Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/18 (A. D.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2991/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2991/18, rješavajući apelaciju Avdulaha Džanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Avdulah Džanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 071911 17 Rev od 18. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Avdulah Džanić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 071911 17 Rev od 18. januara 2018. godine.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se opozove predmetni ugovor o poklonu (bliže opisan u obrazloženju osporene odluke), što je tuženi (S. H.) dužan priznati i trpiti da se suvlasnički dio od ½ na trosobnom stanu (bliže opisan u obrazloženju osporene odluke) izdvoji iz zaostavštine prednika tuženog, te da tuženi preda apelantu u suvlasništvo i suposjed predmetni stan.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora opoziv ugovora o poklonu, sačinjenog između apelanta i majke tuženog. Nadalje, da je odredbom člana 947. Općeg građanskog zakonika propisano da ako darodavac kasnije tako osiromaši da ne bi imao potrebnoga čime se uzdržavati vlastan je, ako se još nalazi darovana stvar ili njezina vrijednost i ukoliko mu nedostaje potrebno uzdržavanje, iskati od obdarenika svake godine zakonite kamate od darovane sume, već ako bi se i sam obdarenik nalazio u jednakoj oskudnosti. Zatim, da je odredbom člana

948. Općeg građanskog zakonika regulisano da se darovanje može poreći ako je obdarenik krivac kakve grube neharnosti prema svom dobročincu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je konstatovao da u sporovima radi opoziva darovnog ugovora neblagodarnost i osiromašenje predstavljaju osnove koji bilo zajedno ili pojedinačno mogu predstavljati osnov tužbe. Nadalje, da su nižestepeni sudovi utvrdili da nije postojala neblagodarnost majke tuženog (ugovorne strane u ugovoru o poklonu), niti tuženog, kao ni osiromašenje na strani apelanta, koje je moglo dovesti do opoziva ugovora o poklonu. Naime, da je utvrđeno da su odnosi između apelanta i majke tuženog za cijelo vrijeme braka pa i dalje, kada su nastavili živjeti u vanbračnoj zajednici, sve do njene smrti 2008. godine, bili korektni, zasnovani na uzajamnom pomaganju, povjerenju i ljubavi, te da su živjeli zajedno do njene smrti, što i apelant u postupku nije osporavao i ni jednim izvedenim dokazom nije uvjerio sud da je majka tuženog promijenila ponašanje prema njemu. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi utvrđivali i da li je postojala neblagodarnost i tuženog, iako je utvrđivanje neblagodarnosti u smislu člana 948. Općeg građanskog zakonika, kao razlog za opoziv poklona relevantno samo u odnosu na neblagodarnost koja se ispoljava u ponašanju poklonoprimca

- majke tuženog kao ugovorne strane, što je također utvrđeno da nije postojalo. Vrhovni sud je ocijenio da neosnovano apelant ukazuje da se ne sjeća da je zaključio ugovor o poklonu, da je time prevaren, jer da je majka tuženog bila ljekar i da je moguće da je koristila psihoaktivne supstance, koje su apelanta dovele u takvu situaciju. Naime, da su nižestepeni sudovi utvrdili da majka tuženog nije imala pristup, niti je koristila psihoaktivne supstance, a da i bolnica u kojoj je ona radila nije raspolagala medikamentima iz reda opijata. Također, da je utvrđeno da je apelant u spornom periodu imao duševni poremećaj srednje teške depresivne epizode, što nije moglo uticati na bitno umanjenje njegovih voljnih radnji, kao ni na sposobnost rasuđivanja i donošenja bitnih odluka, a da je u vrijeme sačinjavanja ugovora o poklonu (21. oktobar 2005. godine) bio potpuno poslovno sposoban. Nadalje, a vezano za apelantov prigovor da je osiromašio, da je ostao bez pokretne i nepokretne imovine i da nema sredstava za izdržavanje zbog troškova liječenja majke tuženog, da su nižestepeni sudovi utvrdili da apelant nije pozajmljivao novac od drugih lica da bi kupio predmetni stan, da prodaju automobila i nekretnina od strane apelanta nižestepeni sudovi nisu mogli dovesti u vezu sa ponašanjem apelanta i majke tuženog niti da je apelant zbog nje bio prinuđen na prodaju, niti da je uslijed toga osiromašio. Vrhovni sud je istakao da apelant redovno prima invalidsku penziju u iznosu od 409,25 KM, da je utvrđeno u prvostepenom postupku da je apelant kao suprug i vanbračni drug majku tuženog pomagao prilikom liječenja, ali da je i ona za vrijeme bolesti primala plaću ljekara sa svim bonusima, da je primala pomoć farmaceutskih kuća, radnih kolega, da je polovinu lijekova primala besplatno preko zdravstvenog osiguranja i da je besplatno operisana u Beču, te da je za vrijeme boravka u Beču bila smještena kod svoje rodbine. Naime, da nije dokazao činjenicu da je toliko osiromašio da se ne može izdržavati, da mu je potrebno izdržavanje od drugih lica, kao i da njegova djeca iz prethodnih brakova nisu dužna niti u mogućnosti da ga izdržavaju, da je ostao bez pokretne i nepokretne imovine. Vrhovni sud je zaključio da to znači da nije, u smislu odredbi člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao činjenice na kojima zasniva zahtjev za opoziv poklona. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Apelant je, između ostalog, naveo da je u toku postupka predočio mnoge dokaze da je tuženi neblagodaren prema apelantu, da je apelant u toku bračne i vanbračne zajednice sa majkom tuženog u potpunosti osiromašio a sve u želji da pomogne majci tuženog da pobjedi tešku bolest, da je prodao svu svoju imovinu i zadužio se kod velikog broja prijatelja koje dugove nije vratio. Također je istakao da uopšte nije bio svjestan kada je ovjerio ugovor o poklonu niti da je bio svjestan pravnih posljedica koje su mogle nastati za njega.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te su stoga odbili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2991/18 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio