Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-689/18 (S.Č.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Protek roka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-689/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-689/18, rješavajući apelaciju S. Č., na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Č.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107105 12 Gž od 2. decembra 2015. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. Č.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 107105 16 Rev od 24. oktobra 2017. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 107105 16 Rev od 24. oktobar 2017. godine, kojom je odbijena apelantova revizija u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu, dok je u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu revizija odbačena. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 107105 12 Gž od 2. decembra 2015. godine, protiv koje je apelant izjavio reviziju, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 107105 09 P od 15. decembra 2011 godine kojom je obavezan apelant da tužitelju (A. M.) preda u posjed, slobodan od lica i stvari dio parcele (preciznije opisana i označena u izreci prvostepene presude) u površini od 136 m , tako što će sa parcele ukloniti postavljenu ogradu od pletene žice (stav I izreke), dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tužitelju da mu preda u posjed dio parcele (preciznije opisana i označena u izreci prvostepene presude) u površini od 115 m (stav II izreke).
2. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj vlasnik stambene zgrade koja je sagrađena na parceli koja je predmet tužbenog zahtjeva (stambena zgrada površine 80 m i dvorište površine 239 m ), da je pravo vlasništva stekao po osnovu kupovine od ranije vlasnice N. T., te da se tužitelj, kao vlasnik sa dijelom 1/1 u zemljišnim knjigama upisao na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 6. juna 2008. godine. Takođe, navedeno je da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant posjednik susjedne parcele, da je kupio navedeno zemljište sa kućom, a da se u zemljišnim knjigama nije upisao kao vlasnik, te da je bez pravnog osnova ušao u posjed dijela tužiteljeve parcele, postavio ogradu od pletene žice na udaljenost od 1,5 metara od tužiteljeve kuće i ne dozvoljava tužitelju da uđe u posjed parcele. Dalje, navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke od 26. aprila 2011. godine utvrđeno (na osnovu geodetskih mjerenja i na osnovu originalnih katastarskih planova novog i starog premjera) da se nekretnina koja je predmet tužbenog zahtjeva – ograda i zemljište iza kuće u površini od 136 m nalazi na predmetnoj parceli i u vlasništvu je tužitelja. Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika određenu stvar, uz uslov da dokaže da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. S tim u vezi, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da su nižestepeni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je tužitelj na osnovu ugovora o kupoprodaji i upisom u zemljišne knjige kod nadležnog suda postao vlasnikom predmetne nekretnine, a da je apelant koristi bez pravnog osnova, slijedom čega tužitelju, kao vlasniku pripada pravo da u smislu odredaba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima da od tuženog traži predaju u posjed predmetne nekretnine.
3. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da prema odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, dok je odredbama člana 321. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da se protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed dijela nekretnine ne odnosi na novčanu tražbinu, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koja je označena u protivtužbenom zahtjevu (član 53. tačka 5. i član 316. stav 1. Zakona o parničnom postupku). S obzirom da apelant nije označio vrijednost spora u ovom dijelu, Vrhovni sud je naveo da uslov za dopustivost revizije nije ispunjen, niti da u konkretnom slučaju ima osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredaba člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, jer ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na presudu Kantonalnog suda - protek roka
6. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv presude Kantonalnog suda kojom je, između ostalog, odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, izjavio reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u tom dijelu, odbačena kao nedozvoljena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud ukazuje da je apelant u apelaciji naveo da je odluku Kantonalnog suda primio 14. decembra 2015. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 5. februara 2018. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda, kojom je odlučeno o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu drugostepenu presudu, zbog čega je apelacija u ovom dijelu nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
U odnosu na presudu Vrhovnog suda - prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u konkretnom predmetu utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević