Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6161/18 (M. K.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6161/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6161/18, rješavajući apelaciju Momčila Kreštalice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Momčilo Kreštalica protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 059218 18 Gži od 27. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momčilo Kreštalica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 I 059218 18 Gži od 27. septembra 2018. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će odložiti postupak izvršenja po Rješenju o izvršenju Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 I 059218 18 I od 19. februara 2018. godine (greškom u apelaciji napisano od 9. februara 2016. godine), do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv rješenja o izvršenju od 19. februara 2018. godine.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, Osnovni sud je naveo da je po prijedlogu tražioca izvršenja („Raiffeisen Bank“ d.d. Bosna i Hercegovina), a na osnovu izvršne notarske isprave, Ugovora o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretninama od 8. oktobra 2008. godine, određeno predmetno izvršenje. Nadalje, da je apelant prvenstveno isticao prigovor zastarjelosti potraživanja na ime kamate. U vezi s tim je istaknuto, da izvršenje u konkretnoj pravnoj stvari nije određeno na osnovu Ugovora o kreditu, već na osnovu izvršne notarske isprave, čija izvršnost se u skladu sa odredbama člana 35. stav 3. Zakona o izvršnom postupku, određuje prema odredbama Zakona o notarima. Zatim, da je u skladu sa odredbama člana 85. stav 2. Zakona o notarima, određeno da se na osnovu notarski obrađene isprave kojom je u javnom registru nepokretnosti upisana hipoteka na određenoj nepokretnosti može, u svrhu plaćanja obezbjeđenog potraživanja, neposredno nakon dospjelosti, zahtijevati izvršenje na toj nepokretnosti, ako je dužnik na ovo izričito pristao. Osnovni sud je ukazao, da kako je apelant kao založni dužnik potpisao pomenuti ugovor o zasnivanju založnog prava, da je isti pristao na to da tražilac izvršenja može tražiti izvršenje na predmetnoj nepokretnosti. Takođe, da kada postoji potraživanje koje je obezbijeđeno hipotekom, te protekne vrijeme potrebno za zastarjelost, povjerilac se iz opterećene stvari može namiriti jedino ukoliko stvar drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u odgovarajući registar. Naime, da je uvidom u određeni zk. uložak utvrđeno je da je tražilac izvršenja kao založni povjerilac upisao svoje pravo na predmetnoj nekretnini u katastru nepokretnosti. Osnovni sud je istakao, da kako apelant ističe prigovor zastare potraživanja kamate koja se smatra potraživanjem povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima, ista shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U vezi s tim je ukazano da kako je Ugovor o kreditu zaključen 25. septembra 2008. godine na period od 120 mjeseci, da posljednja rata kredita nije ni dospjela za naplatu, pa da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja kamate. Osnovni sud je naglasio, da je u izvršnoj ispravi Ugovoru o zasnivanju založnog prava od 8. oktobra 2008. godine, apelant koji je označen kao založni dužnik, u članu 3. pomenutog ugovora, pristao na neposredno prinudno izvršenje bez odlaganja tako da je izvršenje dopušteno prema svakodobnom vlasniku nekretnina. Osnovni sud je zaključio da je ispravno odlučeno o prijedlogu za izvršenje kada je donijeto rješenje kojim se prijedlog prihvata u cijelosti, jer je isti podnijet na osnovu izvršne isprave koja je u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku, podobna za izvršenje, kao i da je apelantov prigovor neosnovan, te da ne sadrži ni jedan od razloga iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku.
4. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je prijedlog za izvršenje podnesen na osnovu izvršne isprave, notarski obrađene isprave, koja po svom sadržaju nema manjkavosti a iz koje proizlazi obaveza za apelanta po osnovu dugoročnog nenamjenskog kredita, koja obaveza na dan kada je podnijet prijedlog za izvršenje iznosi 101.522,32 KM, na ime glavnice i na ime redovnih kamata i na ime zatezne kamate 1.232,81 KM, a sve prema stanju evidencija tražioca izvršenja na partiji kredita apelanta, kao banke koja je odobrila kredit i koja isti vodi u poslovnim knjigama. Zatim, da apelant osporava navedeni dokaz u vidu Izvoda iz stanja kredita, koji je priložen uz prijedlog za izvršenje kao dokaz na visinu potraživanja, a koji je po ocjeni Okružnog suda dovoljno objektiviziran sadržajem ostalih priloženih dokaza uz prijedlog za izvršenje (prvenstveno Ugovor o kreditu, koji po sadržaju ukazuje na obavezu apelanta da u potpunosti otplati kredit u određenom roku, te da je dužan kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, u kojim je sadržana i obračunata kamata, a koji je uručen apelantu u momentu zaključenja ugovora). Nadalje, da je suprotno tvrdnjama iz žalbe pravilno prvostepeni sud postupio kada je odbio apelantov prigovor, jer apelant u žalbi ne tvrdi da je ispunio obaveze prema banci, na način kako je to ugovorom regulisano što znači da istoj pripada pravo da traži prinudnu naplatu novčanih potraživanja preko suda, na nekretnini koja je bila predmet hipoteke, kako glavnice, tako i pripadajućih redovnih kamata, kao i zateznih kamata u skladu sa odredbama ZOO. Okružni sud je istakao da kako sporedna potraživanja dijele sudbinu glavnog potraživanja, da se ne može raditi o zastari koju ističe apelant s obzirom na prirodu ugovornog odnosa stranaka. Nadalje, da u toj fazi postupka nije nužno da je iznos sporednih potraživanja, kao što su kamate, u potpunosti pravilno i tačno obračunati od tražioca izvršenja, kako se to paušalno prigovora u žalbi, jer da će se tek u narednoj fazi izvršenja, kod namirenja tražioca izvršenja, utvrđivati obim dugovanja apelanta na način, kao se to traži u žalbi i u toj fazi postupka apelant će moći predlagati dokaze i stavljati prigovore na visinu ukupnog potraživanja kojeg ima tražilac izvršenja prema njemu. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je donijeto rješenje o izvršenju koje u pogledu visine potraživanja nema uporište u iznosu koji bi bio utvrđen javnom ispravom, nego na osnovu izvoda iz poslovne evidencije tražioca izvršenja na čiji sadržaj i vjerodostojnost je apelant prigovarao. Nadalje, da je osporavao visinu koju tražilac izvršenja potražuje, pa da je sud trebao apelanta da uputi na parnicu, gdje bi apelant dokazivao osnovanost svojih tvrdnji. Zatim, da je istakao i prigovor zastarjelosti predmetnih potraživanja, o kojem se takođe odlučuje u parničnom, a ne u izvršnom postupku, te da ako sud smatra da se postupak može sprovesti u okviru izvršnog postupka, da je barem trebao održati ročište u cilju razrješenja za određivanje izvršenja bitnih podataka i činjenica u vezi sa visinom i strukturom potraživanja tražioca izvršenja i da je sud trebao da odredi ekonomsko vještačenje u tu svrhu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u prigovoru protiv rješenja o izvršenju, te u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode su razmotrili Osnovni sud i Okružni sud prilikom donošenja odluke o prigovoru i žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević