Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3870/17 (LAKTAT d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3870/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3870/17, rješavajući apelacije LAKTAT d.o.o. Posušje, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio LAKTAT d.o.o. Posušje protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020150 17 Uvp od 15. avgusta 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020321 17 Uvp od 16. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio LAKTAT d.o.o. Posušje protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020150 17 Uvp od 15. avgusta 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020321 17 Uvp od 16. januara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i navode o povredi prava na pristup sudu, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
AP-3870/17
1. LAKTAT d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020150 17 Uvp od 15. avgusta 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 020150 16 U od 7. aprila 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje, Banja Luka od 10. septembra 2015. godine, a kojim je odbijen apelantov zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Mostar od 13. aprila 2015. godine. Navedenim rješenjem od 13. aprila 2015. godine odbačena je, kao neblagovremena žalba koju je apelant, kao poreski obveznik podnio protiv rješenja Grupe za kontrolu velikih poreznih obveznika Mostar od 11. marta 2015. godine kojim je apelantu utvrđen razrez neizravnih poreza za kontrolisani period od 1. avgusta do 31. oktobra 2011. godine i dodatno utvrđena porezna obaveza u iznosu od 46.762,00 KM naložena za uplatu.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo, između ostalog, da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove Suda BiH da rješenje Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika Mostar od 13. aprila 2015. godine nije postalo konačno. Naime, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je apelant protiv tog rješenja podnio žalbu, koju je tužena zaprimila 13. maja 2015. godine i o kojoj tužena, u vrijeme rješavanja o zahtjevu, nije odlučila. Takođe, apelaciono vijeće Suda BiH je ukazalo da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove da se institut vanrednih pravnih lijekova iz poglavlja III Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, u koji spada i oglašavanje ništavim rješenja, može primijeniti u odnosu na konačna rješenja, pa kako u konkretnom slučaju rješenje od 13. aprila 2015. godine nije postalo konačno, samim tim nije ispunjen osnovni uslov za primjenu odredaba člana 142. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Dalje, u obrazloženju osporene odluke, istaknuto je da vijeće za upravne sporove evidentno nije naišlo na nejasnoće za čije bi razjašnjenje bilo neophodno održavanje usmene rasprave u smislu odredaba člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, te je taj prijedlog pravilno odbijen. Osim toga, apelaciono vijeće Suda BiH je pojasnilo da vijeće za upravne sporove, rješava upravni spor, u pravilu, na osnovu činjenica i dokaza utvrđenih i provedenih u upravnom postupku. Shodno tome, ukazano je da nije osnovana apelantova tvrdnja da je za potrebe razjašnjenja činjenica sud trebao provesti ekonomsko vještačenje, pa sve i da je apelant u tužbi predložio izvođenje tog dokaza (što nesporno nije učinio), morao bi biti odbijen od strane vijeća za upravne sporove iz razloga što apelant provođenje tog dokaza nije predložio u toku upravnog postupka, niti je pribavljen od strane upravnih organa. AP-590/18
4. Apelant, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 020321 17 Uvp od 16. januara 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za preispitivanje presude vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 020321 16 U od 23. avgusta 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene od 11. septembra 2015. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev, kao poreskog obveznika za opoziv radnji po rješenju Odsjeka za kontrolu velikih poreznih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Mostar od 13. aprila 2015. godine. Navedenim rješenjem od 13. aprila 2015. godine odbačena je žalba, koju je apelant, kao porezni obveznik podnio protiv rješenja Sektora za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika, grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Mostar od 11. marta 2015. godine, kao neblagovremena, a kojim je apelantu utvrđen razrez indirektnih poreza za kontrolisani period od 1. avgusta do 31. oktobra 2011. godine i dodatno utvrđena obaveza u iznosu od 46.762,00 KM naložena za uplatu.
6. U obrazloženju presude vijeća za upravne sporove Suda BiH od 23. avgusta 2017. godine navedeno je, između ostalog, da su odredbama čl. 1. i 8. Zakona o upravnim sporovima utvrđena pravila upravnog spora u kojem se odlučuje o zakonitosti konačnih upravnih akata, donesenih na osnovu zakona pri vršenju javnih ovlaštenja institucija Bosne i Hercegovine, kojim se rješava o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica. Dalje, navedeno je da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, kojim je nadležna institucija Bosne i Hercegovine odlučila o izvjesnom pravu ili obavezi fizičkog ili pravnog lica u upravnoj stvari. Shodno tome, istaknuto je da sud u upravnom sporu odlučuje o zakonitosti i pravilnosti upravnog akta, koji mora da bude konačan u upravnom postupku, što znači da je upravni postupak, po pravilu okončan upravnim aktom donesenim po žalbi ili upravnim aktom protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, kao redovno pravno sredstvo.
7. U obrazloženju osporene konačne odluke, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo, između ostalog, da da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove Suda BiH da rješenje Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika Grupe za kontrolu velikih poreskih obveznika Mostar od 13. aprila 2015. godine nije postalo konačno. S tim u vezi, apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je apelant protiv tog rješenja podnio žalbu, koju je tužena zaprimila 13. maja 2015. godine i o kojoj tužena, u vrijeme rješavanja o zahtjevu, nije odlučila. Takođe, apelaciono vijeće Suda BiH je ukazalo da je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove da se institut vanrednih pravnih lijekova iz poglavlja III Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, u koji spada i oglašavanje ništavim rješenja, može primijeniti u odnosu na konačna rješenja, pa kako u konkretnom slučaju rješenje od 13. aprila 2015. godine nije postalo konačno, samim tim nije ispunjen osnovni uslov za primjenu odredaba člana 142. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Dalje, u obrazloženju osporene odluke, istaknuto je da vijeće za upravne sporove evidentno nije naišlo na nejasnoće za čije bi razjašnjenje bilo neophodno održavanje usmene rasprave u smislu odredaba člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine, te je taj prijedlog pravilno odbijen. Osim toga, Apelaciono vijeće Suda BiH je pojasnilo da vijeće za upravne sporove, rješava upravni spor, u pravilu, na osnovu činjenica i dokaza utvrđenih i provedenih u upravnom postupku. Shodno tome, ukazano je da nije osnovana apelantova tvrdnja da je za potrebe razjašnjenja činjenica sud trebao provesti ekonomsko vještačenje, pa sve i da je apelant u tužbi predložio izvođenje tog dokaza (što nesporno nije učinio), morao bi biti odbijen od strane vijeća za upravne sporove iz razloga što apelant provođenje tog dokaza nije predložio u toku upravnog postupka, niti je pribavljen od strane upravnih organa.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-3870/17 i AP-590/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3870/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u predmetnim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da su u odlukama koje je osporio proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
12. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su u konkretnim predmetima primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, smatra da je apelaciono vijeće Suda BiH u obrazloženjima odluka koje su osporene pojedinačnim apelacijama dalo detaljne i jasne razloge u pogledu odbijanja apelantovih zahtjeva za preispitivanje sudskih odluka, te da se u okolnostima konkretnih predmeta ne može steći utisak da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević