Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6629/18 (A.P.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6629/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6629/18, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. P.
protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024493 18 Uvp od 10. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 024493 18 Uvp od 10. oktobra 2018. godine. Takođe, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će naložiti Vijeću ministara BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) da odloži izvršenje Rješenja broj 06-13-2928-10/2014 od 18. januara 2017. godine, Zaključka broj 06-13-2928/2014 od 13. oktobra 2016. godine i Rješenja Ureda za razmatranje žalbi BiH broj 01-07-8-272-2/14 od 29. jula 2014. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 18. januara 2017.godine, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za odgađanje izvršenja zaključka tuženog od 13. oktobra 2016. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tuženi rješenjem od 18. januara 2017. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za odgađanje izvršenja zaključka tuženog od 13. oktobra 2016. godine, kojim je odbačen apelantov zahtjev za poništenje po pravu nadzora rješenja Ureda za razmatranje žalbi od 29. jula 2014. godine, zbog nenadležnosti. Nadalje, da je kao razloge za odbijanje zahtjeva za odgađanje izvršenja, tuženi naveo nedostatak činjenica i relevantnih dokaza koji bi u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH, uticale da se zahtjevu apelanta udovolji. Sud BiH je ocijenio da je pravilan zaključak u prvostepenoj sudskoj odluci da je tuženi donošenjem rješenja kojim odbija apelantov zahtjev za odgodu izvršenja, pravilno primijenio odredbu člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH. Naime, da navedena odredba propisuje da će po zahtjevu tužitelja, nadležna institucija za provođenje izvršenja pobijanog konačnog upravnog akta odgoditi izvršenje do konačne sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo štetu tužitelju koja bi se teško mogla popraviti, a odgađanje nije protivno javnom interesu, niti bi se njime nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Sud BiH je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u svom zahtjevu istakao da mu je šteta nanesena rješenjem Ureda za razmatranje žalbi od 29. jula 2014. godine, a ne pobijanim rješenjem tuženog koje se pobija tužbom u upravnom sporu. Osim toga, da apelant nije naveo ni okolnosti koje bi opravdale odgađanje izvršenja, zbog čega je po ocjeni Suda BiH tuženi pravilno konstatovao da se na osnovu samog zahtjeva ne može zaključiti da bi izvršenjem rješenja za apelanta nastala šteta, a posebno takva šteta koja bi se teško mogla popraviti, te da paušalno navođenje u zahtjevu da se radi o takvoj šteti, bez konkretnih činjenica i dokaza koji bi na to upućivali, nisu osnov da se u skladu s citiranim odredbama udovolji podnesenom zahtjevu apelanta. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštinu, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant, između ostalog, navodi da je povrijeđeno pravo na jednako postupanje pošto Parlamentarna skupština BiH do sada nije razriješila apelanta dužnosti člana Ureda za razmatranje žalbi BiH, a da je druge bivše članove razriješila. Nadalje, da je prilikom donošenja osporenog rješenja i zaključka tuženog pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da je od podnošenja zahtjeva apelanta 23. decembra 2016. godine pa do donošenja osporene konačne odluke Suda BiH prošla jedna godina, devet mjeseci i 18 dana, pa da zbog toga podnosi i apelaciju zbog prekoračenja razumnog roka za rješavanje po zahtjevu upravnom postupku i tužbi apelanta u upravnom sporu i traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose uglavnom na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Prije svega, a vezano za apelacione navode koji se odnose na činjenicu da apelanta nije razriješila Parlamentarna skupština BiH sa dužnosti člana Ureda za razmatranje žalbi BiH, Ustavni sud primjećuje da se o navedenom uopšte nije odlučivalo u predmetnom upravnom postupku odnosno upravnom sporu, nego se odlučivalo o osnovanosti apelantovog zahtjeva za odgodu izvršenja zaključka tuženog od 13. oktobra 2016. godine, pa se navedeni apelacioni navodi ne mogu ni razmatrati. Nadalje, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju Sud BiH u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U odnosu na navode koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je isti okončan u roku od jedne godine i devet mjeseci, u kojem periodu su donesene tri odluke (jedna od strane tuženog i dvije sudske), a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević