Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4311/16 (V.P.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Protek roka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni odnos
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4311/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4311/16, rješavajući apelaciju V. P. i A. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačke a) i b), člana 59. st. (1) i (3), člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. P. i A. Z. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 015640 16 Rev od 26. augusta 2016. godine i S1 P 3 P 015640 15 Gž od 11. marta 2016. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena dopuna apelacije V. P. i A. Z.

podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 015640 16 Rev od 26. augusta 2016. godine i S1 P 3 P 015640 15 Gž od 11. marta 2016. godine zbog proteka roka za podnošenje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Prvoapelant V. P. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i A. Z. (u daljnjem tekstu: drugoapelant, zajedno: apelanti), koje zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 15. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 015640 16 Rev od 26. augusta 2016. godine i S1 P 3 P 015640 15 Gž od 11. marta 2016. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 4. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Vanjskotrgovinske komore BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor 9. jula 2018. godine, a tužena 16. jula 2018. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 015640 14 P od 27. marta 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se ponište kao nezakonite odluke Skupštine tužene broj VTK- 1-342-6/13 od 18. februara 2013. godine o razrješenju prvoapelanta s funkcije potpredsjednika – predsjednika tužene i Rješenje tužene broj SK-978/13 od 17. maja 2013. godine o raskidu radnog odnosa prvoapelanta, pa se, shodno tome, nalaže tuženoj da prvoapelantu isplati, na ime plata, iznose sa zakonskim zateznim kamatama za periode precizirane u presudi, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa tako što će uplatiti poreze i doprinose na platu i iz plate sa zakonskim zateznim kamatama koje budu potraživali državni organi i fondovi za poreze i doprinose (stav 1); da se ponište kao nezakonite odluke skupštine tužene broj VTK-1-342-7/13 od 18. februara 2013. godine o razrješenju drugoapelanta s funkcije potpredsjednika – predsjednika tužene, pa je, shodno tome, naloženo tuženoj da drugoapelantu isplati na ime plata iznose sa zakonskim zateznim kamatama za periode precizirane u presudi, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa tako što će uplatiti poreze i doprinose na platu i iz plate sa zakonskim zateznim kamatama koje budu potraživali državni organi i fondovi za poreze i doprinose (stav 2). Presudom je obavezana tužena da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U vezi s tim je navedeno da je utvrđeno da je skupština tužene na zasjedanju održanom 23. juna 2010. godine izabrala apelante za predsjednika, odnosno potpredsjednika tužene u četvorogodišnjem mandatu; da je na osnovu odluke o imenovanju prvoapelant zaključio s tuženom ugovor o radu i reguliranju međusobnih prava i obaveza u okviru kojeg je predviđeno da će prvoapelant na profesionalnoj osnovi obavljati funkciju predsjednika tužene u periodu od 1. jula 2010. do 30. oktobra 2011. godine i potpredsjednika tužene od 1. novembra 2011. do 30. juna 2014. godine; da je ugovorom predviđeno da će radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa prvoapelant ostvarivati u Upravi stručnih poslova tužene na osnovu zakona, općih akata tužene i zaključenog ugovora, te da mu u periodu dok obavlja funkciju predsjednika pripada plata u mjesečnom iznosu od 3.700,00 KM, a kada obavlja funkciju potpredsjednika plata u iznosu od 3.200,00 KM, da je članom 9. navedenog ugovora predviđeno da on prestaje da važi istekom roka ili otkazom ugovora od predsjednika – potpredsjednika, kao i razrješenjem od Skupštine tužene mimo volje prvoapelanta prije isteka roka utvrđenog ugovorom u skladu sa zakonom, statutom i drugim aktima tužene.

6. Navedeno je i da je utvrđeno da je na osnovu odluke o imenovanju drugoapelant zaključio ugovor s tuženom kojim je bilo predviđeno da će drugoapelant na volonterskoj osnovi u periodu od 1. jula 2010. do 28. februara 2013. godine obavljati funkciju potpredsjednika, a u periodu od 1. marta 2013. do 30. juna 2014. godine predsjednika tužene; da će radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa ostvarivati kod pravnog lica u kojem ima stalno zaposlenje; da mu za rad u volonterskom statusu kod tužene dok obavlja funkciju potpredsjednika tužene pripada pravo na platu u iznosu od 3.200,00 KM, a u periodu obavljanja funkcije predsjednika platu u iznosu od 3.700,00 KM; da navedeni ugovor prestaje istekom roka iz ugovora ili otkazom ugovora od predsjednika ili potpredsjednika ili razrješenjem od Skupštine u skladu sa zakonom, statutom i drugim aktima tužene i prije isteka roka predviđenog ugovorom; da je Skupština tužene 18. februara 2013. godine donijela Odluku broj VKT-1-342-6/13 o razrješenju prvoapelanta s funkcije potpredsjednika – predsjednika, te Odluku broj VKT-1-342-7/13 o razrješenju drugoapelanta s funkcije potpredsjednika – predsjednika tužene; da je na osnovu odluke o razrješenju tužena u odnosu na prvoapelanta 17. maja 2013. godine donijela Rješenje broj SK-978/13 o raskidu radnog odnosa sa 18. majem 2013. godine, te da je među strankama sporna zakonitost odluka o razrješenju i zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa, a u vezi s tim i potraživanje apelanata za isplatu plata i uplatu doprinosa i poreza, te da li je Skupština tužene na kojoj su donijete odluke o razrješenju održana u skladu s važećim propisima.

7. U vezi s tim je navedeno da je Zakonom o Vanjskotrgovinskoj komori Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da tužena ima sljedeće organe: Skupštinu, Upravni odbor, Nadzorni odbor, predsjednika i dva potpredsjednika (član 9). Članom 16. istog zakona propisano je da predsjednika i dva potpredsjednika bira Skupština po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda s izmjenjivošću mandata na funkciji predsjednika, svakih šest mjeseci, na način utvrđen odlukom o izboru, s tim da Skupština može posebnim aktom utvrditi da izabrani predsjednik i potpredsjednici svoju funkciju obavljaju na volonterskoj osnovi. Članom 17. navedenog zakona propisano je da predsjednik zastupa i predstavlja tuženu u zemlji i inostranstvu, potpredsjednici obavljaju poslove utvrđene statutom ili po ovlaštenju predsjednika, te svoje funkcije obavljaju u međusobnoj koordinaciji. Navedeno je da i član 17. Statuta tužene propisuje da su organi tužene Skupština, Upravni odbor, Nadzorni odbor, predsjednik i dva potpredsjednika, da je mandat organa tužene četiri godine, te da su izbori za organe tužene tajni, a član 18. Statuta propisuje isto što i član

11. Zakona, odnosno da Skupština tužene ima 60 zastupnika, i to: 38 zastupnika biranih s područja FBiH, 19 s područja RS i tri s područja Distrikta Brčko. Odredbom člana 23. Statuta propisano je da Skupština tužene bira komisiju za izbore i imenovanja od devet članova kao stalno tijelo Skupštine tužene, koja pokreće inicijativu i predlaže kandidate za obavljanje funkcija koje bira, odnosno imenuje Skupština tužene, te da se način rada te komisije bliže određuje njenim poslovnikom o radu. Nadalje je navedeno i da je odredbom člana 33. Statuta propisano da tužena ima predsjednika i dva potpredsjednika koje bira Skupština po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda s izmjenjivošću mandata na funkciji predsjednika svakih šest mjeseci, na način utvrđen odlukom o izboru, a da Skupština može odlučiti, prilikom donošenja odluke o imenovanju, da predsjednik i potpredsjednici komore ovu funkciju obavljaju volonterski, te da se Poslovnikom o radu Skupštine uređuju prava i dužnosti zastupnika, pripremanje, sazivanje i održavanje sjednica, način odlučivanja, verifikacija mandata, te druga pitanja značajna za rad Skupštine, kao i da se o pripremanju sjednica staraju generalni sekretar tužene, predsjednik i dva potpredsjednika Skupštine (član 9).

8. Također je navedeno da član 19. stav 1. Poslovnika predviđa uvjete odlučivanja, odnosno da Skupština može punovažno odlučivati pod uvjetom da sjednici prisustvuju 2/3 od ukupnog broja svih zastupnika i da su proporcionalno zastupljeni zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda, a član 27. Poslovnika predviđa da verifikaciju izbora novoizabranih zastupnika vrši Skupština na prvoj sjednici novog saziva, s tim da je verifikacija mandata provjeravanje da li sastav izabranih zastupnika odgovara sastavu Skupštine, utvrđenom odgovarajućom odlukom o izboru zastupnika u Skupštinu i vrši se na prijedlog odgovarajuće komisije. Navedenim članom je predviđeno i da izborna odnosno verifikaciona komisija razmatra izvještaje o provedenim izborima za zastupnike u Skupštini koje dostavljaju nositelji izbornih aktivnosti u skladu s izbornom odlukom i Skupštini podnosi prijedlog odluke o verifikaciji mandata. Danom verifikacije izbora novoizabranih zastupnika u Skupštinu, kako je navedeno, prestaje funkcija zastupnicima ranijeg saziva u skladu sa Zakonom i Statutom tužene.

9. U vezi s tim je navedeno da je nesporno da je predsjednik tužene 26. maja 2010. godine donio odluku o imenovanju komisije za obavljanje pripremnih radnji, kandidiranje i sazivanje Skupštine za mandatni period od 1. jula 2010. do 30. juna 2014. godine, a koja je obavila svoj odlukom utvrđeni zadatak, te utvrdila listu kandidata za Skupštinu za navedeni mandatni period i sva ostala pitanja u vezi s izborom zastupnika, nakon čega je na zasjedanju održanom 23. juna 2010. godine izvršena verifikacija mandata. Navedeno je i da je 30. januara 2013. godine predsjednik tužene donio odluku o imenovanju komisije za obavljanje dopunskog kandidiranja za Skupštinu za navedeni mandatni period, a kao razlog za donošenje ove odluke navedeno je da više od 65% članica ne ispunjavaju svoje statutima predviđene obaveze pa je upitno njihovo članstvo u Komori, te da je nakon toga 11. februara 2013. godine potpredsjednica Skupštine poimenično navedena u presudi sazvala za 18. februar 2013. godine sjednicu Skupštine na kojoj su apelanti razriješeni s funkcija, i to na način da je za razrješenje prvoapelanta glasalo 47 zastupnika, tri su bila suzdržana, s tim da je od navedenog broja 18 delegata iz srpskog naroda glasalo za njegovo razrješenje, dok je za razrješenje drugoapelanta glasalo 48 delegata, četiri su bila suzdržana, s tim da je iz bošnjačkog naroda za razrješenje glasalo 16 delegata, a suzdržana su bila četiri delegata. Sud BiH je, u vezi s navedenim, obrazložio da je članom 5. Poslovnika o radu komisije za izbore i imenovanje tužene propisano da komisija razmatra i priprema prijedloge kandidata članova tužene za izbor organa tužene (tačka 3. navedenog člana), predsjednika i dva potpredsjednika, koji su po funkciji članovi Upravnog odbora tužene, dok je odredbom člana 10. Poslovnika o radu Skupštine tužene propisano da sjednice Skupštine saziva njen predsjednik u dogovoru s dva potpredsjednika i da poziv za sjednicu sadrži mjesto i vrijeme održavanja sjednice, prijedlog dnevnog reda i po potrebi druge podatke potrebne za kvalitetno odlučivanje; da se poziv za sjednicu dostavlja u pravilu 10 dana prije njenog održavanja zajedno s materijalom za sjednicu, a izuzetno može se materijal dostaviti na samoj sjednici ako se radi o materijalu koji ne zahtijeva prethodne pripreme zastupnika. Imajući u vidu navedeno, te cijeneći iskaze svjedoka i materijalne dokaze, taj sud je utvrdio da na navedenu sjednicu Skupštine nisu pozvani svi zastupnici Skupštine komore, kao i činjenicu da zastupnicima koji su pozvani nisu blagovremeno uručeni materijali, što, prema mišljenju tog suda, znači da u konkretnom slučaju nije poštovan član 10. Poslovnika o radu Skupštine. Na ovakav način, prema obrazloženju Suda BiH, onemogućen je rad i učešće u odlučivanju zastupnicima Skupštine u izabranom mandatu, a navedenu činjenicu, što se vidi iz transkripta sjednice, potvrdio je i zastupnik Adnan Mujagić koji je na samom početku sjednice upozorio da nisu pozvani svi zastupnici Skupštine čiji su mandati verifikovani.

10. Također, iz utvrđenog činjeničnog stanja, prema obrazloženju tog suda, proizlazi da nije poštovan ni član 12. Poslovnika tužene jer Skupštinom tužene nije rukovodio njen predsjednik, a on nije bio ni pozvan na Skupštinu. Pri tom je taj sud naveo da je nesporna činjenica da je Skupštinom, na kojoj su donesene odluke, čija se pravilnost i zakonitost tužbom pobija, rukovodila potpredsjednica Skupštine, ali mimo ovlaštenja predsjednika Skupštine. Sud BiH je naveo da je odredbom člana 18. Statuta tužene propisano da je Skupština najviši organ upravljanja tuženom. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, Skupština nije donijela odluku o raspisivanju izbora, nisu određene izborne jedinice, kao i kriteriji za izbor, te druga pitanja za izbor zastupnika, a što znači da nije došlo do primjene člana 18. stav 4. Statuta, odnosno provođenja postupka izbora zastupnika. U ovom slučaju nije bilo ni zamjene zastupnika na način kako to predviđa član 19. Statuta, što, prema mišljenju tog suda, znači da je i u ovom slučaju došlo do povreda u primjeni odredaba čl. 18. i 19. Statuta tužene. Navedeno je i da je članom 20. stav 4. Statuta tužene propisano da sjednicama Skupštine obavezno prisustvuju predsjednik, potpredsjednici i generalni sekretar tužene s pravom da učestvuju u debati, da podnose izvještaje o materijalu iz dnevnog reda, te da na zahtjev zastupnika daje određena obrazloženja, dok član 23. Statuta propisuje da Skupština tužene bira komisiju za izbor i imenovanja od devet članova kao stalno tijelo Skupštine tužene, koja pokreće inicijativu i predlaže kandidate za obavljanje funkcija koje bira, odnosno koje imenuje Skupština. Prema tome, kako je obrazložio taj sud, u konkretnom slučaju je 26. maja 2010. godine imenovana komisija za obavljanje pripremnih radnji, kandidiranje i sazivanje Skupštine tužene za mandatni period od 1. jula 2010. do 30. juna 2014. godine, što, prema mišljenju tog suda, znači da komisija, u skladu sa članom 23. Statuta, predstavlja stalno tijelo Skupštine te iz tog razloga predsjednik tužene nije trebao imenovati, odnosno donijeti odluku o imenovanju komisije za obavljanje dopunskog kandidiranja za Skupštinu tužene za navedeni mandatni period, pa je, prema zaključku tog suda, i u ovom slučaju došlo do povrede odredaba Statuta tužene, odnosno njegovog člana 23. Sud BiH je, nadalje, naveo da kada se analiziraju izvedeni dokazi dolazi se do zaključka da problematiku u vezi s razrješenjem apelanata s navedenih funkcija nije razmatrala komisija za izbore i imenovanja tužene, iako je ta aktivnost, prema ocjeni tog suda, u smislu odredbe člana 23. Statuta tužene i člana 5. Poslovnika o radu komisije za izbore i imenovanja tužene bila potrebna. Naime, citiranim odredbama propisan je postupak, odnosno razmatranje prijedloga za imenovanje na funkcije određenih lica koja imenuje Skupština, pa, prema tome, kako je obrazloženo, ova procedura mora biti provedena i u postupku njihovog eventualnog razrješenja. Imajući u vidu navedeno, te nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu drugostepenom vijeću Suda BiH, koje je Presudom broj S1 P 3 P 015640 15 Gž od 11. marta 2016. godine usvojilo žalbu i preinačilo prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbilo tužbeni zahtjev apelanata preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, te obavezalo apelante da tuženoj naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da zaključak prvostepenog suda da nisu poštovani čl. 10. i 12. Poslovnika o radu Skupštine jer iz provedenih dokaza proizlazi da na spornu sjednicu nisu pozvani svi zastupnici Skupštine tužene i da im materijali nisu na vrijeme uručeni, niti je Skupštinom rukovodio predsjednik Skupštine, nije pravilan. Drugostepeno vijeće je navelo da je tačno da sjednicama Skupštine u skladu s odredbom člana 20. Statuta tužene prisustvuju predsjednik, potpredsjednici i generalni sekretar, ali da, prema odredbi člana 22. Statuta, Skupština može punovažno odlučivati ako sjednici prisustvuju 2/3 od ukupnog broja svih zastupnika, s tim da su proporcionalno zastupljeni zastupnici sva tri konstitutivna naroda. U konkretnom slučaju, kako je obrazloženo, na spornoj sjednici Skupštine od ukupno 60 delegata (21 delegat verificiran na izborima 2010. godine i nova verifikacija 39 zastupnika) za razrješenje prvoapelanta je glasalo 47 zastupnika, dok su tri bila suzdržana, a za razrješenje drugoapelanta glasalo je 48 delegata, a četiri su bila suzdržana, što znači, prema zaključku tog suda, da je odluku o razrješenju donio najviši organ tužene iz člana 18. Statuta u okviru svojih nadležnosti i u skladu s odredbom člana 22. Statuta i člana 19. Poslovnika o radu Skupštine. Obrazloženo je i da zaključak prvostepenog suda da problematiku u vezi s razrješenjem tužitelja s navedenih funkcija nije razmatrala komisija za izbore i imenovanja Skupštine tužene po shvatanju drugostepenog vijeća nije prihvatljiva jer su ovlaštenja komisije vezana samo za izbor organa tužene, s obzirom na to da je odredbom člana 23. Statuta tužene i člana 5. Poslovnika o radu Komisije za izbore i imenovanja tužene propisan postupak u vidu prijedloga za imenovanje na funkcije određenih lica koja imenuje Skupština, a ne primjenjuju se i na postupak njihovog razrješenja. Navedeno je da se žalbom osnovano ukazuje na odredbu člana 8. ugovora o radu za drugoapelanta, a člana 9. za prvoapelanta kojim je u stavu 2. ugovoreno da Skupština tužene može razriješiti predsjednika – potpredsjednika i mimo njegove volje, u skladu sa zakonom, Statutom i drugim aktima tužene i prije isteka roka iz člana 1. ugovora. S obzirom na to da su zakonite odluke tužene koje se pobijaju u ovom postupku, prema obrazloženju tog suda, nije osnovan ni tužbeni zahtjev kojim se traži isplata novčanog iznosa na ime plate za predmetni period i uplate poreza i doprinosa na te iznose. To se odnosi i na pobijano rješenje tužene o raskidu radnog odnosa za prvoapelanta, s obzirom na to da je odredbom člana 10. ugovora reguliran radnopravni status prvoapelanta u naredna tri mjeseca nakon razrješenja, što je tužena ispoštovala. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju revizijskom vijeću Suda BiH, koji je Presudom broj S1 3 P 015640 16 Rev od 26. augusta 2016. godine reviziju odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova. Istaknuto je da pored razloga koje je u svojoj presudi istakao drugostepeni sud i revizijsko vijeće ukazuje na citirane odredbe relevantnih propisa iz kojih je, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud pravilno utvrdio da je na spornoj sjednici Skupštine od ukupno 60 delegata za razrješenje prvoapelanta glasalo 47 zastupnika, dok su tri bila suzdržana, a za razrješenje drugoapelanta je glasalo 48 delegata, a četiri su bila suzdržana, što znači da je, kako je obrazloženo, odluku o razrješenju donio najviši organ tužene iz člana 18. Statuta u okviru svojih nadležnosti i u skladu s odredbom člana 22. Statuta i člana 19. Poslovnika o radu Skupštine, kao i da je drugostepeni sud pravilno zaključio da su svi prisutni delegati bili verificirani. Kako je navedeno, iz svega izloženog proizlazi da Skupština kao najviši organ upravljanja tuženom (član 18. Statuta) bira i razrješava organe tužene i da samo Skupština može nekoga razriješiti funkcije, s tim da se razrješenje pokreće na inicijativu delegata zbog razloga navedenih u toj inicijativi i samo su delegati ovlašteni da cijene da li postoje razlozi za razrješenje. U konkretnom slučaju, kako je naveo taj sud, razlog za razrješenje apelanata je bilo nezadovoljstvo njihovim radom, te je u skladu s odredbama čl. 14. i 15. Poslovnika o radu Skupštine navedena inicijativa uvrštena u dnevni red Skupštine, a na osnovu koje je Skupština donijela odluku u skladu s odredbama člana 17. Poslovnika o radu Skupštine. Prema mišljenju tog suda, odluka o razrješenju je donesena i u skladu s odredbom člana 22. Statuta i člana 19. Poslovnika o radu Skupštine jer je od ukupno prisutnih 60 delegata za razrješenje prvoapelanta glasalo 47, a za razrješenje drugoapelanta glasalo je 48 delegata, što, prema mišljenju tog suda, znači da je odluku o razrješenju donio najviši organ tužene u okviru svojih nadležnosti, u skladu sa zakonskom procedurom poštujući pravila tužene. Prema obrazloženju tog suda, u reviziji se pogrešno tvrdi da je procedura prekršena i na način da je prijedlog za razrješenje apelanata prethodno morala razmatrati komisija za izbore i imenovanje Skupštine tužene, jer, prema mišljenju tog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da su ovlaštenja komisije vezana samo za izbor organa tužene, s obzirom na to da je odredbom člana 23. Statuta tužene i člana 5. Poslovnika o radu komisije za izbore i imenovanja propisan postupak u vidu prijedloga za imenovanje na funkcije određenih lica koje imenuje Skupština, što, prema ocjeni tog vijeća, daje ovlaštenje komisiji isključivo za izbor organa Komore i ne mogu se analogno primjenjivati i na postupak razrješenja tih organa. Zbog navedenog, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatraju da su nelegalno i od nelegitimno izabrane Skupštine tužene smijenjeni s funkcija, i to bez ikakvog zakonskog utemeljenja. Navode da nije ispoštovana redovna procedura za smjenu i da im kao zaposlenicima koji su imali ugovor o radu nije omogućeno da se u postupku izjasne na tvrdnje na kojima je zasnovana njihova smjena. Smatraju da je Skupština tužene bila nelegalno sastavljena jer je 39 zastupnika nasilno izgubilo mandat u Skupštini tužene, a da je 40 novih zastupnika bilo nelegitimno jer im mandati nisu verificirani, kao i da je Skupština tužene sazvana na protivzakonit način i da joj nisu prisustvovali predsjednik i potpredsjednik, zbog čega smatraju da je također njihova smjena nelegitimna. Apelanti nadalje tumače način rada i izbora zastupnika u Skupštinu tužene i porede je sa zakazivanjem i održavanjem sjednica Parlamenta FBiH, te navode i da njihovoj smjeni nije prethodilo davanje mišljenja komisije za imenovanja niti je ispoštovana zakonom i poslovnikom propisana procedura smjene, te da je smjena izvršena na osnovu saglasnosti takozvanih klubova zastupnika Bošnjaka, Hrvata i Srba. Navode da nije tačna tvrdnja da apelanti nisu podnijeli izvještaj o radu, što je i bio jedan od razloga za njihovu smjenu, jer je to učinio tadašnji predsjednik tužene Bruno Bojić, što podrazumijeva da su i apelanti samim time podnijeli izvještaj jer nigdje nije propisano da i predsjednik i potpredsjednici trebaju podnositi izvještaje o radu, odnosno da moraju biti podnesena tri izvještaja, već smatraju da je dovoljan samo jedan izvještaj. Navode da u zahtjevu za razrješenje i odlukama o razrješenju, a taj zahtjev su podnijeli zastupnici srpskog i bošnjačkog naroda, stoji obrazloženje da apelanti nisu opravdali povjerenje koje su im dali privredni subjekti iz BiH, zatim da nisu ispunili zadatke iz svog ekspozea i nisu uložili dovoljno truda i zalaganja za uspostavljanje boljeg privrednog ambijenta, a da pri tome, prema mišljenju apelanata, navedeno nije potkrijepljeno niti jednim materijalnim dokazom. Apelanti tvrde da je Bruno Bojić zajedno sa zainteresiranim skupinama izvršio svojevrstan puč i da su odluku o njihovoj smjeni donijeli delegati čiji mandati nisu bili niti verificirani niti na zakonom zasnovanoj proceduri izabrani, već da je bilo i apsolutno ništavih mandata (zbor penzioniranja a istovremeno obavljanja funkcije zastupnice o skupštini osobe poimenično navedene u apelaciji). Apelanti smatraju da su redovni sudovi u svojim presudama koje osporavaju dali obrazloženje iz kojeg proizlazi da niti jedan funkcioner ili uposlenik nema pravo na pristup sudu ukoliko je odluku o njegovom razrješenju čija je posljedica prestanak ugovora o radu donijela Skupština, te da su utvrdili da je irelevantno da li je tužena ispoštovala propisane procedure ili ne i fokusirajući se samo na činjenicu da je odluke o razrješenju donijela Skupština, odnosno nadležno tijelo. Navode da u postupku i nisu dovodili u pitanje pravo Skupštine da bira i razrješava članove organa tužene, nego da su jasno tvrdili da Skupština tužene nije bila propisno sastavljeno, a da se o članu 18. stav 4. Statuta tužene, kojim je reguliran način izbora članova Skupštine, redovni sudovi nisu uopće izjasnili.

b) Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.

15. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu ili odbaciti kao nedopuštenu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o Vanjskotrgovinskoj komori BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 30/01 i 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 16. st. 1. i 2.

1. Predsjednika i dva potpredsjednika bira Skupština, po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda sa izmjenljivošću mandata na funkciji predsjednika svakih šesnaest mjeseci, na način utvrđen odlukom o izboru.

2. Skupština može, posebnim aktom, utvrditi da izabrani predsjednik i potpredsjednici svoju funkciju obavljaju na volonterskoj osnovi.

Član 17.

1. Predsjednik zastupa i predstavlja Komoru u zemlji i inostranstvu.

2. Potpredsjednici obavljaju poslove utvrđene Statutom ili po ovlaštenju predsjednika.

3. Predsjednik i potpredsjednici obavljaju svoje funkcije u međusobnoj koordinaciji.

17. U Statutu Vanjskotrgovinske komore („Službeni glasnik BiH“ br. 18/02, 86/10 i 15/13) relevantne odredbe glase:

Član 17.

Organi Komore su:

-Skupština, -Upravni odbor, -Nadzorni odbor, -predsjednik i dva potpredsjednika.

Mandat organa Komore je četiri godine.

Izbori za organe komore su tajni.

U organe Komore biraju se istaknuti privrednici i naučno-stručni radnici iz oblasti privrede.

Član 18. stav 3.

Skupština Komore ima 60 zastupnika i to 38 zastupnika biranih sa područja FBiH, 19 zastupnika biranih sa područja RS i tri zastupnika birana sa područja Brčko Distrikta BiH, uz uvažavanje kriterija po kojima se obezbjeđuje adekvatna teritorijalna, vlasnička, strukovna, nacionalna i polna zastupljenost.

Član 21. stav 1. tačke 11 . i 12.

- bira i razrješava predsjednika i dva potpredsjednika Komore;

- razmatra izvještaje organa koje bira i imenuje.

Član 22. stav 1.

Skupština može punovažno odlučivati ako sjednici prisustvuje 2/3 od ukupnog broja svih zastupnika s tim da su proporcionalno zastupljeni zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda.

Član 23. stav 1.

Skupština Komore bira Komisiju za izbore i imenovanje od devet članova, kao stalno tijelo Skupštine Komore, koja pokreće inicijativu i predlaže kandidate za obavljanje funkcija koje bira, odnosno imenuje Skupština Komore.

Član 33. stav 1.

Komora ima predsjednika i dva potpredsjednika koje bira Skupština, po principu zastupljenosti konstitutivnih naroda, sa izmjenjivošću mandata na funkciji predsjednika svakih šesnaest mjeseci na način utvrđen odlukom o izboru.

Član 35. stav 2.

Na osnovu odluke o imenovanju, Upravi odgovor Komore, odnosno Generalni sekretar Komore, zaključuje sa predsjednikom i potpredsjednicima poseban ugovor, kojim se utvrđuju međusobna prava i obaveze.

18. U Poslovniku o radu Skupštine Vanjskotrgovinske komore relevantne odredbe glase: Član 10.

Sjednice Skupštine saziva njen predsjednik u dogovoru sa dva potpredsjednika.

Skupština se obavezno saziva na inicijativu Upravnog odbora, predsjednika, odnosno potpredsjednika Komore ili na zahtjev najmanje 15 zastupnika u Skupštini.

Poziv za sjednicu sadrži mjesto i vrijeme održavanja sjednice, prijedlog dnevnog reda i po potrebi, druge podatke potrebne za kvalitetno odlučivanje.

Poziv za sjednicu dostavlja se u pravilu 10 dana prije održavanja sjednice, a najkasnije sedam dana prije njenog održavanja.

Materijal za sjednicu Skupštine dostavlja se uz poziv za sjednicu a izuzetno se može dostaviti i na samoj sjednici, ako se radi o materijalu koji ne zahtijeva prethodne pripreme zastupnika.

Uz poziv i materijal za sjednicu, obavezno se dostavlja i zapisnik sa prethodne sjednice Skupštine, Član 13. stav 1.

Prije početka rada utvrđuje se ukupan broj zastupnika saziva Skupštine, da li sjednici prisustvuje potrebna većina ukupnog broja zastupnika u Skupštini u skladu sa Statutom, da bi skupština mogla punovažno odlučivati.

Član 19. stav 1.

Skupština može punovažno odlučivati ako sjednici prisustvuje 2/3 od ukupnog broja svih zastupnika, s tim da su proporcionalno zastupljeni zastupnici iz reda sva tri konstitutivna naroda.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na apelaciju

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 015640 16 Rev od 26. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

U odnosu na dopunu apelacije

23. Pri ispitivanju dopustivosti dopune apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i naprijed citiranog člana 18. stav (1), te člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda.

24. Član 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija/zahtjev se bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) ovih pravila.

25. S obzirom na to da je, kako je već rečeno, apelantima osporena presuda uručena 26. septembra 2016. godine, a dopuna apelacija podnesena 4. septembra 2017. godine bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) i članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je dopuna apelacije podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Suda BiH broj S1 3 P 015640 16 Rev od 26. augusta 2016. godine.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1) i člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja zakonitosti razrješenja apelanata funkcija na koje su bili imenovani, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u okviru žalbenog i revizijskog vijeća Suda BiH. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je žalbeno vijeće Suda BiH preinačilo (a revizijsko vijeće potvrdilo takvu odluku) prvostepenu presudu tog suda na način da je odbilo tužbeni zahtjev apelanata preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud podsjeća da je drugostepeni sud obrazložio (a revizijsko vijeće potvrdilo) da iz činjenica predmeta proizlazi zaključak koji je suprotan zaključku prvostepenog suda jer je nesporno da je Skupština tužene imala kvorum za neometan rad i odlučivanje, da apelanti nisu dokazali da nije ispoštovana procedura sazivanja Skupštine, da prije održavanja sporne skupštine niko od njenih zastupnika nije razriješen mandata, niti su u radu Skupštine učestvovali zastupnici čiji mandati nisu verificirani, da je za razrješenje apelanata glasalo više zastupnika nego je shodno propisima potrebno da bi se donijela odluka, te da drugoapelant nije ni bio u radnom odnosu s tuženom (u kojem slučaju bi mu pripadala određena prava po osnovi rada) jer je, prema njegovom ugovoru o reguliranju međusobnih prava i obaveza, radnopravni status i sva prava iz radnog odnosa ostvarivao u firmi u kojoj je imao stalno zaposlenje (bez obzira na to što je za obavljanje funkcije kod tužene primao naknadu), dok je za prvoapelanta ispoštovana odredba ugovora prema kojoj je nakon razrješenja kod tužene još tri mjeseca ostvarivao prava iz radnog odnosa shodno relevantnim propisima. Ustavni sud smatra da, dovodeći u kontekst navedene odredbe pravnih propisa sa činjenicama konkretnog predmeta, nema ničega što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno ili procesno pravo ili pogrešno utvrdili činjenice.

34. Ustavni sud u vezi s navedenim naglašava da prvoapelant nije ni mogao biti raspoređen na neko drugo radno mjesto/funkciju kod tužene jer njegov ugovor, a pogotovo ugovor drugoapelanta, takvu mogućnost nije ni predviđao (osim da će nakon razrješenja odnosno isteka mandata još tri mjeseca ostvarivati prava iz radnopravnog statusa kod tužene, a što je i ispoštovano), a ugovorima obojice apelanata bilo je predviđeno da mogu biti razriješeni s funkcija i prije isteka mandata, mimo njihove volje, u slučajevima predviđenim citiranim propisima. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se u takvom slučaju, suprotno mišljenju apelanata, nije ni mogao primijeniti postupak koji se provodi kod otkaza ugovora o radu za ostale zaposlenike (koji su u radnom odnosu – disciplinski i sličan postupak), već isključivo postupak po navedenim propisima koji reguliraju, između ostalog, pitanje prava i obaveza funkcionera tužene. Dakle, radi se o specifičnom statusu funkcionera koji se biraju na određeno vrijeme – mandat i koji svoja prava crpe iz uvjeta za obavljanje te funkcije i nemaju isti status kao ostali zaposlenici, pri čemu bi nakon razrješenja s funkcije ili isteka mandata takve osobe imale pravo na raspoređivanje na druga radna mjesta (u ovom slučaju kod tužene) da je to njihovim ugovorima o obavljanju predmetnih funkcija bilo predviđeno, a što u konkretnom nije slučaj (štaviše, u ugovoru drugoapelanta je bilo predviđeno da sva prava iz radnog odnosa ostvaruje u firmi kod koje ima stalno zaposlenje). Osim toga, kako je nesporno utvrđeno da je prijedlog za smjenu apelanata podnesen u skladu s relevantnim propisima (zbog neizvršavanja njihovih obaveza, između ostalog, nepodnošenja izvještaja o radu, neizvršenja obaveza preuzetih ekspozeom i dr. u prethodnim tačkama ove odluke navedeno) i razmatran, također, shodno navedenim propisima (s obzirom na to da apelanti u postupku nisu dokazali tvrdnje o nepravilnostima u radu Skupštine tužene na koje su se pozivali), proizlazi da je do razrješenja apelanata s funkcija došlo na način predviđen relevantnim propisima. Ustavni sud podsjeća i da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da su se redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, izjasnili o njihovim tvrdnjama o kršenju člana

18. Statuta tužene, a koji se odnosi na sastav i broj članova Skupštine tužene, a što proizlazi iz navedenih obrazloženja redovnih sudova. Osim toga, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje i da su apelanti imali adekvatan pristup sudu, da su predlagali i provodili dokaze u svoju korist i imali mogućnost da ospore dokaze tužene, a da činjenica da u tome nisu uspjeli ne znači da im je pristup sudu uskraćen. Zbog toga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i argumentirane razloge koji su u skladu s pravom na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Suda BiH prekršeno i pravo na imovinu. Kako apelanti kršenje navedenog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, to nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo ili utvrdili činjenice kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti odluka o razrješenju s funkcija apelanata i za ponovno uspostavljanje radnopravnog statusa kod tužene kod koje su apelanti bili na funkcijama predsjednika/potpredsjednika, za koje su imali posebno sačinjene ugovore s uvjetima ostvarivanja prava, a s kojih funkcija su smijenjeni zbog neizvršavanja obaveza, i to u postupku koji je bio u skladu s relevantnim propisima.

38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4311/16 (V.P.) | Sudska praksa | Aktio