Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/18 („MIMS“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1115/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1115/18, rješavajući apelaciju „MIMS“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „MIMS“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 078159 16 Rev od 7. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „MIMS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo "Eterović" d.o.o. Sarajevo, podnio je 22. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 078159 16 Rev od 7. novembra 2017. godine.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju („Kamenorezac“ d.o.o. Sarajevo) preda u posjed slobodan od ljudi i stvari predmetni poslovni prostor (bliže opisan u obrazloženju osporene odluke), te je utvrđeno da je ništav Ugovor o prenosu nepokretnosti uz naknadu zaključen 19. decembra 1991. godine između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika apelanta. Također, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je apelant stekao pravo vlasništva po osnovu pravnog posla, Ugovora o prenosu nepokretnosti uz naknadu koji je zaključen između pravnog prednika tužitelja i pravnog prednika apelanta 19. decembra 1991. godine, na predmetnom poslovnom prostoru.

3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdili da je tužitelj osnovom Ugovora o kupoprodaji i upisom u zemljišne knjige kod nadležnog suda postao vlasnikom predmetne nekretnine i da apelant koristi istu bez pravnog osnova, te da samim tim u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari (stav 1.), vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (stav 2.), pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva (stav 3.)), tužitelju kao vlasniku pripada pravo da od apelanta kao nesavjesnog posjednika traži predaju u posjed predmetne nekretnine. Nadalje, da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbi člana 9. st. 1. i 2. i člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti, izveli i zaključak da je predmetni Ugovor o prenosu nepokretnosti zaključen suprotno prinudnim pravnim propisima i kao takav ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je ukazao, da je potrebno da se ispune uvjeti koji se zakonom zahtijevaju kako bi jedan obligacioni ugovor proizvodio pravno dejstvo, a koji se odnose na njegov nastanak i punovažnost. Ukoliko u momentu zaključenja ugovora nedostaje jedan od uvjeta za njegovu punovažnost da je takav ugovor ništav i ne proizvodi pravno dejstvo, jer je protivan imperativnim zakonskim normama (član 103. ZOO). Također, je naveo da je članom 9. st. 1. i 2. Zakona o prometu nepokretnosti, propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, te da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor koji ove uslove ne ispunjava, dok da je članom 19. istog zakona propisano da za nepokretnosti koje su se nalazile u društvenoj svojini je predviđena prodaje putem javnog nadmetanja, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja odnosno stavljanja pismenih ponuda ostalo bezuspješno. Vrhovni sud je zaključio je predmetni Ugovor o prenosu nekretnina zaključen protivno prinudnim pravnim propisima iz razloga jer ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora nisu postupile u smislu člana 9. st. 1. i 2. i člana 19. Zakona o prometu nepokretnosti (nedostaje dokaz o ovjeri predmetnog ugovora kod nadležnog suda, pa se ne može izvesti zaključak da je isti bio zaključen u zakonom propisanoj formi), pa da je kao takav ništav (član 103. ZOO). Zatim, da je bez osnova pozivanje apelanta na odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnost, jer apelant tokom postupka nije dokazao da je ugovor u pretežnom djelu realizovan, a niti je osnovom izvedenih dokaza utvrđeno da je ugovor zaključen u prisustvu dva svjedoka kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud (drugostepeni sud je istakao da iako je tačno da u tekstu predmetnog ugovora piše da je zaključen u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na istom, da ta činjenica nije potvrđena niti od strane organa upravo, niti od strane suda, pa se ne može sa sigurnošću izvesti zaključak da su ti svjedoci zaista taj ugovor potpisali, a da se u vezi sa tim se ne može sa sigurnošću ni utvrditi istinitost sadržaje tog ugovora). Vrhovni sud je ukazao da su odluku o odbijanju protivtužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi zasnovali na odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključivši da apelant tokom postupka nije dokazao činjenicu da je u cijelosti ispunio svoje obaveze prema tužitelju preuzete ugovorom, odnosno da je isplatio kupoprodajnu cijenu. Naime, da je apelant tokom postupka tvrdio da je u cijelosti ispunio svoje obaveze prema tužitelju preuzete ugovorom, kao i da je isplatio kupoprodajnu cijenu, ali da je za usvajanje protivtužbenog zahtjeva bilo nužno da apelant osnovom izvedenih dokaza tu svoju tvrdnju dokaže, a koji su dokazi izostali.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je predmetni ugovor zaključen u pismenoj formi i da je u pretežnom djelu realizovan, da je pravni prednik tužitelja pravnom predniku apelanta predao u posjed i slobodno raspolaganje predmetni poslovni prostor, pa da je shodno tome jasno kako je predmetni ugovor u pretežnom djelu bio ispunjen. Shodno tome, da je jedina mogućnost koju je tužitelj u konkretnom slučaju imao, pod presumpcijom da kupoprodajna cijena od strane pravnog prednika apelanta eventualno nije isplaćena, jeste tužba za isplatu kupoprodajne cijene. Također je istaknuto da su redovni sudovi u potpunosti propustili cijeniti da je zahtjev za predaju poslovnog prostora u posjed u potpunosti zastario. Naime, da je prvostepeni sud u cijelosti zanemario svoju obavezu utvrđenu odredbom člana 8. ZPP, a koje postupanje su svojim odlukama odobrili drugostepeni sud i Vrhovni sud, da nije cijenjena činjenica da je zastarom prava da zahtjeva isplatu kupoprodajne cijene istovremeno zastarjelo i pravo na zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, čime je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom, a niti pred drugostepenim sudom i Vrhovnim sudom, koji su donijeli odluke o apelantovoj žalbi i reviziji, isticao prigovor "zastarjelosti", pa se o tom prigovoru redovni sudovi nisu mogli ni izjasniti zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Nadalje, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1115/18 („MIMS“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio