Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4728/16 (S. F.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4728/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4728/16, rješavajući apelaciju Slavka Freliha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Freliha podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 082915 15 Rev od 27. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavko Frelih (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Zahid Kovač i Nermin Kovač, advokati iz Zenice, podnio je 13. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 082915 15 Rev od 27. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Željezare „Zenica“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: prvotužena), „Zenica stana“ d.o.o. Zenica u stečaju (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Ivice Tavića (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i Ljubice Tavić (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) zatraženo je 19. i 20. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotuženi, te pravni zastupnik trećetuženog i četvrtotužene su u periodu od 21. juna do 2. jula 2018. godine dostavili odgovor na apelaciju, dok drugotuženi nije dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Prvotužena je odlukom o dodjeli zamjenskog stana od 25. septembra 1991. godine i rješenjem o dodjeli stana na korištenje od 3. oktobra 1991. godine dodijelila apelantu kao tadašnjem svom radniku stan u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je bio u izgradnji.
6. Apelant je, zbog rata, 1994. godine napustio Zenicu, dok mu je radni odnos kod prvotužene prestao 6. septembra 1994. godine.
7. Potom je prvotužena odlukom i rješenjem od 5. decembra 1996. godine predmetni stan dodijelila na korištenje trećetuženom kao svom zaposleniku, koji se u njega uselio sa svojom porodicom u martu 1997. godine po obavljenom tehničkom prijemu zgrade.
8. Nakon useljenja trećetuženi je 18. marta 1997. godine sa drugotuženim zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je obnovljen rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) od 10. februara 2000. godine, a potom ga zajedno sa svojom suprugom-četvrtotuženom (na osnovu ugovora o kupoprodaji od 26. marta 2001. godine zaključenog sa prvotuženom) otkupio i u zemljišnim knjigama izvršio upis prava suvlasništva sa ½ dijela.
Osporeni postupak
9. Apelant je 14. maja 2001. godine podnio tužbu protiv prvotužene i trećetuženog radi poništenja i iseljenja. Predmetna tužba je zavedena pod poslovnim brojem P-656/01. Tužbom je tražio da se poništi rješenje prvotužene od 5. decembra 1996. godine i da se ugovor o korištenju predmetnog stana (od 18. marta 1997. godine) proglasi ništavim, kao i da se naloži trećetuženom da se sa članovima svoje porodice iseli iz predmetnog stana i preda ga apelantu slobodnog od lica i stvari.
10. Rješenjem Općinskog suda broj P-656/01 od 25. jula 2002. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut.
11. Apelantov punomoćnik je 4. marta 2005. godine predložio da se nastavi postupak.
12. Apelantov punomoćnik je 7. marta 2005. godine preinačio tužbeni zahtjev, označavajući na strani tužene i drugotuženog i četvrtotuženu, te izmijenio činjenične navode u tužbi i opredijelio svoj tužbeni zahtjev, pritom predlažući sudu da izda (uz zabilježbu) sudsku mjeru osiguranja kojom se zabranjuje trećetuženom i četvrtotuženoj otuđenje i opterećenje predmetnog stana.
13. Apelant je 12. maja 2005. godine podnio i drugu tužbu protiv drugotuženog i trećetuženog radi utvrđenja da je ništav ugovor o korištenju predmetnog stana od 18. marta 1997. godine, a koji je obnovljen rješenjem Službe od 10. februara 2000. godine. Navedena tužba je zavedena pod poslovnim brojem P-622/05.
14. Podneskom od 15. maja 2005. godine, kao i na ročištu održanom 20. decembra 2005. godine apelantov punomoćnik je predložio spajanje radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedinstvene presude u parnicama br. P-379/05 (raniji broj P-656/01) i P-622/05.
15. Navedeni apelantov prijedlog Općinski sud je odbio rješenjem donesenom na ročištu održanom 26. maja 2006. godine, te je postupak između stranaka nastavljen kao u tužbi od 14. maja 2001. godine (P-656/01). Na navedenom ročištu je Općinski sud donio rješenje da za proširenje tužbe na trećetuženog i četvrtotuženu nisu ostvarene zakonske pretpostavke.
16. Rješenjem Općinskog suda broj P-379/05 od 10. jula 2006. godine odbačen je kao nedopušten apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Protiv ovog rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.
17. Na glavnoj raspravi održanoj 20. novembra 2006. godine apelantov punomoćnik je uredio tužbeni zahtjev nakon što trećetuženi i četvrtotužena nisu pristali da stupe u parnicu koja već teče.
18. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000379 od 18. decembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv prvotužene i trećetuženog, te je odbijen apelantov prijedlog za određivanje predložene mjere osiguranja.
19. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-000 639 od 28. oktobra 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000182 od 9. marta 2010. godine uvažena je apelantova revizija, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud propustio ocijeniti žalbene prigovore od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke o tužbenom zahtjevu.
21. Rješenjem Kantonalnog suda broj 04 0 P 001630 10 Gž od 28. decembra 2012. godine uvažena je apelantova žalba, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka, jer je odlučujući o apelantovom zahtjevu da se predmetna tužba proširi i na četvrtotuženu izgubio iz vida činjenicu da je ona supruga trećetuženog i da je ona ugovorna strana u pravnom poslu čija je zakonitost predmet ocjene u ovom postupku (ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 26. marta 2001. godine).
22. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 082915 13 P od 6. marta 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluka prvotužene od 5. decembra 1996. godine i utvrđenje da odluke prvotužene od 25. septembra 1991. godine i 3. oktobra 1991. godine ostaju na snazi, zatim, zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te zahtjev da se naloži prvotuženoj da sa njim zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, pa su trećetuženi i četvrtotužena dužni primiti određeni novčani iznos koji predstavlja cijenu predmetnog stana koji će apelant prenijeti na njihov račun, kao i zahtjev da se utvrdi da je on vlasnik predmetnog stana (stav I presude). Nadalje je presudom odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana od 18. marta 1997. godine i da on ne proizvodi pravno djejstvo (stav II presude). Potom je odbijen i apelantov zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 26. marta 2001. godine i da on ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo, što su trećetuženi i četvrtotužena dužni priznati i trpjeti da se u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda izvrši njihovo brisanje i izvrši upis na apelantovo ime kao vlasnika 1/1, slijedom čega im se nalaže da mu predaju predmetni stan slobodan od lica i stvari (stav III presude). Također je odbijen i apelantov zahtjev da se prvotužena, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena obavežu da mu naknade troškove postupka (stav IV presude). Istovremeno je Općinski sud donio rješenje kojim se odbija kao neosnovana apelantova predložena mjera osiguranja (stav I rješenja) i nalaže apelantu da trećetuženom i četvrtotuženoj naknadi troškove postupka (stav II rješenja).
23. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je predmetni spor imao karakter radnog spora, budući da apelant traži poništenje akata prvotužene kao svog poslodavca, pa se sporni odnos ima sagledati u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima i Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. U smislu potonjeg zakona (člana 83. stav 2), apelant je bio dužan, prije podnošenja tužbe sudu, prethodno se pismeno obratiti prvotuženoj kao poslodavcu radi otklanjanja povrede u propisanom roku, budući da u slučaja propuštanja propisanih radnji, gubi pravo na sudsku zaštitu. S obzirom na utvrđene činjenice da je apelantu radni odnos prestao 6. septembra 1994. godine, te da donošenju odluke prvotužene (od 5. decembra 1996. godine) nije prethodilo stavljanje van snage rješenja o dodjeli zamjenskog stana apelantu iz 1991. godine, Općinski sud je istakao da je apelant za donošenje akata prvotužene koje pobija saznao ako ne odmah, onda najkasnije u martu 1997. godine, kada je zgrada u kojoj se predmetni stan nalazi tehnički primljena i useljena, odnosno najkasnije kada je trećetuženi na predmetnom stanu zaključio ugovor o njegovom korištenju (18. marta 1997. godine). Stoga je Općinski sud naveo da apelant nije, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao da je u zaštiti svojih prava postupio na način i u rokovima koje predviđa odredba člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa iz čega proizlazi zaključak da je apelantova tužba nedopuštena. Pri tome je Općinski sud ukazao da je apelant, u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu, predmetnu tužbu mogao podnijeti najkasnije do 5. decembra 1998. godine, što je on propustio učiniti, već je to učinio 14. maja 2001. godine, zbog čega je tužba neblagovremena, jer je podnesena po isteku prekluzivnog roka od godinu dana od dana saznanja za navedene povrede prava.
24. Nadalje je Općinski sud naveo da je, neovisno o navedenim razlozima koji se tiču prekluzije, predmetna tužba za poništenje odluka prvotužene od 5. decembra 1996. godine neosnovana, jer apelantu za isticanje takvog zahtjeva nedostaje aktivna legitimacija, budući da poništenje jednostranih akata poslodavca u zakonom propisanim rokovima može tražiti zaposlenik čiji se interes takvim raspolaganjem dira, a apelant u vrijeme izdavanja navedenih odluka prvotužene nije bio njen zaposlenik. Pošto apelant tokom postupka nije dokazao da je zahtijevao ispunjenje obaveze od prvotužene, niti je dokazao tvrdnje da je zadržao pravo na dodjelu predmetnog stana po prestanku radnog odnosa, Općinski sud je naveo da su apelantu prestankom radnog odnosa prestala sva prava po osnovu radnog odnosa, pa samim tim i pravo na dodjelu predmetnog stana, jer se radi o pravu koje je u direktnoj povezanosti sa radnim odnosom. Osim toga, Općinski sud je istakao da odluke prvotužene iz 1991. godine ne proizvode pravno djejstvo, budući da Zakonom o stambenim odnosima i Pravilnikom prvotužene o stambenim odnosima (iz 1991. godine) nije bila predviđena mogućnost davaocu stana da vrši raspodjelu stanova koji nisu izgrađeni, odnosno koji nisu podobni za useljenje, što ujedno predstavlja još jedan razlog zbog kojeg apelantu nedostaje aktivna legitimacija u ovom sporu (u kojem traži poništenje akata prvotužene iz 1996. godine), jer on ne može biti ovlaštenik iz materijalnopravnog odnosa nastalog na temelju nevažećih akata prvotužene (iz 1991. godine). Budući da mu nedostaje aktivna legitimacija za poništenje navedenih akata prvotužene, Općinski sud je naveo da mu posebno nedostaje aktivna legitimacija za isticanje zahtjeva za utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu s obzirom na utvrđenje da se apelant, u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, nije nikada uselio u predmetni stan, niti je sa prvotuženom zaključio ugovor o njegovom korištenju, pa stoga nije ni mogao steći stanarsko pravo na njemu. Zbog toga je Općinski sud naveo da je neosnovan i apelantov zahtjev da se naloži prvotuženoj da sa njim zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da se utvrdi da je on njegov vlasnik. Ovo zbog toga što je odredbom člana 7. navedenog zakona decidirano propisano da pravo na otkup stana pripada samo nosiocu stanarskog prava, dok je članom 46. stav 2. tog zakona propisano da to pravo imaju samo osobe koje su do 6. decembra 2000. godine stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima.
25. S druge strane, Općinski sud je naveo da je trećetuženi stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao na način kako je to regulisano odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima, koji je (u smislu odredaba člana 7.a) i člana 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i temeljem zaključenog ugovora o kupoprodaji od 26. marta 2001. godine) zajedno sa svojom suprugom-četvrtotuženom postao zakonit suvlasnik na predmetnom stanu, koji se ima smatrati njihovom imovinom. Stoga je Općinski sud ocijenio neosnovanim i apelantov zahtjev da se utvrdi ništavost ugovora o korištenju predmetnog stana od 18. marta 1997. godine i ugovora o njegovoj kupoprodaji od 26. marta 2001. godine, jer apelant nije dokazao da su ti ugovori suprotni prinudnim propisima u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Shodno navedenom utvrđenju, Općinski sud je ukazao da apelant nije aktivno legitimisan isticati i ostale zahtjeve iz tužbe, koja pripadaju samo nosiocu stanarskog prava, odnosno vlasniku stana, a što apelant nije u konkretnom slučaju.
26. Konačno, u odnosu na apelantovo pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-15/97 od 24. aprila 1997. godine, Općinski sud je, prije svega, ukazao da je kod nas sudska praksa samo formalni izvor prava. Međutim, neovisno o tome, Općinski sud je naveo da se ne radi o identičnim tužbenim zahtjevima. Naime, u predmetu na koji se apelant poziva postupak se vodio po tužbi tužitelja za poništenje kao nezakonite odluke tuženog kojom se poništava odluka o dodjeli zamjenskog stana tužitelju od 8. januara 1996. godine i utvrđenja da ostaje na snazi rješenje o dodjeli stana tužitelju od 8. oktobra 1991. godine koju je tužitelj (Agan Šanjta) podnio blagovremeno, dok se u predmetnoj pravnoj stvari radi o tužbi tužitelja-apelanta kojom se traži poništenje pravomoćne odluke i rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje i zaposleniku tužene (trećetuženom), koji je na temelju akata čije se poništenje traži stekao najprije status nosioca stanarskog prava, a zatim i status suvlasnika predmetnog stana.
27. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 082915 14 Gž od 23. decembra 2014. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena na način da se usvajaju svi apelantovi zahtjevi, izuzev zahtjeva (iz stava I presude) za utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te zahtjeva da se naloži prvotuženoj da sa njim zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, slijedom čega su trećetuženi i četvrtotužena dužni primiti određeni iznos novca od njega, kao i zahtjev da se utvrdi da je apelant vlasnik predmetnog stana. Također su odbijeni i zahtjevi (iz stava III presude) da se izvrši upis prava vlasništva 1/1 na predmetnom stanu na apelantovo ime i naloži trećetuženom i četvrtotuženoj da mu ga predaju slobodnog od lica i stvari. Nadalje je presudom određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Također je presudom potvrđen stav I prvostepenog rješenja.
28. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno predočio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda u odnosu na zahtjeve iz tužbe. Potom je Kantonalni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 46.b) stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te naveo da je prvostepeni sud bio obavezan imati u vidu navedenu zakonsku odredbu kada je u pitanju ocjena istaknutog prigovora zastare, jer je taj zakon (stupio na snagu 11. jula 2006. godine) bio na pravnoj snazi u vrijeme donošenja prvostepene odluke. Posljedično tome, Kantonalni sud je istakao da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno. Ovo zbog toga što je apelant osoba kojoj je prije 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen predmetni stan u izgradnji, pa je stekao pravo na podnošenje tužbe za poništenje akta kojim je taj stan dodijeljen drugoj osobi, a da rješenje o dodjeli predmetnog stana nije izgubilo pravnu snagu. Stoga je Kantonalni sud naveo da je apelant ovlašten da ističe zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništavim svih drugih akata koji su nastali kao posljedica odluke o dodjeli stana drugoj osobi, odnosno u konkretnom slučaju ugovora o korištenju predmetnog stana od 18. marta 1997. godine i ugovora o njegovom otkupu od 26. marta 2001. godine. Nadalje je Kantonalni sud istakao da, u kontekstu navedene zakonske odredbe (član 46.b) stav 3), prvotužena nije mogla stan dodijeliti drugoj osobi, a ukoliko je takav stan dodijeljen drugoj osobi, onda je takva odluka nezakonita i ništava. Dakle, u okolnostima konkretnog predmeta Kantonalni sud je naveo da je odluka o dodjeli predmetnog stana trećetuženom nezakonita, slijedom čega je otpao pravni osnov da prvotužena sa njim zaključi ugovor o korištenju predmetnog stana, pa slijedi i da je taj ugovor apsolutno ništav, kao i naknadno zaključeni ugovor o otkupu predmetnog stana, kao i sve posljedice koje je on proizveo-upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist trećetuženog i četvrtotužene. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvotužene kojom se predmetni stan dodjeljuje trećetuženom u suprotnosti sa odredbom člana 23. Zakona o stambenim odnosima i citiranom odredbom člana 46.b) stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, slijedom čega je osnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da ostaju na pravnoj snazi odluka i rješenje prvotužene iz 1991. godine kojima mu je predmetni stan dodijeljen. U kontekstu navedenog Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.
29. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 082915 15 Rev od 27. oktobra 2016. godine apelantova revizija je odbijena, a revizije prvotužene, trećetuženog i četvrtotužene su usvojene i drugostepena presuda preinačena tako što se apelantova žalba odbija i prvostepena presuda u cijelosti potvrđuje. Presudom je apelant obavezan naknaditi i troškove revizijskog postupka trećetuženom i četvrtotuženoj, dok je odbijen njegov zahtjev za naknadu tih troškova.
30. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije prihvatljiv pravni zaključak drugostepenog suda o osnovanosti apelantovih usvojenih zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelant, kao bivši zaposlenik prvotužene, traži ispunjenje obaveze iz odluke i rješenja kojim mu je 1991. godine dodijeljen na korištenje (predmetni) stan u izgradnji po osnovu radnog odnosa u skladu sa utvrđenom stambenom rang-listom prednika prvotužene. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da se u konkretnom slučaju radi o jednostranom aktu na osnovu koga se vrši ostvarivanje prava po osnovu rada, odnosno prava na stan u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa u vezi sa Zakonom o stambenim odnosima. Odluka kojom je apelantu dodijeljen predmetni stan u neizgrađenom objektu je vanugovorna obligacija apelanta i prvotužene nastala na osnovu tačno određenih pravnih činjenica predviđenih zakonom i osnov obaveze prvotužene se nalazi neposredno u zakonu. U ovom slučaju izvor nastanka obaveze je pravo po osnovu radnog odnosa iz člana 52. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa u vezi sa članom 62. Opšteg republičkog kolektivnog ugovora, koji su bili na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa. Navedena odluka predstavlja odluku prvotužene o raspoređivanju stanova na kojima je kupac predmetnog stana - prvotužena stekla pravo dodjele predmetnog stana svojim zaposlenicima. Predmetni stan je dovršen u martu 1997. godine, dakle u vrijeme kada apelant više nije bio zaposlenik prvotužene. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je naveo da apelantovi zahtjevi nemaju uporišta u zakonskim odredbama s obzirom na to da su se trećetuženi i četvrtotužena uselili u predmetni stan na osnovu valjanih akata prvotužene, te danom useljenja u njega stekli status sunosilaca stanarskog prava, pa time i uslove za otkup predmetnog stana. Zbog toga je prvostepeni sud, za razliku od drugostepenog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava - odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, te čl. 7, 46. i 46. b) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pravilno odlučio kada je odbio sve apelantove zahtjeve. Naime, Vrhovni sud je istakao da Kantonalni sud pogrešno tumači navedenu odredbu člana 46.b) stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja je, kako to Vrhovni sud smatra, istovjetna članu Xe stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka). Ova odluka samo razrađuje odredbe spomenutog zakona, a ni u čemu ga ne mijenja, kao što ne mijenja, niti može mijenjati odredbe Zakona o stambenim odnosi po kojima se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan (član 11. stav 1), odnosno ta odluka reguliše samo postupak i rokove za podnošenje zahtjeva za kupovinu određenih stanova (nabrojanih u stavu 4. Odluke). Da bi apelant mogao da podnese zahtjev za otkup predmetnog stana, Vrhovni sud je naveo da je on morao biti u njegovom posjedu i imati pravni osnov za zakonito useljenje u njega, a kako je to predviđeno odredbom člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Navedena zakonska odredba se nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju, jer se apelant po izvršenom tehničkom prijemu zgrade nije uselio u predmetni stan, a u vrijeme donošenja ovog propisa (2002. godine) predmetni stan je bio privatno vlasništvo trećetuženog i četvrtotužene, pa apelant nije mogao steći nikakvo pravo prema njima.
31. S obzirom na to da je prvotužena kupila predmetni stan na kojem nije postojalo stanarsko pravo i dodijelila ga trećetuženom, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da ugovor o korištenju stana zaključen između drugotuženog i trećetuženog, te kupoprodajni ugovor nisu protivni drugim prinudnim propisima, dosljedno čemu se apelantovi zahtjevi za utvrđenje njihove ništavosti pokazuju neosnovanim. Predmetni stan koriste trećetuženi i četvrtotužena i oni su njegovi vlasnici, pa time imaju jače pravo od apelantovog prava koje je on imao u momentu dodjele. Pored navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravo da se traži zaključivanje kupoprodajnog ugovora sudskom odlukom određeno za stanove u vlasništvu pravnih lica, pa se prema čl. 7. i 12. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zahtjev podnosi nosiocu prava raspolaganja, a u konkretnom slučaju predmetni stan je u vlasništvu trećetuženog i četvrtotužene. Na osnovu odluke o dodjeli i rješenja prvotužene apelant nije stekao nikakvo imovinsko pravo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredaba čl. 248. i 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
33. Apelant navodi da je Vrhovni sud osporenu odluku donio proizvoljno, te da je teško prihvatiti zauzeti stav da prvotužena, trećetuženi i četvrtotužena zadrže sva prava povodom predmetnog stana, kao da ništa nije ništavo. Također, apelant ukazuje da Vrhovni sud nije sa dovoljnom pažnjom ocijenio ukupan dokazni materijal i činjenične podloge utvrđene u prethodnim postupcima kod nižestepenih sudova, pa je zauzeti stav u odnosu na primjenu materijalnog prava protivrječan njegovim odredbama, a i doktrinarnim načelima stvarnog prava, načelima procesnog zakona i principima obligacionih odnosa i u dijelu nepunovažnih ugovora. S tim u vezi, navodi da ima konačnu i izvršnu odluku na osnovu koje je trebalo da se useli u predmetni stan, te da stoga prvotužena nije imala zakonskog osnova da donese odluku (od 5. decembra 1996. godine) kojom se navedeni stan dodjeljuje trećetuženom. Potom ukazuje da sud nije zaštitio stanarsko pravo koje mu pripada i da mu nije omogućio upis prava vlasništva na predmetnom stanu. Po apelantovom shvatanju, on je imao u konkretnom slučaju osnov za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stan, jer ima pravosnažnu odluku o dodjeli zamjenskog stana i stekao je pravo na stan za vrijeme trajanja radnog odnosa, pa mu ovo pravo ne može prestati. S tim u vezi, ističe da predmetni stan nije bio useljiv, jer zgrada u kojoj se nalazi nije bila završena, a što, po njegovom mišljenju, predstavlja objektivan razlog koji je odlagao zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana i stjecanje stanarskog prava na njemu u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima. U prilog ovim navodima, apelant je ukazao na praksu Vrhovnog suda iz Presude broj Rev.15/97 od 24. aprila 1997. godine u kojoj se, po apelantovoj ocjeni, radilo o istovrsnoj činjenično-pravnoj osnovi protiv iste prvotužene, te u kojoj je taj sud zauzeo dijametralno suprotna stanovišta i drugačije standarde od konkretnog slučaja. Posljedično navedenom, apelant smatra da su svi ugovori koje su trećetuženi i četvrtotužena zaključili u vezi sa predmetnim stanom ništavi. Osim toga, apelant ukazuje na predugo trajanje predmetnog postupka, koji je po karakteru hitne prirode.
b)Odgovor na apelaciju
34. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke tog suda, smatrajući da u njenom donošenju nisu povrijeđena apelantova prava.
35. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da je taj sud postupao u najkraćim mogućim rokovima. Također je Kantonalni sud istakao da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, koji je zahtijevao kompleksniju pripremu vijećanja i donošenja odluka. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je svu činjeničnu i pravnu argumentaciju koju je apelant izložio u apelaciji taj sud već ocijenio i razloge za tu ocjenu dao u obrazloženju drugostepene odluke, kao i da ostaje kod tih razloga u potpunosti. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
36. Općinski sud je istakao da ne stoje apelantovi navodi da je taj sud donošenjem prvostepene odluke postupao proizvoljno. Po ocjeni Općinskog suda, apelantovi zahtjevi nemaju uporišta u zakonskim odredbama s obzirom na to da su se trećetuženi i četvrtotužena uselili u predmetni stan na osnov valjanih akata prvotužene, te danom useljenja stekli status nosilaca stanarskog prava, a time i uslove za njegov otkup. Stoga je Općinski sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
37. Prvotužena je, između ostalog, navela da nije tačno da su odluka i rješenje o dodjeli predmetnog stana iz 1991. godine izvršni i pravosnažni, tj. pravovaljani akti. Ovo zbog toga što, prema odredbama Zakona o stambenim odnosima i Pravilnika o stambenim odnosima iz 1991. godine, nije bila predviđena mogućnost dodjele stana u izgradnji, koji nisu podobni za useljenje, jer on nije predstavljao stan u smislu odredbe člana 3. navedenog zakona, već je to bio izraz dobre volje poslodavca da stambeno zbrine svoje zaposlenike ako po izgradnji i dalje budu u radnom odnosu kod njega, a što nije slučaj kod apelanta. Stoga je prvotužena istakla da apelant na osnovu odluke o dodjeli i rješenja o dodjeli predmetnog stana nije stekao stanarsko pravo s obzirom na to da se ono stječe zakonitim useljenjem u stan na osnovu ugovora o korištenju stana. S obzirom na navedeno, prvotužena je predložila da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
38. Pravni zastupnik trećetuženog i četvrtotužene je naveo da je predmetni stan njihova imovina i dom, da su na zakonit način stekli sva prava na njemu i da ga drže u svom posjedu od 1996. godine. Nadalje, navodi da apelant ima dom u Zenici na drugoj adresi na kojoj je prijavljen, te da je adresa koju je naveo u apelaciji netačna. Nadalje je pravni zastupnik istakao da trećetuženi i četvrtotužena ukazuju da donošenjem osporene odluke Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava, pritom ukazujući na apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka. Također su se pozvali i na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 286/08 od 15. juna 2010. godine koja, kako navode, razmatra slučaj sa istim činjeničnim i pravnim osnovom.
V.Relevantni propisi
39. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11. st. 1. i 2.
(1) Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
(2) Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
40. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 46.b) stav 3.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
41. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član Xe. stav 4.
[ ] Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupnju stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
42. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
45. U konkretnom slučaju konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 P 082915 15 Rev od 27. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, imajući u vidu datum donošenja konačne odluke u ovom postupku, te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 13. decembra 2016. godine, nesporno proizlazi da je ona podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja postupka, prekršena prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
52. U konkretnom slučaju apelantu je dodijeljen predmetni stan (odlukama iz 1991. godine), koji nije bio uslovan za useljenje (u izgradnji), niti se ikada u njega uselio, ni zaključio ugovor o njegovom korištenju. Apelant je tužbom primarno tražio poništenje akata prvotužene kojima je predmetni stan naknadno dodijeljen trećetuženom, a posljedično tome i realizaciju svih prava koja mu, u smislu odluka prvotužene iz 1991. godine, pripadaju. U predmetnom postupku apelantov tužbeni zahtjev odbijen je cijelosti.
53. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja, dakle pitanja koja proizlaze iz rješenja o dodjeli stana u izgradnji (za koji nije izvršen tehnički prijem), te je, u zavisnosti od konkretne situacije, praksa u pogledu rješavanja „naizgled“ sličnih predmeta različita (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2275/10 i AP 1781/11 od 24. i 25. septembra 2014. godine, AP 3102/09 i AP 5595/10 od 12. februara 2014. godine i AP 2668/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na web-stranici www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenim predmetima je problematizirana odredba člana Xe. stav
4. Odluke koja je identična odredbi člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja je dovođena u kontekst relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i, shodno tome, različitih zaključaka u pogledu mogućnosti ili nemogućnosti primjene navedene odredbe u svakom konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da su u predmetu broj AP 2275/10 apelanti lica kojima je stan (koji je imao status stana u izgradnji) dodijeljen nakon ratnih dešavanja u koji su se uselili i otkupili ga, a osporenim odlukama su ta rješenja poništena i naloženo njihovo iseljenje, jer je u upravnom postupku koji se vodio povodom zahtjeva za povrat stana utvrđeno da tužiteljici (suprotna strana u postupku pred Ustavnim sudom koji su pokrenuli apelanti) pripada pravo na povrat i otkup stana, budući da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica NSP na stanu (u izgradnji) čiji je povrat zatražila. U tom predmetu apelantica je, postupajući u skladu sa odredbama člana Xe. stav 4. Odluke i člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pokrenula upravni postupak u kojem je ishodovala rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana na osnovu kojeg je i stekla status NSP na stanu, a nakon toga u roku propisanom zakonom podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana. U predmetu broj AP 1781/11 apelanti su nakon akta o dodjeli zaključili ugovor o korištenju stana, dok je u predmetu broj AP 5595/10 apelant nakon akta o dodjeli stana 1991. godine bio u posjedu stana sve do 1996. godine, kada ga je zbog poslijeratnih dešavanja na Ilidži napustio. Zajedničko za sve navedene predmete jeste da se radi o licima kojima je dodijeljen stan u izgradnji, da im je priznat status NSP (AP 2275/10), ili da imaju zaključen ugovor o korištenju stana (AP 1781/11), ili da su bili u posjedu stana (AP 5595/10) zbog čega je Ustavni sud zaključio da nije proizvoljan stav redovnih sudova da akt o dodjeli stana (u izgradnji) još egzistira i da je stoga bila neophodna primjena odredbe člana Xe. stav 4. Odluke, odnosno odredbe člana 46.b) stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Za razliku od ovih, u predmetu broj AP 2668/12 apelantu je 1991. godine dodijeljen stan u izgradnji u koji se nikad nije uselio, jer zgrada u kojoj se nalazio stan nije bila tehnički primljena, na temelju čega su redovni sudovi zaključili da apelant na predmetnom stanu nije stekao status NSP (nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti se uselio u stan) i da nema aktivnu legitimaciju za zahtjeve iz tužbe, jer akt o dodjeli stana, raspolaganjem i dodjelom trećim licima, više ne egzistira a stoga ni odredba člana Xe. stav 4. Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova nije primjenjiva u tom slučaju. U ovom predmetu Ustavni sud je apelaciju odbio uz zaključak da nema proizvoljnosti u stavu redovnih sudova koji su temeljem relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima (član 11) izveli zaključak prema kojem u konkretnoj situaciji nije bila moguća primjena odredbe člana Xe. stav 4. Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, jer apelant u postupku nije dokazao da je na stanu stekao status NSP, niti je to pravo na temelju ostalih odredaba Zakona o stambenim odnosima bilo moguće utvrditi.
54. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjeničnim stanjem u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom i predmetu broj AP 2668/12 radi o relevantno istom činjeničnom i pravnom pitanju, te da se, stoga, stavovi iz navedene odluke mogu na analogan način primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, imajući u vidu činjenice iz predmeta broj AP 2668/12, Ustavni sud zapaža da i u konkretnom slučaju nije sporno da u vrijeme kada je prvotužena apelantu dodijelila predmetni stan (odlukama iz 1991. godine), taj stan nije bio uslovan za useljenje (u izgradnji), te da je apelant napustio Zenicu 1994. godine i da se stoga nikad nije uselio u predmetni stan, niti zaključio ugovor o njegovom korištenju. Dakle, iz navedenog proizlazi da su se činjenice na apelantovoj strani u konkretnom parničnom postupku ticale egzistencije akta o dodjeli stana i pravnih posljedica koje iz tog akta proizlaze, a ne ugovora o korištenju stana (kojeg nesporno nema), niti eventualnog posjeda predmetnog stana kao u predmetu broj AP 5595/10 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2279/14 od 22. marta 2017. godine, stav 39, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
55. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je predmetni stan prvotužena dodijelila trećetuženom, nakon čega je on zaključio ugovor o njegovom korištenju, te se uselio u njega sa svojom porodicom (četvrtotuženom), a naknadno ga je sa četvrtotuženom i otkupio na osnovu kupoprodajnog ugovora. S tim u vezi, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi zaključak Vrhovnog suda da su se trećetuženi i četvrtotužena uselili u predmetni stan na osnovu valjanih akata prvotužene, te da su danom useljenja u njega stekli status sunosilaca stanarskog prava i uslove za otkup predmetnog stana. Dakle, zaključeno je da navedeni akti prvotužene nisu protivni prinudnim propisima. Također, trećetuženi i četvrtotužena su se nakon kupoprodaje stana upisali kao vlasnici predmetnog stana sa 1/2 u zemljišnoj knjizi, te se nalaze u posjedu predmetnog stana od 1997. godine. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, oni imaju jače pravo od apelantovog prava koje je on imao u momentu dodjele predmetnog stana na korištenje. Ovo zbog toga što apelant nikada nije stupio u posjed predmetnog stana, odnosno nije na njemu stekao stanarsko pravo u smislu odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega, po mišljenju Općinskog suda (a čije je odlučenje Vrhovni sud u cijelosti potvrdio), apelant nije aktivno legitimiran u predmetnom postupku. Pri tome iz obrazloženja osporene odluke proizlazi stav Vrhovnog suda da na osnovu odluka prvotužene o dodjeli predmetnog stana apelantu iz 1991. godine nije stekao nikakvo imovinsko pravo, a posljedično tome ni druga prava konkretizovana kroz zahtjeve iz tužbe prema trećetuženom i četvrtotuženoj u kontekstu predmetnog stana.
56. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u navedenom obrazloženju osporene odluke ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u njenom donošenju i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, primjenjujući pri tome relevantne pravne propise. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je utemeljena, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud smatra paušalnim apelantovo pozivanje na Presudu Vrhovnog suda broj Rev- 15/97 od 24. aprila 1997. godine, budući da se u navedenom predmetu nije radilo, kako to apelant navodi, o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (tužbenim zahtjevima) kao u konkretnom slučaju, a što je prethodno već raspravio i utvrdio Općinski sud u prvostepenoj presudi od 6. marta 2014. godine (koja je potvrđena u cijelosti osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda). Uostalom, Ustavni sud ukazuje da i samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje, ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost - vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine) za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze kako pred redovnim sudovima, tako i postupku pred Ustavnim sudom.
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u navedenom dijelu.
58. Nadalje, u odnosu na apelantove navode koji se tiču dužine trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
59. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant ukazuje na cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka od dana podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari (od 14. maja 2001. godine) do dana donošenja konačne odluke (presude Vrhovnog suda od 27. oktobra 2016. godine). Dakle, postupak je ukupno trajao oko 15 i po godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 25. jula 2002. godine postupak prekinut i nastavljen po prijedlogu apelantovog punomoćnika od 4. marta 2005. godine. Prema tome, prekid predmetnog parničnog postupka je trajao oko dvije godine i sedam mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste oko 12 godina i osam mjeseci.
60. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da se u predmetnoj pravnoj stvari radilo o složenom predmetu, na šta je ujedno ukazao i Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je predmet raspravljanja/odlučivanja pred redovnim sudovima bilo više tužbenih zahtjeva različite pravne prirode iz domena primjene više materijalnopravnih propisa, kao i da je istovremeno apelant predložio određivanje mjere osiguranja. Nadalje, na strani tužene se nalazilo više stranaka, dok je sam apelant u više navrata preinačavao tužbeni zahtjev kako u subjektivnom, tako i objektivnom smislu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant tokom trajanja predmetne parnice inicirao i drugu parnicu, te predlagao njihovo spajanje. Sve navedeno je nesporno utjecalo na dužinu trajanja postupka, te prolongiralo meritorno raspravljanje svih, odnosno pojedinačnih zahtjeva iz apelantove tužbe. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su oni nesumnjivo preduzimali procesne radnje, te donosili odluke u ovoj pravnoj stvari. Ustavni sud posebno uočava da je u relevantnom periodu doneseno ukupno devet odluka, te da je predmet vraćan jednom na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je postupak nakon podnošenja tužbe prvobitno bio prekinut, te da je Općinski sud nakon što je postupak nastavljen prvostepenu odluku donio u roku od godinu dana i devet mjeseci. Potom je odluku o žalbi Kantonalni sud donio u roku od tri mjeseca, dok je odluku o reviziji protiv navedene drugostepene odluke Vrhovni sud donio u roku od oko tri godine. Nakon što je Vrhovni sud apelantovu reviziju uvažio i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, Kantonalni sud je odlučio u roku od dvije godine i deset mjeseci, dok je Općinski sud u ponovnom postupku prvostepenu odluku donio u roku od oko godinu dana, nakon čega je Kantonalni sud drugostepenu odluku po žalbi donio u roku od oko devet mjeseci. Potom je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku od oko godinu dana i deset mjeseci. Sagledajući navedeno, evidentna je kontinuirana aktivnost redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, koji su u relativno kratkom vremenu donosili odluke iz svoje nadležnosti, i gdje u okolnostima konkretnog predmeta ponovno razmatranje jednog predmeta poslije upućivanja na nižu sudsku instancu samo po sebi nije posljedica ozbiljnog sistemskog nedostatka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Stevanović protiv Srbije, presuda od 9. oktobra 2007. godine, broj predstavke 26642/05, stav 54), već određenih propusta procesne prirode koje su učinili nižestepeni sudovi, a na koje je, radi zaštite apelantovih prava u ovom postupku, odnosno donošenja pravilne i zakonite sudske odluke, ukazano od više sudske instance-Vrhovnog suda. Stoga, iako je postupak trajao 12 godina i osam mjeseci u relevantnom periodu, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog predmeta, posebno da se radilo o složenom predmetu, koje su zajedno sa apelantovim ponašanjem doprinijele ukupnoj dužini ove parnice u relevantnom periodu, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu.
61. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka (u relevantnom periodu) sagledanog u cjelini prešla granice „razumnog roka“, zbog čega nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
62. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenih prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje u vezi sa primjenom prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Ustavni sud zaključio da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo u osporenoj odluci, te kada dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu (12 godina i osam mjeseci) sagledana u cjelini nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana zbog složenosti predmeta i apelantovog doprinosa, te zbog kontinuirane aktivnosti redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari.
64. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević