja svake godine na 31. decembar (od 2005. do 2010. godine) te da je prilikom sravnjavanja uvijek ostajao sporan račun broj 3660/05 od 22. novembra 2005. godine. Osim toga, tuženi je u periodu od 2005. godine do novembra 2006. godine sva plaćanja apelantu vršio bez sačinjenih specifikacija računa za koje je vršio plaćanje, a nakon navedenog datuma je sačinjavao specifikacije, dok je apelant neovisno od specifikacije računa koje tuženi plaća uračunavao ispunjenje obaveza tuženog po starosti duga (zatvarao stariji dug tužitelja). Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelant nije imao pravo da uplatama od 27. maja i 10. augusta 2009. godine namiruje obaveze tuženog iz ranijeg perioda jer je tuženi dokazao, što potvrđuje i nalaz vještaka finansijske struke, da je po fakturi broj 250-0187 od 3. marta 2009. godine platio iznos od 40.229,48 KM, dakle ukupan iznos na koji faktura i glasi za koju apelant neosnovano tvrdi u tužbi i tokom postupka da je djelimično plaćena. Naime, s obzirom da je tuženi tokom postupka dokazao činjenicu da je prilikom uplate specificirao račune po kojim vrši plaćanje, Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 312. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da kada između istih lica postoji više istorodnih obaveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum povjerioca i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

AP-4644/18

4. "Filing" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikola Sivrić advokat iz Čitluka, podnio je 13. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 050446 17 Gž 2 od 5. juna 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim traži da mu tuženi (D. Š. i N. Š.) isplate iznos od 8.492,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka.

6. Kantonalni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta da mu tuženi, na ime radova koje je izvršio na njihovoj kući, isplate iznos od 8.492,00 KM. Naime, da apelant svoj zahtjev temelji na usmenom dogovoru o izvođenju građevinskih radova koji je zaključio sa prvotuženim, kao i računu od 28. novembra 2007. godine, koji tuženi odbijaju platiti osporavajući apelantu osnov i visinu potraživanja. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant, u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP,) nije dokazao osnovanim svoje potraživanje. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prema odredbi člana 262. ZOO apelant bio u obavezi dokazati postojanje ugovornog odnosa između parničnih stranaka, odnosno trebao je dokazati svoju povjerilačku ulogu, kao i dužničku ulogu tuženih, da bi na osnovu navedene zakonske odredbe imao pravo od tuženih tražiti ispunjenje obaveze kako ona glasi. Apelant je kao osnov tužbe naveo odredbu člana 210. ZOO smatrajući da se radi o neosnovanom bogaćenju tuženih, pa je trebao dokazati da su upravo tuženi stekli neku korist njegovom izvršenom radnjom da bi na strani tuženih postojala obaveza vraćanja naknade vrijednosti za te izvršene radnje. S obzirom da apelant nije dokaazao relevantne činjenice na osnovu kojih traži potraživanje od tuženih, to je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev apelanta odbio kao neosnovan, zaključio je Kantonalni sud. AP-5979/18

7. "GTI BH" d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Mukanović advokat iz Tuzle, podnio je 26. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 180469 14 Pž od 14. septembra 2018. godine.

8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja („Madi“ d.o.o. Tešanj) i preinačena je prvostepena presuda tako što je obavezan apelant da tužitelju na ime glavnog duga isplati novčani iznos od 2.886,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i apelant 18. oktobra 2010. godine zaključili ugovor kojim se apelant kao kupac obavezao isplatiti tužitelju kao prodavcu iznos duga od 2.886,36 KM, jer je preuzeo da isplati dug koji je raniji kupac („CPM BH doo“ Lukavac) ostao obavezan prema tužitelju-prodavcu. Također, utvrđeno je da je egzistirao ugovor o asignaciji kojim asignat-uputilac („CPM BH doo“ Lukavac) upućuje asignata-upućenika (apelanta) da izvrši plaćanje obaveze prema asignataru-primaocu (tužitelju), po kojem ugovoru je postupio apelant (apelant uplatio iznos od 1.200,00 KM). Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pristupanju dugu od strane apelanta (član 451. ZOO) za koje, suprotno pogrešnom stavu apelanta, nije potreban pristanak dužnika jer treće lice stupa samo u obavezu pored dužnika kao solidarni dužnik. Naime, ugovorom o pistupanju ne oslobađa se dužnik obaveze, već naprotiv, treći se uz dužnika obavezuje povjeriocu ispuniti njegovo potraživanje, tako da ne stoji prigovor aktivne i pasivne legitimacije na kome je tokom postupka istrajavao apelant. Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tužitelja da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da je ugovor od 18. oktobra 2010. godine, na kojem tužitelj zasniva svoje potraživanje, potpisan od neovlaštene osobe zbog čega ne može ni proizvoditi pravna dejstva. Ovo iz razloga što apelant nije dokazao da je u vrijeme zaključenja ugovora (18. oktobra 2010. godine) osoba koja je ispred tužitelja potpisala ugovor bila neovlaštena da to učini. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je istovremeno ugovor o asignaciji od 29. septembra 2010. godine za apelanta potpisala ista osoba, a apelant je, što je nesporno, po tom ugovoru izvršio isplatu.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3632/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3632/18 ("Junuzović-kopex" d.o.o. Lukavac… | Sudska praksa | Aktio