Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/18 (J. V.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2983/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2983/18, rješavajući apelaciju Jovana Vidovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovan Vidović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 181483 17 Rev od 21. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovan Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Đuro Savić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 181483 17 Rev od 21. marta 2018. godine.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom obavezan je apelant, između ostalog, da isplati tužitelju („Maksmara“ d.o.o. Banja Luka) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj kao izvođač, za apelanta kao naručioca, tokom 2004. godine izveo određene na poslovnom centru ,,Vidović“ (hotelu), kao i određene radove na izradi kioska u krugu poslovnog objekta apelanta „Audi Centar“. Nadalje, da je prihvatajući nalaz vještaka građevinske struke T. Š., prvostepeni sud utvrdio da su navedeni radovi izvršeni, da su izvedeni kvalitetno i stručno, te je utvrđena i vrijednost izvedenih radova u određenom novčanom iznosu. Zatim, da je stav prvostepenog suda da je između stranaka došlo do ugovornog odnosa po osnovu ugovora o građenju, ali da usmeni sporazum nije realiziran zaključenjem pismenog ugovora o građenju (član

630. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi sa plaćanjem izvedenih radova, prvostepeni sud je cijenio da je apelant dokazao da je tužitelju na ime izvedenih radova uplatio iznos od 140.000,00 KM, a da nije dokazao navode da je, na ime cijene za radove na objektu ,,Vidović“, u kompenzaciju tužitelju dao dva stana (ovakav zaključak temelji na iskazu svjedoka J. B. koji je naveo da je stan kupio od apelanta 2002. i uselio 2003. godine, iskazu svjedoka D. T. koji je naveo da mu je apelant dao stan u vrijednosti od 80.600,00 KM na ime njegovih akcija koje je imao u određenom preduzeću i iskaza svjedoka A. S. koji je od D. T. kupio taj stan). Također, da prvostepeni sud nije prihvatio dokazanim ni navode apelanta da je za izradu kioska dao tužitelju u kompenzaciju dva motorna vozila. Vrhovni sud je ukazao, da za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud ne prihvata da je apelant dokazao da je platio iznos od 140.000,00 KM na ime dijela cijene radova, cijeneći da se uplatnice koje u zbiru glase na taj iznos ne mogu dovesti u vezu sa izvedenim radovima (drugostepeni sud zaključuje da te uplatnice odnose na druge uplate). Zatim, da je drugostepeni sud prihvatio pravilnom ocjenu prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je dio cijene plaćen davanjem dva stana i automobila u kompenzaciju. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je tužitelj radi naplate duga iz konkretne parnice, ranije pokrenuo i vodio spor protiv tuženog „Servis Vidović“ d.o.o. Banja Luka, koji zahtjev je pravosnažno odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim je istaknuto, da prigovor pasivne legitimacije, koji je bio istaknut i u konkretnoj parnici, nije osnovan kod činjenice da je apelant u iskazu datom u svojstvu parnične stranke, učinio nespornim da je on, kao fizičko lice, a ne „Servis Vidović“ d.o.o. Banja Luka ili Poslovni centar ,,Vidović“ Banja Luka, bio investitor radova koji su bili predmet vještačenja. Vrhovni sud je ukazao da se u konačnom radi o radovima koji jesu izvedeni u korist navedenih pravnih lica, ali da apelant priznaje da je on bio naručilac i investitor izvedenih radova i da te činjenice nije porekao tokom postupka, pa da ih, kao takve, tužitelj nije trebao ni dokazivati (član 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje, da kako je apelant (fizičko lice) pasivno legitimisan, jer je bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem, da se neosnovanim ukazuje prigovor zastarjelosti potraživanja zasnovan na odredbi člana 374. stav 1. ZOO (kojim je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine), te da je pravilan stav nižestepenih sudova da se rok zastarjelosti ima računati po odredbi člana 371. ZOO i da iznosi 10 godina. Nadalje, da apelant prigovara da je zakonska zatezna kamata dosuđena protivno ZOO iz razloga što je dosuđena od utuženja, a na glavni dug čija je visina utvrđena kasnije u odnosu na momenat od kada teku kamate. Vrhovni sud je istakao da tužitelj potražuje zateznu kamatu od dana utuženja što je saglasno odredbi člana 324. stav 2. ZOO, pa da je prigovor apelanta neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da kao fizičko lice nije bio pasivno legitimisan u konkretnom sporu, da je predmetno potraživanje zastarilo, da provedenim dokazima tužilac nije dokazao tužbeni zahtjev, te da provedenim dokazima ne dokazuje eventualno potraživanje od apelanta nego da se materijalni dokazi odnose na pravna lica za koje je tužilac izvodio radove. Također je naveo da je posao koji je tužilac izveo na hotelu uredno plaćen od strane apelanta, dio posla plaćen uplatom na račun tužioca, a dio putem kompenzacije, te da su sudovi pogrešno dosudili zatezne kamate od dana podnošenja tužbe. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na brak i zasnivanje porodice), ali te navode nije posebno obrazlagao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kakao u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih odredbi ZPP i ZOO, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili drugostepeni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/18 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio