Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/17 (R. R.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-2961/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2961/17, rješavajući apelaciju Radivoja Rikala, na osnovu 18. stav (1), stav (3) tačka h) i m), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a)Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radivoje Rikalo protiv Rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 95 0 I 035809 17 Gži od 4. maja 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radivoje Rikalo protiv Rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 95 0 I 035809 17 Gži od 4. maja 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radivoje Rikalo protiv Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 I 29333 17 Kom 2 od 29. juna 2017. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Rikalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 I 035809 17 Gži od 4. maja 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 I 29333 17 Kom 2 od 29. juna 2017. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Mal 035809 16 I od 29. decembra 2016. godine, na osnovu prijedloga tražioca izvršenja (JP „Vodovod“ a.d. Trebinje), određeno je izvršenje protiv apelanta, radi naplate duga. Prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu izvršne isprave – Presude Okružnog suda broj 95 0 Mal 035809 16 Gž od 28. juna 2016. godine. Rješenjem o izvršenju je određeno da se izvršenje sprovede zapljenom 1/3 dijela penzije koju apelant ostvaruje kod Fonda PIO Republike Srpske, Filijala Trebinje i prenosom zaplijenjenog iznosa na račun tražioca izvršenja.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 Mal 035809 16 I od 20. februara 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor kojeg je podnio protiv rješenja o izvršenju od 29. decembra 2016. godine. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da izvršni sud nije ovlašten da mijenja, odnosno da poništi izvršnu ispravu, te da je može mijenjati, odnosno poništiti samo sud koji ju je donio. Osnovni sud je naveo da je izvršna isprava, na osnovu koje je određeno izvršenje koje apelant pobija prigovorom, pravosnažna i izvršna, te je kao takva u potpunosti podobna za izvršenje. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da apelantovi navodi da je u teškoj materijalnoj situaciji ne može biti razlog osnovanosti prigovora jer ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 47. Zakona o izvršnom postupku, već samo može ograničiti dio u kome se tražilac izvršenja u datom momentu može naplatiti. Takođe, Osnovni sud je istakao da se prigovor protiv rješenja o izvršenju, u smislu odredaba člana 47. Zakona o izvršnom postupku, može podnijeti samo iz razloga koji sprečavaju izvršenje, te kako apelantov prigovor ne sadrži takve razloge, prigovor je u cijelosti neosnovan, te je, shodno odredbama člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, odbijen.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 I 035809 17 Gži od 4. maja 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Osnovnog suda od 20. februara 2017. godine. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da apelant žalbenim navodima osporava izvršnu ispravu, odnosno presudu Okružnog suda od 28. juna 2016. godine, a što u izvršnom postupku nije dozvoljeno. Okružni sud je ukazao da je apelant takve prigovore mogao kao tuženi isticati u postupku donošenja izvršne isprave, dok u izvršnom postupku nije dozvoljeno preispitivati izvršnu ispravu.

5. Rješenjem Osnovnog suda od 29. juna 2017. godine određeno je da se mijenja sredstvo izvršenja određeno rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 95 0 I 29333 13 Kom od 16. juna 2014. godine, te umjesto izvršenja zapljenom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari izvršenje će se sprovesti zapljenom 1/3 dijela apelantove penzije i prenosom tih sredstava na račun tražioca izvršenja. U obrazloženju odluke, Osnovni sud je naveo da je tražilac izvršenja 25. septembra 2013. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta (prijedlog je podnesen na osnovu vjerodostojne isprave – Izvoda iz poslovnih knjiga za izvršenu isporuku vode od 23. septembra 2013. godine). Osnovni sud je ukazao da se rješenje o izvršenju nije moglo sprovesti zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari, te je tražilac izvršenja predložio da se izvršenje sprovede zapljenom 1/3 dijela apelantove penzije.

6. Iz stanja u spisu proizilazi da je apelant navedeno rješenje primio 6. jula 2017. godine, ali da protiv tog rješenja nije podnio prigovor.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo odluke koje su sudovi u toku postupaka donijeli, odnosno radnje koje je preduzimane u toku postupaka. Apelant je istakao da je odlukama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje - ratione materiae

9. U odnosu na osporeno Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 035809 17 Gži od 4. maja 2017. godine, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu izvršne isprave – Presude Okružnog suda broj 95 0 Mal 035809 16 Gž od 28. juna 2016. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenom odlukom ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II.U pogledu navoda o povredi prava na imovinu – prima facie

11. U odnosu na osporeno Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 035809 17 Gži od 4. maja 2017. godine u vezi sa navodima o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluke osporene predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. III.Neiscrpljivanje pravnih lijekova– u odnosu na Rješenje Osnovnog suda broj 95 0 I 29333 17 Kom 2 od 29. juna 2017. godine

13. Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

14. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant ne izjavi prigovor i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke u predmetnom izvršnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda.

15. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, apelant nije u ostavljenom roku podnio prigovor protiv Rješenja Osnovnog suda broj 95 0 I 29333 17 Kom 2 od 29. juna 2017. godine. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu, te samim tim nije ishodio konačnu odluku u predmetnom postupku, a što bi, kako je već navedeno, trebalo da bude osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da se stoga apelacija u odnosu na rješenje Osnovnog suda od 29. juna 2017. godine ne može razmatrati.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka h) i m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ako apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2961/17 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio