Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3625/18 (V. N. i drugi)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3625/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3625/18, rješavajući apelacije Vase Neškovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vaso Nešković protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 076179 17 Gž od 24. aprila 2018. godine;
M. I. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 017737 18 Gž od 8. juna 2018. godine;
Jozo Arapović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 065981 16 Gž od 9. maja 2018. godine;
F. V. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 105997 15 Rev od 19. jula 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3625/18
1. Vaso Nešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Radovan Nešković iz Bijeljine, podnio je 4. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 076179 17 Gž od 24. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Republika Srpska-Ministarstvo pravde RS) da mu na ime štete zbog neosnovano oduzetog vozila, u krivičnom postupku koji je vođen protiv D. N., naknadi iznos od 16.458,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Okružni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno da je predmetno vozilo oduzeto 1. aprila 2007. godine od apelanta, u vezi sa krivičnim postupkom koji je vođen protiv njegove sestre (N. D.), te da je navedeni postupak pravosnažno okončan oslobađanjem N. D. od optužbe zbog čega joj je vozilo vraćeno 21. maja 2010. godine. Dalje, radi naknade štete na vozilu i izgubljene dobiti vođena su dva parnična postupka koja su pravosnažno okončana (jedan po tužbi D. N. kojoj je dosuđena materijalna šteta na vozilu u visini od 884,40 KM dok je u preostalom dijelu odbijena sa tužbenim zahtjevom jer nije dokazala da je pretrpjela štetu, drugi po tužbi R. N. čiji zahtjev je također odbijen jer nije dokazao da je pretrpio štetu), dok je u vezi sa istim događajem tužbu radi naknade materijalne štete podnio i apelant 18. aprila 2016. godine. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štetom zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno u svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Okružni sud je istakao da je šteta nastala u konačnom i potpunom obliku 21. maja 2010. godine, dok je apelant tužbu podnio 18. aprila 2016. godine, nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka u kojem je mogao potraživati štetu, to je pravilno prvostepeni sud zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. AP-4043/18
4. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Eldin Bašić advokat iz Maglaja, podnio je 19. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 017737 18 Gž od 8. juna 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su tuženi (J. J. i apelant) da tužitelju (Zaštitni fond FBiH) solidarno isplate iznos od 7.131,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da solidarno naknade troškove postupka tužitelju.
6. Kantonalni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev tužitelja da se obavežu tuženi, (J. J.) koji je skrivio predmetnu nesreću i apelant koji je predmetno vozilo („Mercedes“) prodao prvotuženom, da mu solidarno isplate iznos od 7.131,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu solidarno naknade troškove postupka. Iz provedenih dokaza proizilazi da je u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 16. maja 2008. godine učestvovalo predmetno motorno vozilo kojim je upravljao prvotuženi i putničko motorno vozilo „VW“ tip „Golf“ kojim je upravljao B.M., da je tom prilikom na vozilu marke „VW“ tip „Golf“ nastala materijalna šteta (u visini od 5.306,70 KM) dok je vozač B. M. zadobio tjelesne povrede, kao i da je apelant predmetno vozilo prodao prvotuženom sredinom četvrtog mjeseca 2008. godine. Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da iz rezultata dokaznog postupka proizilazi da su tuženi (J. J. i apelant) pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari tako što je J. J. učestvovao u saobraćajnoj nezgodi upravljajući vozilom „Mercedes“ koje nije bilo osigurano od autoodgovornosti, dok je apelant (vlasnik vozila) odgovoran jer nije postupio u skladu sa odredbom člana 208. stav 5. Zakona o osnovama sigurnosti na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOOBS) prema kojoj je vlasnik vozila dužan da u roku od 15 dana odjavi vozilo koje je prodato, uništeno ili otpisano, kao i odredbom člana 9. Pravilnika o registrovanju vozila. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je isplatom štete vlasniku oštećenog vozila tužitelj stekao pravo regresa prema tuženim na osnovu odredbe člana 16. stav 1. u vezi sa stavom 4. istog člana ZOOBS-a kojom je utvrđena obaveza tužitelja da oštećenim stranama plaća materijalnu štetu koju je prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjena obaveza iz člana 3. navedenog Zakona (nije zaključeno osiguranje od autoodgovornosti), odnosno da po isplati odštete preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču (član 16. stav 4. ZOOBS).
AP-4992/18
7. Jozo Arapović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić iz Mostara, podnio je 31. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 065981 16 Gž od 9. maja 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (I. M.) da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je apelant obavezan tuženom naknaditi troškove postupka.
9. Kantonalni sud je naveo da u predmetnom postupku apelant potražuje naknadu nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica krivičnog djela sprečavanje službene osobe u obavljanju službene radnje za koje je tuženi, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Mostaru od 23. novembera 2009. godine, oglašen krivim i osuđen na uvjetnu osudu radi nanošenja lake tjelesne povrede apelantu. Na osnovu izvedenih dokaza (nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke) proizilazi da je apelant posljedicom spornog događaja zadobio nagnječenje desne strane lica i donje vilice, da se radi o lakim tjelesnim povredama bez posljedica u smislu umanjenja opće životne aktivnosti, te da povreda nije dovela do trajne naruženosti apelanta. S obzirom na okolnosti povređivanja apelant je trpio primarni strah jakog intenziteta u momentu povređivanja, sekundarni strah srednjeg intenziteta do jedan dan i blagog intenziteta u vremenu oko dva do tri dana, dok se liječenje apelanta ogledalo u smislu uzimanja analgetika po potrebi i stavljanja hladnih obloga. Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud izveo zaključak da nastale povrede i posljedice nisu takve težine i trajanja da bi ostavile posljedice trajnog karaktera na zdravlje apelanta u smislu člana 200. ZOO. Naime, pravo na dosudu pravične novčane naknade uvjetovano je pretpostavkama da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete, a iz iskaza apelanta u svojstvu oštećenog u krivičnom postupku proizilazi da ponašanje tuženog nije bilo namjerno u cilju nanošenja povrede, te da mu se tuženi ispričao i pokazao kajanje. Pored toga, radi se o lakim ozljedama koje nisu uticale na opću životnu i radnu aktivnost apelanta, niti su narušile njegovu duševnu ravnotežu i prozročile druge smetnje. AP-5891/18
10. F. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Mesud Obralija advokat iz Kaknja, podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 105997 15 Rev od 19. jula 2018. godine.
11. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tužena („Union banka“ d.d. Sarajevo, Filijala Zenica) da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 44.781,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
12. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete nastale zbog propusta tužene da mu prilikom verifikacije stare devizne štednje prizna iznos od 100.064,66 DM (stanje na štednoj knjižici apelanta na dan 6. april 1991. godine) umjesto iznosa od 55.283,06 DM prema potvrdi tužene. Iz provedenih dokaza proizilazi da je Rješenjem Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, Poslovnica Zenica od 28. maja 2012. godine u postupku verifikacije stare devizne štednje apelantu priznat iznos od 55.283,06 DM. Takođe, proizlazi da je Rješenjem Komisije za verifikaciju računa stare devizne štednje od 8. augusta 2013. godine odbačena žalba apelanta kao nedopuštena s obzirom da se na potvrdi o izvršenoj verifikaciji nalazila lično potpisana saglasnost apelanta sa verifikovanim iznosom iz potvrde (55.283,06 DM) i izjava o odustanku od žalbe. Osim toga, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da je postojalo više uplata i isplata sa računa apelanta, da je do 31. decembra 1991. godine ukupna isplata sa knjižice apelanta iznosila 50.000,00 DM, te da ove promjene nisu evidentirane u štednoj knjižici apelanta. Vrhovni sud je istakao da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 154. stav 1. ZOO kojom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dakle, na apelantu je bio teret dokazivanja uslova za naknadu štete, odnosno da je prouzrokovana šteta, da je šteta nastala štetnom radnjom ili propuštanjem i uzročnu povezanost nastale štete i štetne radnje. S obzirom da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da apelant provedenim dokazima tokom postupka nije dokazao svoje tvrdnje o uzročnoj povezanosti nastale štete i postupanja tužene (član 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku), to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Ovo posebno kod činjenice da je apelant bio saglasan sa potvrdom o verifikaciji stare devizne štednje i odrekao se prava na žalbu, te nije protiv konačne odluke Komisije za verifikaciju stare devizne štednje od 8. augusta 2013. godine pokrenuo upravni spor.
Spajanje predmeta
13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3625/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
14. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević