Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3463/16 (G. B.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3463/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3463/16, rješavajući apelaciju Gligora Begovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gligora Begovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 016600 16 Krž 3 od 28. aprila 2016. godine i S1 1 K 016600 14 Krl od 11. decembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gligor Begović (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Foči, kojeg zastupa Aleksandar Majkalović, advokat sa Pala, podnio je 16. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. 016600 16 Krž 3 od 28. aprila 2016. godine i S1 1 K 016600 14 Krl od 11. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo i Sud BiH su dostavili odgovor na apelaciju 22. i 28. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016600 14 Krl od 11. decembra 2015. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude pod tač. 1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 10, 12, 13, 15, 16, 18, 19, 21 i 23 izmijenjene optužnice počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a u vezi sa članom 22 istog zakona, pa ga je Sud BiH na osnovu istog zakonskog propisa, te uz primjenu odredaba čl. 33, 34, 38, 41 KZSFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Istom presudom, nasuprot tome, na osnovu člana 284 stav 1 tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je oslobođen optužbi opisanih u izreci oslobađajućeg dijela pobijane presude, i to u tač. 7, 9, 11, 14 i 17 izmijenjene optužnice kojim bi počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZSFRJ, a radnjama pod tač. 20 i 22 izmijenjene optužnice ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ. Takođe, tom presudom je na osnovu člana 283 tačka b) ZKP-a odbijena optužba protiv apelanta da je radnjama opisanim u tač. 1 i 1a) ranije optužnice počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 KZSFRJ, a radnjama opisanim pod tačkom 23 ranije optužnice krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ.

6. Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant „za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) i Armije BiH u zatočeničkom centru 'Batković' ( u daljnjem tekstu: Batković) na teritoriji opštine Bijeljina, gdje su bili zatočeni civili bošnjačke nacionalnosti, držani u nehumanim uslovima, podvrgnuti ubistvima, namjernom nanošenju velikih patnji i povredi tjelesnog integriteta i zdravlja, [te je] apelant kao pripadnik VRS, postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava kršeći odredbe člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica od 12. avgusta 1949. godine“ (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija) tako što je na način naveden u pojedinačnim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude (detaljno opisanim na str. 5–9 presude) počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Sud BiH je na osnovu izvedenih dokaza, koji su analizirani i detaljno opisani u obrazloženju presude, utvrdio činjenično stanje navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, te tako utvrđeno činjenično stanje posmatrao u svjetlu radnji koje je apelant učinio, i to radnji nečovječnog postupanja (tač. 4, 5, 10, 12, 15, 16, 18, 19, 21, 23), ubistva (tač. 6 i 8) i silovanja kao oblika nečovječnog postupanja (tač. 1, 2, 3 i 13), koje čine elemente bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

142 KZSFRJ.

7. Sud BiH je na glavnom pretresu saslušao veliki broj svjedoka i izvršio uvid u materijalne dokaze koji su uloženi u spis, a koji su popisani na str. 17 i 18 presude. Sud BiH je prvo ispitao svojstvo u kojem je apelant počinio krivičnopravne radnje za koje se tereti. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je na osnovu Akta Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 02/7-832-1-83/14 od 30. juna 2014. godine utvrdio da se apelant nalazio na redovnom odsluženju vojnog roka u periodu od 18. februara do 5. decembra 1992. godine, što je potvrđeno i izvodom iz matičnog kartona. Nadalje, Sud BiH je imao u vidu i iskaze svih saslušanih svjedoka – oštećenih, koji su u inkriminisano vrijeme bili zatočeni u Batkoviću i koji su apelanta oslovljavali kao jednog od stražara u logoru, kao i svjedoka odbrane. Konačno, i sam apelant je potvrdio sve ove navode koji se odnose na to da je početkom rata zatečen na odsluženju vojnog roka, te da je u maju 1992. godine prebačen u kasarnu Bijeljina. Cijeneći dokaze odbrane i optužbe, Sud BiH je zaključio da je apelant, neposredno prije inkriminisanog perioda, imao 19 godina i bio na odsluženju vojnog roka, ali da je dolaskom u kasarnu Bijeljina početkom maja 1992. godine došlo do podjele vojnika na one koji su bili iz BiH i one koji su bili iz tadašnje Jugoslavije, tako da su Srbi iz BiH bili mobilisani kao pripadnici VRS iako su se de facto vodili na odsluženju vojnog roka sve do decembra 1992. godine. Sud BiH je takođe istakao da iz iskaza svjedoka nesporno proizlazi da je u mjestu Batković formiran sabirni centar u kome su zatvarani muškarci bošnjačke nacionalnosti s područja Bijeljine, Zvornika, Vlasenice i drugih mjesta. Činjenica postojanja odnosno formiranja takvog centra proizlazi iz Naredbe Komande Istočno-bosanskog korpusa broj 11/2-683 od 17. juna 1992. godine, iz koje proizlazi da je Komanda Istočno-bosanskog korpusa naredila izbor lokacije i objekta za smještaj ratnih zarobljenika. Navedeno proizlazi i iz utvrđene činjenice koju je Sud BiH prihvatilo iz presude MKSJ u predmetu broj 00-39-T od 27. 9. 2006. godine protiv Momčila Krajišnika, koja glasi: „Najkasnije od juna 1992. (...), Srbi su držali zatočene Muslimane i Hrvate u logoru Batković u opštini Bijeljina. [...]. U to vrijeme je u jednom skladištu bilo zatočeno oko 1.280 muškaraca.“

8. Dalje, Sud BiH je analizirao iskaze svjedoka u dijelu koji se odnosi na apelantov identitet kao jednog od stražara u Batkoviću, te su u tom kontekstu citirani dijelovi iskaza svjedoka Mirsada Buljugića, M. M., I. E., Š. M. i Ejuba Smajića, a navedeno je da su slično kao i ti svjedoci apelanta opisali i svjedoci „A“, N. M., Avdo Topčagić i Dževad Duraković, koji su takođe kritične prilike bili zatočeni u Batkoviću. Sud BiH je naveo da je, analizirajući iskaze imenovanih svjedoka u dijelu koji se tiče opisa apelantovog fizičkog izgleda u inkriminisano vrijeme, utvrdio da su svi svjedoci dali saglasne iskaze po pitanju opisa, te su svi svjedoci rekli da je apelant tada bio mlađe dobi, oko 20 godina, da je imao smeđu dužu kosu, nižeg rasta. Odbrana je kao dokaz prezentovala fotografiju na kojoj se nalazi apelant s još nekoliko vojnika na kojoj apelant ima dužu kosu smeđe boje, što nadalje ukazuje na to da su svjedoci bili precizni i tačni u opisu apelanta, pri čemu činjenica koliko duža kosa za Sud BiH nije relevantna. Naime, nesporno je da je apelant imao dužu kosu i svi su ga upravo tako i identifikovali, pri čemu niko od ostalih stražara, prema iskazima svjedoka, nije imao dužu kosu, na koji način se apelant po svom izgledu jasno razlikuje od svih ostalih stražara i upravo identifikuje po dužoj kosi, što u konačnici upućuje na to su svi svjedoci zapravo prepoznali upravo apelanta. Konačno, iako je odbrana tokom dokaznog postupka osporavala apelantovo prisustvo u Batkoviću, istaknuto je da je i apelant u svom iskazu potvrdio da je nakon stacioniranja u kasarnu u Bijeljini od maja 1992. godine bio angažovan na čišćenju hangara Batković, da bi, nakon što su u njega dovedeni muškarci Bošnjaci, apelant obavljao funkciju stražara.

9. Sud BiH je apelanta proglasio krivim za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ (u vezi sa članom 22 istog zakona – u odnosu na tačke 4, 6 i 8 osuđujućeg dijela izreke) nakon što je na osnovu provedenih dokaza zaključio da u konkretnom slučaju postoje bitna obilježja bića tog krivičnog djela, a to su: da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava; da je kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije; da je djelo počinioca povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i da je počinilac naredio ili počinio djelo.

10. U pogledu prvog elementa bića tog krivičnog djela, Sud BiH je citirao odredbe člana 3 stav 1 tač. a) i c) ženevskih konvencija. S obzirom na to da je u predmetnom postupku zaključeno da su radnje za koje je apelant proglašen krivim počinjene za vrijeme rata na teritoriji Bosne Hercegovine, odnosno u vrijeme kada je postojao oružani sukob između Armije BiH i VRS, to je opravdano zaključiti da je zajednički član 3 ženevskih konvencija imao biti primjenjivan sve vrijeme trajanja tog oružanog sukoba. Prema ocjeni Suda BiH, apelant je u periodu koji navodi optužnica, preduzimanjem krivičnopravnih radnji za koje je proglašen krivim, povrijedio osnovne garancije koje zaštićena kategorija stanovništva uživa u skladu s odredbama Ženevske konvencije, odnosno svojim postupanjem je prekršio odredbe zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija iz 1949. godine, i to preciznije stav 1 tač. a) i c).

11. Dalje, Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju bilo nužno utvrditi status lica prema kojima su navedene radnje preduzete, tačnije da li su radnje u skladu s odredbom zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija preduzete prema zaštićenoj kategoriji stanovništva – civilima. Sud BiH je naveo da se u smislu zajedničkog člana 3 Ženevske konvencije civilom smatra lice koje „ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima”. Sud BiH je takođe analizirao iskaze svjedoka – oštećenih u dijelu koji se odnosi na njihov status u vrijeme lišenja slobode i zatočenja u Batković (N. M., Š. M., A. B., Ejub Smajić, I. E. Mirsad Buljugić, A. H., M. B., M. M., svjedok „A“, Sabrija Mehmedović, Hasib Đananović, Husejin Halilović), kao i iskaz apelanta koji je potvrdio da su svi došli kao civili u logor, te da niko nije imao nikakvu uniformu. Na osnovu izvedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka optužbe odnosno pobrojanih oštećenih, zatim na osnovu apelantovog iskaza, Sud BiH je nedvosmisleno utvrdio da su sva lica prema kojima su preduzete radnje izvršenja uživala zaštitu u skladu s odredbama citiranog zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija, odnosno ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da svi oštećeni poimenično navedeni u tačkama optužnice osuđujućeg dijela presude potpadaju pod kategoriju zaštićenih lica, da su oni imali status civila, odnosno lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima. Slijedom iznesenog, Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju, u vrijeme kada apelant preduzima zabranjene radnje, civilni status direktnih žrtava inkriminisanih radnji nesumnjivo utvrđen.

12. Sljedeći element bića krivičnog djela jeste da se kršenje međunarodnih pravila mora odvijati za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije. U toku ovog postupka odbrana nije osporavala postojanje oružanog sukoba u periodu od juna pa do kraja 1992. godine na području Bosne i Hercegovine, a time i na području opštine Bijeljina, niti je odbrana ulagala prigovore na materijalne dokaze optužbe koji su predloženi na ovu okolnost. Uzimajući u obzir navedene dokaze, Sud BiH je nesporno utvrdio da je u inkriminisanom periodu u Bosni i Hercegovini postojao oružani sukob između Armije BiH i VRS. Navedeno je da je na okolnost postojanja oružanog sukoba u relevantno vrijeme na području Bosne i Hercegovine Tužilaštvo Sudu BiH predočilo više materijalnih dokaza, među kojima su i odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti, koja je stupila na snagu u momentu donošenja „odmah“ i objavljena je u „Službenom listu Republike BiH“ broj 1/92 od 9. aprila 1992. godine, odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu Republike BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992. godine. S obzirom na to da za primjenu normi međunarodnog humanitarnog prava nije neophodno da su se stvarna borbena dejstva odigrala na tačno određenoj lokaciji, Sud BiH se nije ograničavao samo na ustanovljavanje postojanja oružanog sukoba u opštini Bijeljina, već i na njegovo postojanje na široj teritoriji, čiji je sastavni dio i ova opština. Osim navedenog, Sud BiH je istakao da su i svi saslušani svjedoci kako optužbe tako i odbrane saglasno potvrdili da je u inkriminisano vrijeme na području Bijeljine bilo ratno stanje, odnosno oružani sukob. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da je od juna 1992. godine pa do kraja iste godine bilo ratno stanje u BiH, te da je in tempore criminis na području BiH postojao oružani sukob između pripadnika VRS i Armije BiH.

13. Sud BiH je ispitao i postojanje nexusa radnji apelanta sa ratom, oružanim sukobom, te je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je apelantovo djelo bilo u dovoljnoj mjeri povezano s ratnim dešavanjem, pri čemu je posebno uzeo u obzir apelantovu poziciju u vojnoj strukturi – tj. da je u inkriminisano vrijeme bio pripadnik VRS, a što prije svega proizlazi iz dokaza optužbe objektivne prirode.

14. Konačno, četvrti opšti element postojanja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva jeste taj da je počinilac izvršio nezakonito djelo ili je naredio izvršenje nezakonitog djela. U tom pogledu Sud BiH je nakon ocjene relevantnih dokaza zaključio da je ispunjen i ovaj element predmetnog krivičnog djela s obzirom na to da je apelant počinio krivičnopravne radnje lično. Postojanje navedenog elementa Sud BiH je detaljno obrazložio kroz pojedinačne inkriminacije apelanta, i to pojedinačno u odnosu na svaku tačku izreke osuđujućeg dijela presude, identifikovanjem relevantnih dokaza, navođenjem njihovog sadržaja, dovođenjem u pojedinačnu i međusobnu vezu te, konačno, njihovom ocjenom.

15. Imajući u vidu da je u postupku van razumne sumnje utvrđena ispunjenost opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, Sud BiH je obrazložio ispunjenost elemenata radnji izvršenja djela, odnosno nečovječnog postupanja, ubistva i silovanja. Naime, Sud BiH je na osnovu izvedenih dokaza, koji su analizirani i detaljno opisani u obrazloženju presude, utvrdio činjenično stanje navedeno u osuđujućem dijelu izreke presude, te je tako utvrđeno činjenično stanje razmatrao u svjetlu elemenata radnji izvršenja nečovječnog postupanja (tač. 4, 5, 10, 12, 15, 16, 18, 19, 21, 23), ubistva (tač. 6 i 8) i silovanja kao oblika nečovječnog postupanja (tač. 1, 2, 3 i 13), te zaključio van razumne sumnje da su se u apelantovim radnjama stekli svi elementi bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim.

16. Sud BiH je takođe istakao da je nakon ocjene provedenih dokaza izvršio korekcije u činjeničnom opisu radnji izvršenja krivičnog djela u tač. 4 i 12 izmijenjene optužnice, za koje je utvrdio da ih je počinio apelant, te ih uskladio s iskazima svjedoka, pri tome ne dirajući subjektivni i objektivni identitet optužnice. Sud BiH je napomenuo da je, radi zaštite intimnog života pojedinih oštećenih, tokom čijeg svjedočenja je dijelom bila isključena javnost s glavnog pretresa, navodio inicijale tih svjedoka – oštećenih kako u izreci presude (tač. 1, 2, 3 i 13) tako i u obrazloženju. Osim toga, Sud BiH je radi lakšeg razumijevanja izvršio grupisanje pojedinih tačaka, imajući u vidu sličnost radnji izvršenja, kao i činjenicu da su o predmetnim događajima govorili isti svjedoci koji su ujedno bili i direktni oštećeni takvim radnjama (silovanje), pa je tako Sud BiH kao jednu cjelinu razmatrao i cijenio dokaze koji se tiču tač. 1, 2, 3 i 13 osuđujućeg dijela izreke (silovanje kao vid nečovječnog postupanja) i tač. 6 i 8 (saizvršilaštvo u ubistvu), te tač. 4, 5, 10, 12, 15, 16, 18, 19, 21, 23 (nečovječno postupanje).

17. Dalje, u presudi su za svaku od tačaka izmijenjene optužnice navedeni provedeni dokazi kako Tužilaštva tako i odbrane, te je izvršena njihova analiza i konačno zaključak Suda BiH u vezi s tim dokazima. Dalje, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način pobliže opisan u osuđujućem dijelu presude, inkriminisane radnje preduzimao sam (kada su u pitanju tač. 1, 2, 3, 5, 6, 8, 10, 12, 13, 15, 16, 18, 21 i 23 osuđujućeg dijela izreke), odnosno zajedno s drugim licima (kada su u pitanju tač. 4, 6, 8 i 19 osuđujućeg dijela izreke). Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant nečovječno postupao prema oštećenim N. M. (tačka 4), Ejubu Smajiću (tačka 5), I. E. (tačka 10), Mirsadu Buljugiću (tačka 12), M. M. (tačka 15), svjedoku A (tačka 16), Sabriji Mehmedoviću (tačka 18), Hasibu Džananoviću (tačka 19), Husejinu Haliloviću (tačka 21) i Dževadu Durakoviću (tačka 23), tako što ih je udarao na način što ih je on lično, za vrijeme boravka u logoru Batković, udarao po svim dijelovima tijela, i to šakama, nogama obuvenim u vojničke čizme, kundakom puške, drvenim palicama, a što je sve za posljedicu imalo njihovu psihičku i fizičku bol. Analizirajući iskaze imenovanih svjedoka, te dovodeći ih u međusobnu vezu, uključujući i iskaz apelanta koji je i sam potvrdio da je on lično tukao zarobljenike, te da je lično učestvovao u njihovom maltretiranju, pravdajući to time da je takva bila naredba, Sud BiH nalazi da je apelant radnjama opisanim u navedenim tačkama optužnice počinio radnje nečovječnog postupanja prema imenovanim oštećenim. Nadalje, kada su u pitanju tač. 1, 2, 3 i 13 osuđujućeg dijela presude, analizirajući iskaze saslušanih svjedoka, Sud BiH nalazi da je apelant radnjama opisanim u navedenim tačkama optužnice počinio radnje silovanja prema oštećenim N. M. i M. Š., zatim A. B. i M. K., A. H. i B. M. na način detaljno opisan u tim tačkama, što se dešavalo više puta, što je nedvosmisleno bilo upravljeno na njihovo degradiranje, ponižavanje, zastrašivanje, odnosno Sud BiH je utvrdio da je apelant postupao s direktnim umišljajem s ciljem narušavanja ličnog dostojanstva žrtve i da je počinio krivično djelo naročito uvredljivim i ponižavajućim radnjama, koje su se pri tome dešavale uvijek u prisustvu drugih lica koja su to gledala, a istovremeno radnje su bile upravljene prema zatočenim civilima koji su bili u stanju bespomoćnosti, a osim toga svakodnevno izloženi premlaćivanjima, čega je apelant takođe bio svjestan. Takođe, slijedom izvedenih dokaza, prevashodno iskaza oštećenih, Sud BiH je utvrdio da je radnje iz tač. 4, 6 i 8 osuđujućeg dijela izreke presude apelant počinio zajedničkim djelovanjem s drugim licima, takođe stražarima u Batkoviću, kao saizvršilac, pri čemu je na odlučujući način doprinio zajedničkom ostvarenju zabranjene posljedice, smrću tri imenovana lica, usljed postupanja opisanog u tač. 6 i 8. Sud BiH je takođe našao da je smrt ovih lica nastupila kao posljedica preduzimanja voljnih radnji od strane više lica, uključujući i apelanta.

18. Dakle, kada je riječ o ocjeni apelantovog ponašanja prilikom preduzimanja svake pojedinačne radnje izvršenja, Sud BiH je zaključio da je ono bilo u takvoj objektivno-subjektivnoj vezi s ponašanjem drugih saizvršilaca, čineći s njima jedinstvenu i čvrstu cjelinu.

19. Konačno, Sud BiH je zaključio da je apelant in tempore criminis, s obzirom na njegovo psihofizičko stanje, svojstvo u kojem je postupao i dužnost koju je obavljao, znao da će radnjama koje je izvršio prema civilima – oštećenim kod njih izazvati očaj, osjećaj potčinjenosti, ugroženosti, beznađa i straha za sopstveni život, kao i teške patnje i ozbiljne povrede tjelesnog integriteta, kao i da su teške tjelesne povrede s razumnom sviješću mogle prouzrokovati smrt, mada mu je, kao stražaru, bila dužnost da postupa u skladu s pravilima ženevskih konvencija i da se u svakom trenutku dostojno odnosi prema civilima.

20. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) Presudom broj S1 1 K 016600 16 Krž 3 od 28. aprila 2016. godine žalbu apelantovog branioca je djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu odluke o kazni tako što je apelanta za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osudilo na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala nepromijenjena.

21. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode da je prvostepeni sud, zbog pogrešnog navođenja broja predmeta (S1 1 K 009588 12 Kri), površno preradio presudu iz drugog predmeta. Naime, apelaciono vijeće je istaklo da je utvrdilo da je u presudi naveden pogrešan broj predmeta na stranicama pobijane presude (u donjem lijevom uglu), ali je ocijenilo da to ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer se radi o grešci tehničke prirode koja nije na bilo koji način uticala na pravilnost postupka, niti je na bilo koji način otežala apelantov procesni položaj, niti to čini presudu nerazumljivom u smislu ispitivanja njene zakonitosti i pravilnosti. Takođe je ocijenjen neosnovanim navod da je pisanje žalbe otežano zbog neoznačavanja paragrafa u prvostepenoj presudi jer sud nije u obavezi da to čini, usljed čega se i ne može govoriti da je ispitivanje presude na bilo koji način onemogućeno odbrani.

22. Dalje, apelaciono vijeće je istaklo da prvostepenom presudom nije dovedeno u pitanje postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta između izmijenjene optužnice i presude. Nasuprot navodima iz žalbe, prvostepeni sud je presudom, u odnosu na izmijenjenu optužnicu, izvršio određene intervencije u činjeničnom opisu na način da je izostavio određene navode iz optužnog akta, a koji nisu potkrijepljeni odgovarajućim dokazima, tj. izmjene u činjeničnom opisu učinjene su u skladu s rezultatima sprovedenog dokaznog postupka, a takve intervencije prvostepenog suda u činjeničnom opisu idu u prilog apelantu, odnosno ne dovode ga u teži položaj, u kojem slučaju bi se moglo govoriti o prekoračenju optužbe na apelantovu štetu. Apelaciono vijeće je navelo da izreka prvostepene presude ne izlazi van okvira činjeničnog opisa tog događaja kako ga je postavila izmijenjena optužnica, već se intervencija (kada se uporedi izreka presude s izmijenjenom optužnicom) svodi na izbacivanje određenih navoda koji nisu u skladu s rezultatima dokaznog postupka, čime se ne zadire u samu suštinu činjeničnog stanja, te da u prvostepenoj presudi nisu navedeni bilo kakvi otežavajući elementi kojima bi apelant bio doveden u teži položaj.

23. Dalje, apelaciono vijeće je utvrdilo da je Sud BiH zaključak o postojanju oružanog sukoba u inkriminisano vrijeme zasnivao na provedenim dokazima, a ne na utvrđenoj činjenici kako to neosnovano ističe odbrana u žalbi. Apelaciono vijeće je istaklo da se Sud BiH u kontekstu utvrđivanja postojanja oružanog sukoba, prije svega, rukovodio provedenim dokazima subjektivne i objektivne prirode kako Tužilaštva tako i odbrane koji su bili saglasni da se na području opštine Bijeljina, kao i na širem prostoru BiH odvijao oružani sukob, a što ni odbrana nije osporavala. Nadalje, u pogledu postojanja oružanog sukoba, apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud dao adekvatno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza koji se odnose na postojanje oružanog sukoba na teritoriji BiH uključujući i teritoriju na kojoj se nalazio Batković. Nasuprot navodima odbrane da se odluke Predsjedništva RBiH nisu primjenjivale na teritoriji Republike Srpske, apelaciono vijeće ističe da pitanje primjene propisa na određenoj teritoriji nije relevantno u ovom postupku, već naprotiv, odluka Predsjedništva RBiH upućuju na postojanje oružanog sukoba, iz kojeg razloga su ti dokazi i izvođeni u toku pretresa. Dakle, potpuno je irelevantno da li je te odluke priznavala suprotna strana u sukobu jer je smisao njihovog ulaganja bio usmjeren ka dokazivanju postojanja sukoba na teritoriji BiH, a što je dovedeno u vezu s osnivanjima Armije BiH i VSRBiH (kasnije VRS), čija osnivanja su takođe vezana za postojanje oružanog sukoba koji je u inkriminisanom vremenu očigledno postojao.

24. Apelaciono vijeće je zaključilo da je Sud BiH pravilno utvrdio i pripadnost apelanta VRS u inkriminisano vrijeme. Za apelaciono vijeće nije sporno da je apelant prije početka ratnih sukoba, kao i u inkriminisano vrijeme bio formalno na odsluženju vojnog roka, ali to samo po sebi ne znači da u to vrijeme nije bio pripadnik VRS.

25. Što se tiče apelantovih navoda da su iskazi svjedoka kontaminirani, apelaciono vijeće je ocijenilo da su ovi navodi paušalni, posebno u odnosu na navode da su uzroci kontaminacije članci objavljeni na internet portalu BIRN-a i radiju Justice. U tom kontekstu je napomenuto da su ročišta u prvostepenom postupku u većem broju bila otvorena za javnost, te da nisu postojala bilo kakva ograničenja da se na njima pojave i predstavnici medija koji kasnije sadržaj ročišta prenose u javnost. Postojanje bilo kakvih izvještaja s pretresa ne može se dovesti u vezu s kontaminacijom iskaza svjedoka s obzirom na to da su svjedoci o događajima o kojima su svjedočili govorili isključivo na osnovu sopstvenih opažanja, a ne na osnovu onog što su saznali putem medija. Isto tako, ne stoje ni navodi o kontaminacijama usljed međusobnih razgovora svjedoka jer su oni pretežno govorili o sopstvenim iskustvima koja su doživjeli, a u manjem dijelu o događajima koji su se odnosili na druga lica.

26. Nadalje, u pogledu osporavanja prepoznavanja apelanta od strane svjedoka u toku glavnog pretresa, apelaciono vijeće je ukazalo da se radilo o identifikaciji apelanta od strane svjedoka koji su neposredno svjedočili na glavnom pretresu, usljed čega se i ne može govoriti o neispunjavanju uslova iz člana 85 ZKPBiH. Naime, s obzirom na to da je većina svjedoka bila sigurna u apelantov identitet, to prepoznavanje apelanta u sudnici nije bilo od odlučujućeg značaja. Međutim, sam čin prepoznavanje apelanta u sudnici predstavlja sastavni dio zapisnika s pretresa, a on je opravdan u situacijama kada svjedoci opisuju učinioca djela, nakon čega se neposrednom identifikacijom apelanta u stvari potvrđuje da se radi o istom licu koje su opisivali. Nadalje, bitno je napomenuti da su navedeni svjedoci, prije nego što su prepoznali apelanta, davali detaljan opis apelanta iz inkriminisanog vremena u smislu njegovog fizičkog izgleda (visine, boje kose, dužine kose, godina života i sl.), a što svakako ukazuje da je svjedocima data prilika da što jasnije opišu apelanta prije nego što ga neposredno prepoznaju u sudnici. U tom kontekstu, napomenuto je i da su iskazi saslušanih svjedoka u pogledu opisa apelanta uglavnom saglasni (izuzev određenih odstupanja koja su sasvim opravdana ako se uzmu u obzir način percipiranja, kao i način interpretacije) u pogledu životne dobi apelanta i njegovog fizičkog izgleda, a bilo je i svjedoka koji ga nisu mogli prepoznati u sudnici, a što ide u prilog činjenici da svjedoci nisu nastojali bilo koga neosnovano teretiti.

27. Što se tiče statusa oštećenih lica, suprotno navodima žalbe, apelaciono vijeće smatra da je Sud BiH detaljno analizirao status zatvorenih lica dajući detaljno i adekvatno obrazloženje da su ona imala civilni status, pri tome se bazirajući na iskazima tih svjedoka. U tom smislu, bitno je napomenuti da su svjedoci – oštećeni detaljno ispitivani u pogledu načina na koji su lišeni slobode i odvođeni u Batković, a iz čega je Sud BiH izvukao zaključak da se radilo o civilima. Slijedom iznesenog, apelaciono vijeće je zaključilo da je u konkretnom slučaju, u vrijeme kada je apelant preduzimao zabranjene radnje, civilni status direktnih žrtava inkriminisanih radnji nesumnjivo utvrđen. Apelaciono vijeće je pažljivo razmotrilo dokaze koji se odnose na činjenicu statusa lica, tj. izjave oštećenih koji su lišeni slobode i zatvoreni i smješteni u Batkoviću, kako bi utvrdilo da li su pravilni zaključci prvostepenog vijeća, a u okviru žalbenih prigovora odbrane. Iz iskaza saslušanih svjedoka – oštećenih može se zaključiti da se radi o licima koja nisu na bilo koji način bila pripadnici bilo kakvih vojnih formacija, niti su imala učešće u borbama.

28. U pogledu prigovora da se veći broj tačaka osuđujuće presude zasniva na iskazima samo jednog svjedoka, apelaciono vijeće je istaklo da se presuda u najvećem dijelu bazirala na iskazima svjedoka – oštećenih, ali i na iskazima drugih svjedoka koje je takođe na sličan način, fizički i psihički maltretirao apelant. Izjave ovih svjedoka takođe su značajno potkrijepljene i izjavom apelanta koji nije negirao da je tukao zatočenike iako je govorio generalno o premlaćivanju bez navođenja imena lica koja je tukao. Apelaciono vijeće je istaklo da je Sud BiH imao mogućnost da iz prve ruke posmatra ponašanje svjedoka na glavnom pretresu, kojom prilikom su odgovarali na pitanja tužioca i odbrane. Zatim je ove izjave dovelo u vezu s izjavama drugih svjedoka, posebno apelantovom izjavom, te im poklonilo vjeru i za to dalo razumno i logično objašnjenje, usljed čega se navodi odbrane da se presuda ne može zasnovati na izjavi samo jednog svjedoka smatraju neosnovanim. U konkretnom slučaju, u svjedočenju svjedoka oštećenih postoji mnogo pojedinosti koje se poklapaju s iskazima drugih svjedoka, kao i s iskazom apelanta u svojstvu svjedoka i koje se uklapaju u činjenični okvir događaja na način kako su opisani izmijenjenom optužnicom, usljed čega sud nije sumnjao u izjave ovih svjedoka u pogledu opisa radnji koje je apelant preduzeo. Da su svjedoci – oštećeni imali namjeru da apelanta ili bilo koga drugog neosnovano terete, mogli su napraviti konstrukciju da su vidjeli detaljno maltretiranja i drugih lica. Međutim, upravo način kako su svjedoci svjedočili govori mnogo o njima i njihovoj objektivnosti i vjerodostojnosti jer su svjedočili onako kako su kritične događaje i vidjeli, pa se i ovaj prigovor odbija kao neosnovan.

29. Što se tiče navoda žalbe koji su usmjereni kao osporavanju zaključaka prvostepene presude da je apelant djelimično priznao izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, apelaciono vijeće je istaklo da su ti zaključci pravilni. Naime, ukazano je da je apelant govorio uopšteno o događajima u Batkoviću, pri tome tvrdeći da je i sam učestvovao u udaranju zatvorenika, što se može smatrati indicijom da je učestvovao i u konkretnim radnjama koje mu se stavljaju na teret izmijenjenom optužnicom. U vezi s tim, apelantova izjava da je učestvovao u pojedinim radnjama udaranja zatvorenika predstavlja indiciju o njegovom učešću u konkretnim radnjama za koje je proglašen krivim, te kada se ona dovede u vezu s izjavama svjedoka – oštećenih, koji su žrtve njegovog ponašanja i neposredni svjedoci događaja, u najmanju ruku potkrepljuje navode svjedoka da su se ti zločini dešavali, tj. njegova izjava samo dodatno potkrepljuje navode svjedoka – oštećenih da ih je u logoru maltretirao apelant. Suprotno navodima žalbe, generalno apelantovo navođenje o maltretiranju svjedoka, ne navodeći konkretne radnje zlostavljanja, kao i negiranje seksualnih zlostavljanja, očito su umjereni ka umanjenju njegove odgovornosti za radnje koje su mu stavljene na teret, usljed čega je sud opravdano samo djelimično prihvatio apelantovu izjavu.

30. Što se tiče navoda žalbe da o seksualnom zlostavljanju postoji samo jedan krug svjedoka, apelaciono vijeće ga smatra netačnim s obzirom na to da presuda zaključke o seksualnim zlostavljanjima crpi ne samo iz iskaza navedenih svjedoka nego i na iskazima devet imenovanih svjedoka koji su svjedočili o seksualnom zlostavljanju zatvorenika. Ne stoje navodi da su svjedoci ovih događanja bila lica koja su žrtve takvog postupanja ili lica koja su nesposobna za svjedočenje jer je očito bilo i drugih lica koja su svjedočila o tim događajima, iako je branilac u žalbi istakao postojanje kontradiktornosti u iskazima svjedoka, apelaciono vijeće ističe da on nije konkretno ukazao na to, već se samo skoncentrisao na izjavu svjedoka Amira Berbića koji nije potvrdio izjave drugih svjedoka, a što je Sud BiH takođe analizirao, utvrdivši da drugi svjedoci nisu imali razloga da bilo koga lažno terete. Nadalje, to što ovi svjedoci nisu duži vremenski period govorili o seksualnim zlostavljanjima ne može dovesti u pitanje istinitost njihovog svjedočenja s obzirom na to da se radi o vrlo teškim i traumatičnim okolnostima koje često stvaraju osjećaj srama kod lica, usljed čega nisu spremni o tome govoriti pred drugim licima, uključujući i službena lica, a protek vremena često utiče na ova lica da počnu govoriti o tome šta su doživjela. Isto tako, to što je svjedok M. B. izjavio da apelant nije bio prisutan prilikom seksualnih zlostavljanja ne znači ujedno da on nije bio prisutan kada se to dešavalo drugim svjedocima jer je i taj svjedok izjavio da se njemu to desilo tri puta, dok je za ostale rekao „a ovijem, ovijem je drugijem bilo više“.

31. Konačno, apelaciono vijeće je zaključilo da je Sud BiH mogao utvrditi da je jedini razuman zaključak koji je moguće izvesti iz dokaza taj da je apelant počinio inkriminacije koje mu se stavljaju na teret. Dalje, apelaciono vijeće je ispitalo i ostale apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i zaključilo da su svi navodi neosnovani, o čemu je dao detaljno obrazloženje u svojoj presudi (par. 53-89).

32. Konačno, apelaciono vijeće je istaklo da je osnovan apelantov prigovor da Sud BiH prilikom odmjeravanja kazne nije dovoljno cijenio apelantove lične prilike, tj. da je otac troje maloljetne djece, kao i da nije ranije osuđivan. Sud BiH, takođe, nije u dovoljnoj mjeri cijenio ni okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca, odnosno da je on u vrijeme počinjenja krivičnog djela imao navršenih 19 godina, tj. radilo se o mlađem punoljetnom licu, kao i da je on djelimično priznao izvršenje djela. Stoga je apelaciono vijeće, cijeneći navedene okolnosti, preinačilo prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni na način da je apelantu izreklo kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

33. Apelant ističe da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U veoma opširnom obrazloženju ovih navoda apelant navodi da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u smislu člana 299 stav 1 ZKP-a. Prigovara i ocjeni dokaza i smatra da je sud odluku bazirao na „spekulacijama i nagađanjima, a ne na dokazima koji idu u prilog apelantu“. Apelant, takođe, smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na jednakost strana u postupku i prava na akuzatoran postupak, povrede prava na obrazloženu presudu, te do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant je istakao i povredu prava na presumpciju nevinosti. U tom kontekstu, apelant ističe da je Sud BiH u prvostepenoj presudi „naveo broj predmeta (S 1 1 K 009588 12 Kri) koji nije broj predmeta apelanta“, iz čega proizlazi da je „površno prerađena presuda iz nekog drugog predmeta“. Dalje, apelant ističe da je prvostepeni sud propustio da provedene dokaze dovede u međusobnu vezu i da ih poveže s navodima optužnice i elementima krivičnih djela koje je na osnovu prezentovanih dokaza utvrdio. Apelant navodi da je Sud BiH u izreci pobijane presude naveo činjenice koje se bitno razlikuju od činjenica sadržanih u izmijenjenoj optužnici. U tom kontekstu apelant ističe da ispravku manjkave optužnice nije izvršilo Tužilaštvo, nego Sud BiH. U konkretnom postupku je jasno, a na šta je i odbrana ukazivala u svojoj završnoj riječi i žalbi na prvostepenu presudu, da je Tužilaštvo propustilo pravno kvalifikovati konkretne tačke izmijenjene optužnice. Prema apelantovom stavu, u konkretnom slučaju se nije radilo o pravnoj ocjeni djela, već o izmjeni i preinačenju odlučnih činjenica, čime je sud prekoračio optužnicu. Nadalje, apelant ističe da je osuđen za samostalna djela ratnog zločina, a pri tome kroz cijelu prvostepenu presudu provejava sintagma „obrazac ponašanja“. Ovakva argumentacija, zbog istovrsnosti radnje izvršenja i jedinstvenosti umišljaja, ukazuje da se materijalno-pravno radi o produženom krivičnom djelu istih obilježja iz člana 54 KZBiH. Apelant prigovara i utvrđenju suda o njegovom statusu, kao i statusu lica zatvorenih u Batkoviću i ističe da su neki od svjedoka za sebe tvrdili da su civili, a neki da su ratni vojni zarobljenici. Ono što je važno jeste da je Sud BiH samoinicijativno donio odluku o pravnoj kvalifikaciji, u ovom dijelu apelacije konkretno o statusu navodnih oštećenih. Pored toga, apelant osporava da je postojao oružani sukob. Pri tome, apelant smatra da okolnost da je „od 20. juna 1992. godine na području cijele Bosne i Hercegovine proglašeno ratno stanje ne znači da je u relevantnom vremenskom periodu, na području opštine Bijeljina postojao oružani sukob“. Apelant ističe da je tokom postupka osporavao svoje prisustvo kao stražara u Batkoviću, te je zastupao tezu da njegov opis, koji su davali svi saslušani svjedoci, ne odgovara stvarnom fizičkom izgledu apelanta u relevantno vrijeme, pri čemu je odbrana poseban akcenat stavljala na apelantovu dužinu kose u relevantno vrijeme. Dodatno je objavljena i apelantova slika, činjenica koja dodatno obesnažuje i ovako nezakonitu identifikaciju apelanta u sudnici. Niti jedan svjedok nije apelanta prepoznao u zakonom predviđenoj proceduri prepoznavanja u smislu člana 85 st. 3 i 4 ZKPBiH, nego da je došlo do nezakonitog prepoznavanja u sudnici. U pogledu apelantovog fizičkog izgleda, iskazi svjedoka su dijametralno suprotni i paušalni. Apelant u vezi s tim, u daljnjem dijelu apelacije, citira dijelove iskaza imenovanih svjedoka i smatra da je u tom kontekstu došlo do kontaminacije iskaza svjedoka, i to usljed raznih faktora: želje da neko odgovara za patnje koje su zatvorenici pretrpjeli, obavještenja protiv koga se vodi istraga, uzajamnih razgovora svjedoka prije svjedočenja, medijskih pisanja o ovom suđenju. Jedan od sigurnih uzroka kontaminacije su naslovi (i sadržaji) članaka objavljivanih na portalu BIRN. Dalje, apelant naglašava da se u svim tačkama optužnice koje se tiču nasilja sa seksualnom komponentom, a koja djela je apelant najsnažnije negirao, spominje zatvoreni krug tri imenovana svjedoka – N. M., E. S. i Š. M. koji su svi izjavili da se često viđaju i razgovaraju o događajima u Batkoviću, te stoga apelant smatra da je došlo do kontaminacije iskaza svjedoka uzajamnim razgovorima. Dodatno, napominje da se ovi navodni događaji, koji imaju veze sa seksualnim zlostavljanjem, prvi put spominju u iskazima svjedoka Tužilaštva više od 20 godina nakon samih događaja, a da svjedoci ove događaje nisu spominjali u brojnim izjavama koje su prije toga dali na okolnosti događaja u Batkoviću. Apelant navodi i da se veliki broj tačaka osuđujuće presude protiv apelanta bazira na iskazima jedno svjedoka Tužilaštva koji nisu potkrijepljeni drugim dokazima. Apelant, takođe, prigovara stavu Suda BiH da je „djelimično priznao“ izvršenje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Pojašnjava da jeste izjavio da je učestvovao u određenim djelima fizičkog nasilja, ali ne i da je učestvovao u bilo kom konkretnom događaju opisanom u izmijenjenoj optužnici. U apelaciji su posebno obrazloženi stavovi suda vezani za pojedine tačke osuđujućeg dijela presude, te apelantova analiza provedenih dokaza iz kojih, prema njegovom stavu, proizlazi da nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Apelant ističe da je u predmetnom postupku došlo i do „flagrantnog“ kršenja člana 3 ZKP-a, odnosno kršenje načela in dubio pro reo na njegovu štetu. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu prava iz člana 6 Evropske konvencije, te u osuđujućem dijelu ukine osporene presude Suda BiH, apelantu dodijeli odštetu u pravičnom iznosu i odredi da se apelantu isplate troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava na pravično suđenje i prava na efikasan pravni lijek.

b) Odgovor na apelaciju

34. Sud BiH je naglasio da ostaje pri svim stavovima i mišljenju, te datim razlozima i iznesenim zaključcima sadržanim u presudi koju apelant osporava.

35. Tužilaštvo je navelo da je apelacija u potpunosti neosnovana i da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava predviđenih Evropskom konvencijom.

V.Relevantni propisi

36. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

37. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, [...] postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, [...];

c) povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci;

38. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13, neslužbena prečišćena verzija) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 275.

Izmjena optužbe Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge "tužioca" u pogledu pravne ocjene djela. Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290.

Sadržaj presude [...] (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 299.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

VI.Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj 016600 16 Krž 3 od 28. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 i 3a) Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je ovo pravo prekršeno zbog povrede prava na jednakost strana u postupku i prava na akuzatoran postupak, zbog povrede prava na obrazloženu presudu i proizvoljne ocjene dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, apelant je istakao i povredu prava na presumpciju nevinosti.

44. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

45. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da se na apelanta primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

46. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je sud proizvoljno ocijenio provedene dokaze, štaviše da je prvostepeni sud pojedine dokaze pogrešno interpretirao, te u tom pravcu apelant ukazuje na proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

47. Prema tzv. doktrini četvrte instance Evropskog suda „funkcija tog suda nije da se bavi činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je, navodno, počinio domaći sud ukoliko i samo u mjeri u kojoj je moglo biti prekršeno pravo ili sloboda garantovana Konvencijom“ (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, presuda od 21. septembra 1999. godine, tačka 28). Važno je ukazati da samo u predmetima u kojima je Evropski sud nadležan da utvrđuje činjenice predmeta kako bi mogao primijeniti konvencijsku garanciju (npr. da li je došlo do nehumanog tretmana suprotno članu 3 Evropske konvencije), taj sud nije ograničen činjeničnim utvrđenjima domaćeg suda (vidi Evropski sud, Ribitch protiv Austrije, presuda od 4. decembra 1995. godine, serija A, broj 336, tačka 32). Član 6 Evropske konvencije pruža samo proceduralne garancije i Evropski sud ispituje eventualno kršenje tih garancija.

48. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

49. Najzad, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uslovima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža, na šta je ukazao i Sud BiH u odgovoru na apelaciju, da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, prvenstveno pred apelacionim vijećem, koje je taj sud ispitao i ocijenio neosnovanim.

51. Dalje, dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenom prvostepenom presudom, nakon okončanog glavnog pretresa, apelanta proglasio krivim da je radnjama detaljno opisanim u 16 tačaka izreke osuđujućeg dijela presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Naime, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant radnje opisane u tač. 4, 6 i 8 počinio kao saizvršilac u smislu člana 22 KZSFRJ, dok je ostale radnje počinio sam. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH van razumne sumnje utvrdio da je apelant opisanim radnjama u tač. 4, 5, 10, 12, 15, 16, 18, 19, 21, 23 nečovječno postupao prema imenovanim oštećenim licima; da je radnjama opisanim u tač. 6 i 8 učestvovao u ubistvu tri imenovana lica, a da je radnjama opisanim u tač. 1, 2, 3 i 13 prema oštećenim preduzeo radnje teškog zlostavljanja seksualne prirode, a koje radnje predstavljaju elemente bića krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo tako i onih koje je predlagao apelant. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, uključujući i apelantov iskaz koji je dao na glavnom pretresu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nesaglasnosti u iskazima saslušanih svjedoka, te su u prvostepenoj presudi, za svaku od tačaka izmijenjene optužnice navedeni provedeni dokazi kako Tužilaštva tako i odbrane, te je izvršena njihova analiza i konačno zaključak Suda BiH u vezi s tim dokazima.

52. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava kako postojanje opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva tako i da je on počinio krivično-pravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Sud BiH, nakon analize provedenih dokaza, zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ. Naime, Sud BiH je u prvostepenoj presudi detaljno opisao bitna obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ, te je utvrdio da ona u konkretnom slučaju postoje, o čemu su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi, to jest da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava (str. 40- 43); da je kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije (str. 48-50); da je djelo počinioca povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom (str. 50-51) i da je počinilac naredio ili počinio djelo (strana 51). Sud BiH je u presudi veoma detaljno opisao na osnovu kojih dokaza je zaključio da je apelant imao svojstvo pripadnika VRS, te na osnovu kojih dokaza je utvrdio da su sva oštećena lica navedena u osuđujućem dijelu presude „civili, a ne ratni zarobljenici“. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji BiH u inkriminisano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH. Nadalje, Sud BiH je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta, kao pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu, tako i svojstvo oštećenih. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH zaključio da su oštećeni u inkriminisano vrijeme bili civili i kao takvi uživali zaštitu po pravilima međunarodnog prava. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, kako proizlazi iz osporenih presuda, dao jasnu definiciju elemenata bića krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je doveo u kontekst s apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode vezane za pravnu kvalifikaciju predmetnog krivičnog djela.

53. U vezi s apelantovim navodima kojim osporava radnju njegovog prepoznavanja od strane svjedoka u sudnici na glavnom pretresu, Ustavni sud primjećuje da su sudovi istakli da je prepoznavanje apelanta imalo potkrepljujući karakter, da nije čak ni zakonom obavezno, kao i da je bilo sastavni dio iskaza svjedoka. Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće ocijenilo neosnovanim apelantov prigovor vezan za njegovu identifikaciju od strane svjedoka u sudnici i istaklo da takvo prepoznavanje ne predstavlja procesnu radnju dokazivanja u smislu zakonske odredbe člana 85 st. 3 i 4 ZKPBiH, te je isto cijenjeno isključivo u vezi s iskazima svjedoka i ostalim dokazima prema principu slobodne ocjene dokaza. Navedeno prepoznavanje, prema stavu apelacionog vijeća, nije imalo odlučujući značaj, niti takvu dokaznu snagu kod ocjene dokaza izvedenih neposredno na glavnom pretresu, a čijom ocjenom se vijeće bavi kod donošenja odluke o odlučnim činjenicama i apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

54. U vezi s apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na odbranu zbog „izmjene optužnice“, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je apelaciono vijeće ispitalo identične apelantove navode i dalo obrazloženje o njihovoj neosnovanosti koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da prvostepenom presudom nije dovedeno u pitanje postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta između izmijenjene optužnice i presude. Nasuprot navodima iz žalbe, prvostepeni sud je presudom, u odnosu na izmijenjenu optužnicu, izvršio određene intervencije u činjeničnom opisu na način da je izostavio određene navode iz optuženog akta, a koji nisu potkrepljeni odgovarajućim dokazima, tj. izmjene u činjeničnom opisu učinjene su u skladu s rezultatima sprovedenog dokaznog postupka, a takve intervencije prvostepenog suda u činjeničnom opisu idu u prilog apelantu, odnosno one ga ne dovode u teži položaj, u kojem slučaju bi se moglo govoriti o prekoračenju optužbe na apelantovu štetu. U vezi s tim, apelaciono vijeće je zaključilo da prvostepeno vijeće Suda BiH nije izašlo iz okvira izmijenjene optužnice. Dakle, prema nalaženju apelacionog vijeća, radi se o istoj radnji, odnosno o istom činjeničnom događaju iz prošlosti o kome se sudi, i to u njegovim bitnim dijelovima. Izreka prvostepene presude ne izlazi van okvira činjeničnog opisa tog događaja kako ga je postavila izmijenjena optužnica, već se intervencija (kada se uporedi izreka presude s izmijenjenom optužnicom) svodi na izmjenu, tj. izbacivanje određenih navoda koji nisu u skladu s rezultatima dokaznog postupka, čime se ne zadire u samu suštinu činjeničnog stanja, utoliko prije što u prvostepenoj presudi nisu navedeni bilo kakvi otežavajući elementi kojim bi apelant bio doveden u teži položaj. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno obrazložio zašto je izvršio „modifikaciju“ činjeničnog opisa iz optužnice, i to u apelantovu korist. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju svoje odluke i u pogledu odluke o kazni dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe KZSFRJ, te da su na taj način poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

55. Iz navedenih razloga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant i u jednom dijelu postupka doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, kao i da je apelantu povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu. Prema tome, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

56. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je drugostepena presuda posebnu pažnju posvetila svim apelantovim navodima kojim je osporavao stavove Suda BiH iz prvostepene presude, te da je u toj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utiču na konačnu odluku koja se tiče apelantove krivice za počinjena krivična djela.

57. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25 s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102- 104). Ustavni sud je takođe naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6 stav 1 Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je sproveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

58. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

59. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti, Ustavni sud uočava da apelant nije posebno obrazložio ove navode, a imajući u vidu prethodne zaključke, odnosno da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je sud imao sumnji u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

60. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je apelant imao jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo da iznosi i predlaže dokaze, te kada su sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je redovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

62. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3463/16 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio