Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1326/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1326/18, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 026642 16 Rev od 9. januara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnik mrkog uglja Kakanj d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kasim Alajbegović, direktor apelanta, podnio je 28. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 026642 16 Rev od 9. januara 2018. godine.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio, između ostalog, da sud utvrdi da prvotuženoj (N. V.) ne pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu (bliže opisanom u obrazloženju osporene odluke), jer ga je izgubila zato što u zakonskom roku nije podnijela zahtjev za otkup, te da se obaveže drugotuženi (R. O.) da apelantu (nosiocu prava raspolaganja) preda navedeni stan u posjed oslobođen od lica i stvari. Također, apelant je obavezan naknaditi troškove postupka privremenom zastupniku prvotužene.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je prvotužena stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu 1988. godine, da je u istom živjela do 1993. godine, da joj je nakon ratnih dešavanja, a na osnovu rješenja Općine Kakanj, stan vraćen u posjed 28. aprila 2004. godine, te da isti nije otkupila u zakonom propisanom roku. Vrhovni sud je ocijenio, da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveli pravilan zaključak da činjenica da prvotužena nije u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, okupila stan na kojem je do 6. decembra 2000. godine stekla stanarsko pravo, za posljedicu ne može imati gubitak prava na tom stanu, odnosno da pravo prvotužene da taj stan koristi nije prestalo, budući da je ona stekla status zaštićenog zakupca stana u smislu odredbe člana 2. tačka f) Zakona o zakupu stana ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" broj 8/12) (kojom je propisano da je zaštićeni zakupac lice koje je nosilac stanarskog prava odnosno član njegovog porodičnog domaćinstva koji je taj status stekao do 6. decembra 2000. godine, a nije otkupilo stan u zakonom propisanom roku). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 31. Zakona o zakupu stana (koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u skladu sa odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo) propisano da sa danom njegovog stupanja na snagu, zatečeni korisnici stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, a koji nije otkupljen u zakonom propisanom roku, stiču prava i obaveze zaštićenog zakupca, te da je zakupodavac dužan sa zakupcem zaključiti ugovor o zakupu stana. Zatim, da prema odredbi člana 32. istog zakona, prvotužena je dužna podnijeti zakupodavcu zahtjev za zaključenje ugovora o zakupu u roku od 30 dana od dana pismenog poziva zakupodavca, kojim se zakupac obavještava o obavezi podnošenja zahtjeva za zaključenje ugovora o zakupu, te da će se u slučaju da to ne učini smatrati nezakonitim korisnikom stana. Vrhovni sud je istakao, da apelant u konkretnom postupku nije dokazao da je postupio u skladu sa odredbom člana 32. Zakona o zakupu stana, odnosno da je obavijestio prvotuženu o obavezi podnošenja zahtjeva za zaključenje ugovora o zakupu stana i pravnoj posljedici ako to ne učini, na koji način je, kao vlasnik stana, odnosno zakupodavac, mogao ostvariti svoja prava, koja uključuju i predaju stana u posjed. U vezi s tim je istaknuto, da je zbog toga pravilan i pravni zaključak nižestepenih sudova da apelant ne može tražiti predaju tog stana u posjed od drugotuženog, kao faktičkog korisnika, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za vraćanje stvari iz člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Vrhovni sud je cijenio, da navodi apelanta da prvotužena nakon donošenja rješenja o povratu stana nije lično stupila u faktički posjed stana, jer joj je isti vraćen putem punomoćnika, odnosno da isti u svom posjedu drži drugotuženi, a da je prvotužena sve svoje egzistencijalne potrebe ostvarila u Kanadi, ne mogu uticati na drugačiju odluku suda. Naime, da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je pravo prvotužene da koristi predmetni stan u svojstvu zaštićenog zakupca prestalo, zbog čega apelant nema aktivnu legitimaciju da traži predaju tog stana ni od prvotužene, a ni od drugih lica, nego to pravo ima samo prvotužena, koja je svoje pravo na tom stanu stekla kao nositeljica stanarskog prava, na osnovu odredaba Zakona o stanarskom pravu. Također je istaknuto, da revizijski navodi koji se odnose na odluku o troškovima parničnog postupka nisu osnovani, odnosno o troškovima privremenog zastupnika, u vezi sa zastupanjem tuženog čije je boravište nepoznato, a koje u smislu odredbe člana 399. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koja se u konkretnom slučaju shodno primjenjuje, prethodno snosi tužitelj/apelant. Vrhovni sud je istakao, da budući da o zahtjevu za naknadu troškova privremenog zastupnika odlučuje sud koji je odredio privremenog zastupnika, te kako prema stanovištu sudske prakse, u slučaju kada je privremeni zastupnik tuženog postavljen iz reda advokata isti ima pravo na naknadu troškova zastupanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, da je pravilno drugostepeni sud postupio kada je apelanta obavezao da naknadi troškove privremenom zastupniku prvotužene advokatu Zahidu Hadžiću. Naime, da je apelant konkretnu parnicu izgubio, zbog čega on nema pravo na naknadu troškova od tuženih, pa tako ni naknadu troškova koji se odnose na zastupanje prvotužene po privremenom zastupniku, zbog čega ni odluka koji su sudovi donijeli nije odluka o naknadi troškova parničnog postupka, u smislu odredaba člana 386. ZPP, nego odluka o naknadi troškova privremenog zastupnika.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je pogrešno tumačen Zakon o zakupu stana, da je odlučno da prvotužena kao zakupac sa apelantom kao zakupodavcem nije zaključila ugovor o zakupu i da nije odlučno što apelant kao vlasnik stana nije obavijestio prvotuženu da formalno izjavi da želi da zaključi ugovor o zakupu. Zatim, da se trebalo imati u vidu i da je prvotuženu zastupao advokat kao privremeni zastupnik i ustanoviti da li prvotužena, nakon što je u Kanadi u trećoj starosnoj dobi, želi povratak u predmetni stan koji je neuslovan i devastiran. Nadalje, da je pogrešan stav Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimisan da zahtjeva da mu drugotuženi preda u posjed predmetni stan, te da je odlukom o troškovima parničnog postupka, dosuđenih privremenom zastupniku prvotužene, došlo do povrede člana 386. stav 1. ZPP, da se troškovi postupka dosuđuju stranci koja je dobila parnicu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakon o zakupu stana. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio