Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4737/16 (R. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4737/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4737/16, rješavajući apelaciju Redže Seferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Redže Seferovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 011972 14 Rev od 4.
oktobra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Redži Seferoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka imenovanom isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Redže Seferovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 011972 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 011972 12 Gž od 6.
augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 P 011972 11 P od 2. decembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom iz člana 5.f) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i prava iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Redžo Seferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupaju zaposlenici Udruženja „Vaša prava BiH“, podnio je 14. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 011972 12 Gž od 6. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 011972 11 P od 2. decembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Adema Demirovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 22. juna do 4. jula 2018. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 28. marta 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi utvrđivanja diskriminacije.
6. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 011972 11 P od 2. decembra 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je tuženi diskriminirao apelanta povrijedivši njegovo pravo na jednako postupanje na način da mu je zabranio pristup ugostiteljskom objektu caffe bar „Afrika“ zbog njegove nacionalne i etničke pripadnosti, te da se tuženom zabrani da ubuduće preduzima radnje kojima bi apelantu i drugim licima onemogućio pristup u navedeni objekt zbog nacionalne i etničke pripadnosti, kao i u pogledu troškova postupka.
7. Apelant je tokom postupka tvrdio da je 3. januara 2011. godine zajedno sa svojim prijateljima uskraćen za uslugu u caffe baru „Afrika“ zato što je pripadnik romske nacionalnosti i da je na taj način diskriminiran, a sve po nalogu tuženog koji je osnivač i vlasnik navedenog ugostiteljskog objekta, koji je naredio konobaru Admiru Imamoviću da ne uslužuje pićem pripadnike romske nacionalnosti i da im ne dozvoli ulazak u objekt.
8. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je među strankama sporno da li je uskraćivanje usluge apelantu i njegovim prijateljima došlo zbog nacionalne odnosno etničke diskriminacije, kao i to da li je do zabrane došlo po osnovu naloga tuženog kao osnivača firme u čijem sastavu posluje caffe bar „Afrika“, u kojem je došlo do incidenta odnosno odbijanja da se apelant i njegovo društvo usluže. U vezi s tim, Općinski sud je citirao relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije, i to čl. 2., 4. stav (5), 6. tačka j), 11. stav (1), 12. stav (1) tač. a) i b) i 15. stav (1).
9. Polazeći od člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije (teret dokazivanja) tuženi je tokom postupka pružio dokaze kako bi dokazao da nije vlasnik ugostiteljskog objekta u kojem se incident dogodio, da je odgovorno lice ugostiteljskog objekta Mirheta Demirović, da nije tačno da je on zabranio ulaz i pružanje ugostiteljske usluge gostima po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, već da se radi o poznatom načelu u svim ugostiteljskim objektima, a to je neusluživanje gostiju koji su skloni narušavanju javnog reda i mira s obzirom na to da su lica romske nacionalnosti par dana prije narušila javni red i mir u istom ugostiteljskom objektu. Tuženi je u tom pravcu, u smislu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, kao dokaze predložio saslušanje svjedoka Admira Imamovića, konobara u caffe baru „Afrika“, koji je 3. januara 2011. godine odbio poslužiti pićem apelanta i njegovo društvo (koje je također bilo romske nacionalnosti), saslušavanjem policajca PU Zavidovići koji se u navedenom ugostiteljskom objektu kritičnog dana zatekao kao gost, saslušavanjem policajca PU Zavidovići koji je nakon apelantovog poziva došao na intervenciju, predloživši da se on i apelant saslušaju u svojstvu stranaka, a od materijalnih dokaza predložio je da se izvrši uvid u rješenje o registraciji navedenog ugostiteljskog objekta, uvid u rješenje Ministarstva za privredu i dokumentaciju PU Zavidovići vezanu za incidentne situacije u ugostiteljskom objektu „Afrika“ od 30. decembra 2010. i 3. januara 2011. godine.
10. Na osnovu provedenih dokaza, a posebno iskaza svjedoka Admira Imamovića, konobara u caffe baru „Afrika“, protiv koga je i pokrenut prekršajni postupak zbog vrijeđanja nacionalnih osjećanja građana, Općinski sud je utvrdio da njegov postupak, odnosno uskraćivanje usluga licima romske nacionalnosti zbog incidenta koji se desio par dana prije, u kojem su učestvovala lica romske nacionalnosti, nije proizvod naloga tuženog kao vlasnika objekta. U tom pravcu je još pojašnjeno da i ukoliko je i došlo do diskriminacije po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti u spornoj situaciji, a što će se utvrditi u prekršajnom postupku koji je pokrenut protiv konobara Admira Imamovića, zaposlenog u caffe baru „Afrika“, apelant nije dokazao da je postupak konobara Admira Imamovića povezan s naredbom tuženog kao osnivača i vlasnika objekta. U tom pravcu je Općinski sud naglasio da je tuženi u svom iskazu naveo da je apelantu rekao da može popiti piće ako nije pravio probleme nekoliko dana ranije i da su to čuli pripadnici policije koji su bili na licu mjesta, ali se apelant s društvom udaljio i nije htio popiti piće u caffe baru „Afrika“, te je tuženi u iskazu osporio apelantove navode da mu je ponudio 2 KM kako bi popio piće na drugom mjestu, što je potvrdio i policajac koji je prisustvovao razgovoru i koji je čuo šta se govorilo.
11. Shodno dokazima koje je apelant predložio (preporuka Ombudsmena za ljudska prava od 25. maja 2011. godine i uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije PU III PS Zavidovići) Općinski sud je utvrdio da je Institucija ombudsmena postupila u okviru svojih ovlaštenja shodno apelantovim navodima, a obraćanje toj instituciji je i dokaz da se apelant osjećao diskriminiranim postupanjem u caffe baru „Afrika“, a zbog čega je potražio i sudsku zaštitu. Iz drugog dokaza koji je apelant predložio utvrđene su okolnosti spornog događaja u caffe baru „Afrika“, odnosno da je došlo do narušavanja javnog reda i mira od strane konobara Admira Imamovića zaposlenog u caffe baru „Afrika“ koji je govorom vrijeđao nacionalna, moralna i rasna osjećanja apelanta, kao i ostalih lica romske nacionalnosti koja su se nalazila u njegovom društvu, što opet tuženog ne dovodi u vezu s navedenim postupanjem i radnjama. Osim toga, Općinski sud je na apelantov prijedlog saslušao i svjedoke Fikreta Seferovića, Sabahudina Huskića i Ibrahima Šehića, pa je tako svjedok Sabahudin Huskić na upit tuženog da li je on rekao da „Cigani“ ne mogu dobiti piće rekao: „Nisi to rekao ti, nego konobar…“, dok je vjerodostojnost iskaza Ibrahima Šehića dovedena u pitanje jer je imenovani svjedok policajcu koji je vršio uviđaj rekao da ništa nije čuo, osim što je vidio da nisu usluženi, dok je pred sudom na ročištu iscrpno opisao događaj, pa sud takav iskaz nije smatrao vjerodostojnim.
12. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbu člana 123. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja propisuje da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok član 126. istog zakona propisuje da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Kako član 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije propisuje da je teret dokazivanja na tuženom to je sud, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključio da je tuženi dokazao da nije naložio vršenje diskriminacije po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, odnosno da nije prekršio načelo jednakog postupanja, pa je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Navedeno stoga što tokom postupka nije dokazano da je konobar Admir Imamović, uskrativši uslugu licima romske nacionalnosti, postupao po nalozima tuženog kao poslodavca jer je u svom iskazu naveo da je to učinio na svoju ruku zbog nereda koji su par dana ranije izazvala lica romske nacionalnosti, zbog čega je protiv konobara pokrenut prekršajni postupak.
13. Predmet je 27. januara 2012. godine dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi, a 15. novembra 2012. godine taj sud je u sjednici vijeća odlučio da otvori raspravu pred drugostepenim sudom radi ponovnog izvođenja i ocjene dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, saslušavanjem parničnih stranaka i svjedoka.
14. Kantonalni sud je, nakon što je u periodu od 23. januara do 17. jula 2013. godine održao tri rasprave (ročište koje je bilo zakazano za 4. decembar 2012. godine odgođeno je zbog nedolaska stranaka), donio Presudu broj 52 0 P 011972 12 Gž od 6. augusta 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
15. Drugostepeni sud je, cijeneći ponovo izvedene dokaze (iskaze apelanta i saslušanih svjedoka) na način propisan članom 8. ZPP, a imajući u vidu činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu provedenih dokaza, te polazeći od odredaba člana 123. stav 1. i člana 126. ZPP, a u vezi s odredbom člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije zaključio da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog jer je tuženi dokazao da nije naložio vršenje diskriminacije po osnovu etničke i nacionalne pripadnosti. Navedeno i stoga, kako je naglasio Kantonalni sud, što prema odredbi člana 12. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama tog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i, između ostalog, traže: a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije) i b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili se može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije).
16. U konkretnom slučaju apelant je predmetnu tužbu podnio protiv tuženog kao fizičkog lica, ali tuženi kao fizičko lice nije postupao kritičnog dana, 3. januara 2011. godine, već u svojstvu punomoćnika pravnog lica, odnosno zakonskog zastupnika firme „SIMBA-AM“ d.o.o. Midhete Demirović. Da je tuženi kritičnog dana nastupao u svojstvu pravnog lica, tj. poslodavca pravilno je, prema ocjeni Kantonalnog suda, zaključio i prvostepeni sud koji je u obrazloženju citirao navode iz iskaza svjedoka: „…a po pozivu konobara Imamović Admira u ugostiteljski objekat došao je tuženi, kao poslodavac.“
17. Dakle, kako apelant tuženog u tužbi, a i tokom postupka, nije označio kao osnivača društva „SIMBA-AM“ d.o.o. Zavidovići u čijem sastavu posluje caffe bar „Afrika“, niti kao punomoćnika tog društva u svojstvu zakonskog zastupnika društva, u kom svojstvu se tuženi i pojavio kritične večeri, već ga je označio isključivo kao fizičko lice, to je, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da na strani tuženog nedostaje pasivna legitimacija. U vezi s tim, Kantonalni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir i odredbe Zakona o ugostiteljskim djelatnostima FBiH, i to član 3. stav 1. koji propisuje da ugostiteljsku djelatnost mogu obavljati pravna i fizička lica koja su registrirana za obavljanje ugostiteljske djelatnosti i ispunjavaju uvjete propisane Zakonom i propisima donesenim na osnovu tog zakona. Shodno tome, uzme li se u obzir da u konkretnom slučaju ugostiteljsku djelatnost obavlja pravno, a ne fizičko lice, prema ocjeni Kantonalnog suda, nameće se zaključak da caffe bar „Afrika“ zastupa i predstavlja zastupnik društva SIMBA-AM d.o.o. Zavidovići.
18. Zatim se Kantonalni sud osvrnuo na konkretan spor istaknuvši da odredba člana 8. Zakona o javnom redu i miru Zeničko-dobojskog kantona propisuje da su privredna društva ili drugo pravno lice kojem je povjereno vođenje poslova dužni preduzimati mjere za održavanje javnog reda i mira u njihovim poslovnim prostorijama kada je to moguće, bez opasnosti za sebe ili drugog, uz obavezu da slučajeve narušavanja javnog reda i mira odmah prijave policijskoj upravi ili djelatniku policije. Polazeći od navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je kao ovlašteno lice zakonskog zastupnika društva „SIMBA-AM“ d.o.o. Zavidovići, u čijem sastavu posluje caffe bar „Afrika“, ističući načelo da piće mogu dobiti oni koji nisu remetili javni red i mir prije nekoliko dana u istom caffeu, zapravo postupao u skladu s navedenom odredbom Zakona o javnom redu. Zatim je Kantonalni sud dodao da na to da je apelant remetio javni red i mir dan prije spornog događaja 3. januara 2011. godine ukazuje činjenica, koju apelant niti njegovi punomoćnici nisu osporili tokom prvostepenog postupka, a ni u postupku pred drugostepenim sudom, da je apelant dan prije kritičnog događaja u društvu više lica, kojih je bilo više od pet, prijetio konobaru Admiru Imamoviću zbog incidenta koji se desio 30. decembra 2010. godine navodeći da će „oni zauzeti kafanu, da će to biti romska kafana, da će oni dolaziti svaki dan“.
19. Na osnovu svega iznesenog Kantonalni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučeno kao u izreci presude.
20. Rješenjem Općinskog suda broj 42 0 P 011972 11 P od 12. novembra 2013. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
21. Rješenjem Kantonalnog suda broj 42 0 P 011972 12 Gž od 12. decembra 2013. godine apelantova žaba je uvažena i prvostepeno rješenje ukinuto jer je apelant, shodno odredbi člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, reviziju blagovremeno izjavio.
22. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 42 0 P 011972 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je nakon ispitivanja revizionih prigovora zaključio da je presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelant, iznoseći tvrdnje da je nepobitna činjenica da je diskriminiran na način i u vrijeme kako je opisano u tužbi radnjama tuženog koji treba da snosi posljedice takvih radnji bez obzira da li je djelovao kao punomoćnik ili u svoje ime, osporavajući činjenično stanje nižestepenih sudova, zapravo iznošenjem takvih tvrdnji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza na način da iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg razloga se revizija ne može izjaviti. Vrhovni sud je, cijeneći da su nižestepeni sudovi u razrješenju spornog odnosa u pogledu odlučnih činjenica utvrdili činjenično stanje kojim je taj sud shodno odredbama člana 240. stav 2. ZPP vezan, prema ocjeni tog suda, nižestepeni sudovi su pravilno izveli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud, čime je pravilno izvršena primjena materijalnog prava koja je sadržana u odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud, pri čemu se apelantov revizioni razlog koji se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava čini neosnovanim. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup javnim ugostiteljskim objektima iz člana 5.f) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelacijom se tvrdi da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan jer apelant nije uspio da dokaže da ga je tuženi diskriminirao u vrijeme i na način kako je navedeno u tužbi, pozivajući se na odredbu člana 123. stav 1. ZPP. Apelant smatra da su osporene presude proizvod proizvoljne i paušalne primjene procesnog i materijalnog prava u kontekstu prava na obrazloženu odluku i prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština kršenja apelantovog prava se ogleda u činjenici što su redovni sudovi proizvoljno i paušalno primijenili odredbe kojima je propisana zabrana diskriminacije, kao i odredbe o teretu dokazivanja iz Zakona o zabrani diskriminacije. U apelaciji se iscrpno citiraju dijelovi iz osporenih presuda s kojima se apelant ne slaže i kojim ilustrira iznesene prigovore. Apelant nadalje naglašava da iako je Kantonalni sud održao raspravu o apelantovoj žalbi taj sud uopće nije cijenio izvedene dokaze, niti je u obrazloženju dao jasne i uvjerljive razloge za svoju odluku. Apelacijom se tvrdi da je apelant tokom postupka iznio više nego dovoljno dokaza iz kojih proizlazi da ga je tuženi diskriminirao na način da je apelantu i njegovim prijateljima zabranjen pristup u caffe bar „Afrika“ samo zato što su svi po svojoj nacionalnoj i etničkoj pripadnosti Romi.
24. U apelaciji se također iscrpno rekapitulira sporni događaj kritičnog dana. Apelacijom se tvrdi da su redovni sudovi teret dokazivanja trebali prebaciti na tuženog jer je apelant dostavio dovoljno dokaza na osnovu kojih se moglo pretpostaviti da je tuženi taj koji je diskriminirao apelanta i njegove prijatelje. Tumačeći odredbu člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije apelant je bio dužan učiniti vjerovatnim navode da mu je tuženi povrijedio pravo na jednako postupanje (opravdana sumnja), što dalje podrazumijeva da apelant nije bio dužan da navode o diskriminaciji dokazuje sa stepenom sigurnosti, dok je tuženi bio dužan da sa stepenom sigurnosti dokaže da nije prekršio načelo jednakog postupanja. Nadalje je naglašeno da je Zakon o zabrani diskriminacije lex specialis u odnosu na ZPP, te da redovni sudovi nisu naveli niti jedan relevantan dokaz tuženog na osnovu kojeg bi se utvrdili razumni razlozi zbog kojih je apelantu i njegovom društvu zabranjen pristup u caffe bar „Afrika“. Apelant se u apelaciji pozvao na direktive Vijeća Evropske unije koje je smatrao primjenjivim u konkretnom slučaju. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje u kontekstu suđenja u razumnom roku apelant smatra da je došlo do kršenja njegovog prava i u tom segmentu jer se radi o hitnom postupku koji je trajao skoro šest godina, što je neprihvatljivo dug period.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Revizioni sud je posebno naglasio da navodi apelacije netačno interpretiraju sadržaj osporenih presuda dajući takvoj interpretaciji svoj značaj, pa je u tom pravcu navedeni sud citirao dijelove iz osporenih odluka kojima se iskazuju razlozi iz kojih se izvodi mnoštvo pravnih zaključaka i njihovih posljedica u konkretnoj pravnoj stvari. Zatim je Vrhovni sud istakao da apelant cijelom apelacijom, bez uporišta u sadržaju odluka, nameće da postoji utvrđenje nižestepenih sudova da je tuženi zabranio apelantu pristup u javni ugostiteljski objekt, čiji je on vlasnik, kojeg utvrđenja nema, da bi zatim za ovu svoju tvrdnju vezivao postojanje osnova za prebacivanje tereta dokazivanja da nije postupao diskriminatorski na tuženog, pogrešno iznoseći da redovni sudovi na primjeni općih pravila o teretu dokazivanja iz ZPP u konkretnom slučaju neprikladno i proizvoljno tumače odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. Prema ocjeni Vrhovnog suda, teret dokazivanje u smislu odredbe člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa članom 12. istog zakona odnosi se na pravno odlučne činjenične tvrdnje – da nije došlo do diskriminacije – odnosno da nije došlo do kršenja načela jednakog postupanja koji leži na suprotnoj strani, ali ne i u pogledu za koju se, kao tuženu stranu, iznošenjem odgovarajućih tvrdnji iz kojih proizlazi vjerovatnost da je njegovim postupanjem došlo do diskriminacije, tvrdi da je učesnik materijalno-pravnog odnosa osnovom kojeg, u smislu odredbe člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije, predstoji za tužioca kao ovlaštenog lica, koji je izložen bilo kojem obliku diskriminacije, ovlaštenje na podnošenje posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije, zbog toga što je ovaj povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje. Stoga, kako iz rezultata ocjene provedenih dokaza i činjeničnih utvrđenja ne proizlazi da je apelant dokazao vjerovatnost postojanja činjenice da je postupanjem tuženog došlo do diskriminacije apelanta, postojanjem koje činjenice bi vjerovatnost tereta dokazivanja u smislu člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije prešla na tuženog, Vrhovni sud je zaključio da je tokom postupka izveden pravilan zaključak da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari.
26. Kantonalni sud je u iscrpnom odgovoru sve prigovore ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Drugostepeni sud se osvrnuo i na segment suđenja u razumnom roku smatrajući da je taj sud postupao blagovremeno, naglasivši da je pred tim sudom otvorena rasprava da su zakazana ročišta odgađana zbog nedolaska stranaka, iz kog razloga se ne može prihvatiti opravdanim prigovor o kršenju prava na suđenje u razumnom roku.
27. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Prvostepeni sud se posebno iscrpno izjasnio o dužini trajanja postupka pred tim sudom, ocijenivši da je taj sud postupao u razumnom roku, shodno činjenici da se radi o hitnom postupku.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 59/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
POGLAVLJE I. OPĆE ODREDBE
Član 1.
(Predmet Zakona) (1) Ovim zakonom uspostavlja se okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim licima u Bosni i Hercegovini i uređuje sistem zaštite od diskriminacije.
(2) U skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima koji se odnose na ljudska prava i osnovne slobode, ovim zakonom utvrđuju se odgovornosti i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i pravnih lica i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja (u daljnjem tekstu: nadležne institucije Bosne i Hercegovine), da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uslova za jednako postupanje.
Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.
POGLAVLJE II. OBLICI DISKRIMINACIJE
Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica. Član 4.
(Ostali oblici diskriminacije) (1) Uznemiravanje se smatra diskriminacijom u svakoj situaciji u kojoj ponašanje vezano za jedan od navedenih osnova iz člana 2. ovog zakona ima za svrhu ili čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.
(2) Spolno uznemiravanje je svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
(3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.
(4) Segregacija je djelo kojim (fizičko ili pravno) lice odvaja druga lica na osnovu jedne od nabrojanih osnova iz člana 2. ovog zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članu 2. ovog zakona.
(5) Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije smatra se oblikom diskriminacije.
(6) Podsticanje na diskriminaciju je svako zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i zabranjeno je.
POGLAVLJE III. ZAŠTIĆENA PRAVA
Član 6. stav (1) tačka j) (Oblast primjene) Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:
j) roba i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, uključujući npr. prilikom kupovine robe u trgovini, prilikom podnošenja molbe za zajam u banci i u odnosu na pristup diskotekama, kafićima i restoranima;
POGLAVLJE IV. INSTITUCIJE NADLEŽNE ZA ZAŠTITU OD DISKRIMINACIJE Član 7. stav (1) (Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije) (1)Centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije je Ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmen Bosne i Hercegovine). Član 11.
(Zaštita u postojećim postupcima) (1)Svako lice ili grupa lica koja smatra da je diskriminirana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka.
Član 12. stav (1) tač. a) i b) i st. (2), (3) i (4) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:
a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);
(2) Sud i druga tijela koja provode postupak dužna su radnje u postupku preduzimati hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju.
(3) Kada se svi zahtjevi zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, zahtjevi se mogu istaći zajedno (kumulativno) u jednoj tužbi o kojoj se odlučuje u parničnom postupku, ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za svaki od tih zahtjeva.
(4) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 13.
(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (1) Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, a u skladu sa zakonima o sudovima u oba entiteta i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, za sporove po tužbi iz člana 12. ovog zakona nadležni su u prvom i drugom stepenu sudovi opće mjesne nadležnosti.
(2) U postupcima propisanim u članu 12. ovog zakona uvijek je dozvoljena revizija.
(3) Po osnovu tužbenog zahtjeva iz člana 12. tačka b) i d) ovog zakona nadležni sud može odlučiti da žalba ne zadržava izvršenje ili određuje kraći rok za ispunjenje radnje koja je naložena tuženom.
(4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.
Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1)U slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. ovog zakona, potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 0 P 011972 14 Rev od 4. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 5.f) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
37. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije radi zaštite svojih prava zbog diskriminacije po osnovu etničke i nacionalne pripadnosti, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član
6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. A) U odnosu na osporene presude
38. Kako se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanja Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su opravdani apelantovi izneseni prigovori.
40. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji iznio brojne prigovore protiv osporenih presuda s kojima se ne slaže jer smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja odnosno ocjene dokaza. Polazeći od naprijed iznesenih kriterija Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova, ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani. Jedan od ključnih apelacionih prigovora se odnosi na primjenu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije koji se tiče tereta dokazivanja u predmetima koji se pokreću shodno tom zakonu. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili citiranu odredbu jer su teret dokazivanja prebacili na apelanta, a ne na tuženog. Tvrde da su se redovni sudovi pozvali na odredbe ZPP, i to član 123. stav (1) kada su zaključili da apelant nije dokazao da ga je tuženi kritičnog dana diskriminirao. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije na strani tuženog. Naime, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je konobar Admir Imamović odbio da usluži apelanta i njegovo društvo u caffe baru „Afrika“ u Zavidovićima, tvrdeći da je to učinio zbog činjenice što su pripadnici romske nacionalnosti par dana ranije u istom caffeu narušili javni red i mir, a što je bio razlog da se protiv navedenog konobara pokrene prekršajni postupak. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da se takav postupak nejednakog postupanja nije mogao dovesti u vezu s tuženim kao fizičkim licem koji je kritičnog dana nastupao kao poslodavac i zastupnik društva u kojem posluje caffe bar „Afrika“, niti se mogao dovesti u vezu s diskriminacijom po osnovu etničke odnosno nacionalne pripadnosti, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili.
42. Ustavni sud podsjeća da se evropski standard u pogledu dokazivanja jednakog postupanja ogleda u pristupu prema kojem lice koje se poziva na diskriminaciju mora učiniti vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te učiniti vjerovatnim (dokazati opravdanu sumnju) da bi zbog nejednakog postupanja moglo doći do diskriminacije, pri čemu teret dokazivanja činjenice da do nejednakog postupanja nije došlo zbog diskriminacije leži na strani tuženog. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je navedeno načelo u okolnostima konkretnog slučaja zanemareno, pri čemu se Ustavni sud poziva na odgovor na apelaciju Vrhovnog suda koji se detaljnije osvrnuo na ovaj prigovor (vidi tačku 25. ove odluke).
43. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je ponuđenim dokazima uspio učiniti vjerovatnim da ga je kritičnog dana tuženi diskriminirao u caffe baru „Afrika“, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća na tačku 38. ove odluke, te ukazuje da njegova uloga nije da činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeni vlastitom i opće je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Shodno tome, Ustavni sud u ocjeni dokaza odnosno utvrđenom činjeničnom stanju drugostepenog suda koji je otvorio raspravu pred tim sudom i upravo radi razjašnjenja spornih pitanja izvršio ponovnu ocjenu dokaza saslušavanjem stranaka i svjedoka, potvrdivši u cijelosti činjenično stanje prvostepenog suda, ne uočava ništa što bi otvorilo prostor za intervenciju Ustavnog suda.
44. Ustavni sud posebno zapaža da apelant u apelaciji ne iznosi prigovore da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko od zagarantiranih procesnih prava da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženim, pa u takvim okolnostima kada apelant zapravo iznosi svoje viđenje sporne situacije, utvrđujući činjenično stanje drugačije od onog koje su tokom postupka utvrdili redovni sudovi, nezadovoljstvo osporenim odlukama bez relevantne argumentacije per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
47. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
48. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni spor tužbom 28. marta 2011. godine, koji je na tri sudske instance pravomoćno okončan 6. augusta 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao nešto duže od pet godina (pet godine i tri mjeseca).
49. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o sporu pokrenutom zbog diskriminacije shodno Zakonu o zabrani diskriminacije koji u članu 12. stav (2) propisuje da su sud i druga tijela koja provode postupak dužna da radnje u postupku preduzimaju hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o diskriminaciji što prije ispitaju. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud proveo postupak i donio odluku u kratkom roku od svega devet mjeseci, te da je i Kantonalni sud, koji je otvorio raspravu i provodio dokaze, u relativno kratkom roku donio svoju odluku nakon godinu i devet mjeseci. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak po reviziji za kratko prolongiran zbog činjenice što je propustom Općinskog suda apelantova revizija odbačena kao neblagovremena, ali je Kantonalni sud u kratkom roku taj propust korigirao uvažavajući apelantovu žalbu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je postupak po reviziji trajao dvije godine i deset mjeseci, što je za revizioni sud koji nije provodio dokaze i otvarao raspravu dug period, za koji taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio obrazloženje kako bi opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Ustavni sud posebno naglašava da dužinu postupka cijeni u cjelini, ali da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može opravdati dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, posebno kada se uzme u obzir da su nižestepeni sudovi koji su provodili dokaze svoje odluke donosili u prikladnim rokovima. Shodno svemu navedenom, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno okolnost da se shodno članu 12. stav (2) Zakona o zabrani diskriminacije radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog spora u konkretnom slučaju ne zadovoljava kriterij prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, za šta u bitnom odgovornost snosi Vrhovni sud.
50. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, koja se, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, u smislu odredbe stava (2) tog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao nešto duže od pet godina (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 933/15 od 15. septembra 2016. godine, tačka 31. i AP 1346/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 34, dostupne na www.ustavnisud.ba), za koji će period Ustavni sud apelantu dodijeliti naknadu na ime nematerijalne štete. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i činjenicu da se radilo o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 800,00 KM.
53. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije BiH s obzirom na to da odgovornost za dužinu trajanja postupka leži na Vrhovnom sudu, i to u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Nediskriminacija
54. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup u javni ugostiteljski objekt iz člana 5.f) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi apelantov tužbeni zahtjev sagledali upravo u svjetlu diskriminacije budući je apelant tvrdio da je diskriminiran po osnovu nacionalne i etničke pripadnosti, ali je tužbeni zahtjev odbijen zbog promašene pasivne legitimacije, o čemu se Ustavni sud prethodno detaljnije izjasnio. Stoga, budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o nediskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5.f) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
55. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji je po Zakonu o zabrani diskriminacije hitan, trajao duže od pet godina, za šta se odgovornost može staviti na teret Vrhovnom sudu koji je o reviziji odlučivao gotovo tri godine, a taj sud u odgovoru na apelaciju ponudio obrazloženje kojim bi opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom.
57. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi saglasno utvrdili da na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija u kontekstu tužbenog zahtjeva, što je dovoljno jasno obrazloženo, pri čemu, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije zanemareno načelo tereta dokazivanja iz člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije.
58. Nema ni kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 5.f) Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije kada su redovni sudovi ispitali tužbeni zahtjev upravo u kontekstu prava na nediskriminaciju i utvrdili da je tužba neosnovana zbog promašene pasivne legitimacije, pri čemu apelant u apelaciji ne nudi relevantnu argumentaciju za suprotan zaključak.
59. Također, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant imao mogućnost i koristio zakonom propisane redovne i vanredne pravne lijekove, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
60. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević