Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3102/18 (D.J.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3102/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3102/18, rješavajući apelaciju D. J., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. J.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 005634 13 Uvp od 8. februara 2018. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. J.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 005634 13 Uvp od 8. februara 2018. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 005634 13 Uvp od 8. februara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu starosne penzije.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da prema stanju spisa predmeta proizlazi da je apelant podnio prvostepenom upravnom organu dva zahtjeva (prvi 18. maja 1992. godine, kojim je tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja i drugi 15. aprila 2004. godine, kojim je tražio isplatu starosne penzije), po kojim su pokrenuta dva upravna postupka. Nadalje, da je po prvom zahtjevu apelanta za ostvarivanje prava na starosnu penziju provedeno više upravnih postupaka, radi otklanjanja povreda postupka učinjenih od strane prvostepenog i tuženog organa, nakon čega je u toj stvari okončan upravni postupak (rješenjem tuženog organa od 16. marta 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv zaključka prvostepenog organa, a kojim je odbačen apelantov zahtjev od 18. maja 1992. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu sa članom 67. stav 2. Zakona o upravnom postupku - isto kako je bilo riješeno i prvobitnim zaključkom prvostepenog organa od 18. aprila 2005. godine), te da je u upravnom sporu odbijena apelantova tužba presudom Kantonalnog suda u Zenici od 27. juna 2012. godine, protiv koje presude apelant nije podnio nijedan vanredni pravni lijek. Vrhovni sud je ukazao da iz tog proizlazi da je pravosnažno odbačen zahtjev apelanta od 18. maja 1992. godine, kojim je tražio ostvarivanje prava na starosnu penziju. Zatim, da je u predmetnom upravnom postupku prvostepeni organ svojim rješenjem od 20. aprila 2005. godine (koje je prema podacima spisa dostavljeno uredno apelantu u 2012. godini) negativno riješio po navedenom drugom zahtjevu apelanta (kojim je tražio isplatu starosne penzije), iz razloga što apelant pravo na starosnu penziju nikada nije ostvario, tako da mu i ne pripada pravo na isplatu starosne penzije. Vrhovni sud je istakao da kako je prema navedenom stanju stvari nesporno da apelant nema ostvareno pravo na starosnu penziju, iz kojeg prava jedino može proizlaziti pravo na isplatu starosne penziju, da su pravilno nadležni organi, a i prvostepeni sud negativno riješili o predmetnom zahtjevu apelanta od 15. aprila 2004. godine, kojim je tražio isplatu starosne penzije. Nadalje, da zbog svega navedenog apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovano ukazuje da nadležni prvostepeni organ nije postupao zakonito, jer je donio zaključak od 18. aprila 2005. godine, kojim je odbačen njegov podnesak - zahtjev iz 1992. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju, koji nikada nije primio, čime mu je onemogućeno da protiv istog izjavljuje pravne lijekove. Naime, da se ti navodi apelanta odnose na raniji upravno-sudski postupak u kojem se rješavalo o ostvarivanju prava apelanta na starosnu penziju po njegovom prvom zahtjevu iz 1992. godine, a ne na konkretni predmetni upravno - sudski postupak u kojem se samo odlučivalo o pravu apelanta na isplatu starosne penzije. Vrhovni sud je ukazao da navedeno proizlazi i iz priložene u spis presude Kantonalnog suda u Zenici, od 21. aprila 2006. godine, koja je donesena u navedenom drugom upravno sudskom postupku, po tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog od 29. juna 2005. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka prvostepenog organa od 18. aprila 2005. godine (a kojim je odbačen njegov podnesak - zahtjev iz 1992. godine za ostvarivanje prava na starosnu penziju), što govori da je apelant u tom drugom upravno - sudskom postupku imao mogućnost da osporava zaključak, na koji se poziva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjen Zakon o upravnom postupku. Apelant, između ostalog, navodi da redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da je zaključkom odbačen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju bez davanja mogućnosti prava izjavljivanja žalbe na navedeni zaključak, te da mu je uskraćeno pravo na ostvarivanje penzije, postupanjem prvostepenog upravnog organa koji je donio zaključak da se odbacuje zahtjev za ostvarivanje prava na penziju, a da je takvo postupanje potvrdio Vrhovni sud, odbijajući njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Dopustivost prima facie
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b)Dopustivost ratione materiae
9. Apelant, također, smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda "imovina", u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni upravni organ, a što je kao pravilno potvrdio i tuženi organ, kao i prvostepeni i Vrhovni sud, negativno riješio po zahtjevu apelanta (kojim je tražio isplatu starosne penzije), iz razloga što apelant pravo na starosnu penziju nikada nije ostvario, tako da mu i ne pripada pravo na isplatu starosne penzije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije imao "imovinu", niti je mogao imati "legitimno očekivanje" da će uspjeti sa zahtjevom za isplatu starosne penzije tj. da će njegov zahtjev biti riješen u njegovu korist, kada apelant nema ostvareno pravo na starosnu penziju, iz kojeg prava jedino može proizlaziti pravo na isplatu starosne penziju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević