Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4074/18 (Zaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4074/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4074/18, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 027021 15 Gž od 16. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Palameta & Palameta" d.o.o. Mostar, podnio je 20. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Mal 027021 15 Gž od 16. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi (A. I.) da apelantu na ime regresnog duga na ime nematerijalne štete i na ime refundacije troškova za medicinsko vještačenje isplati određene novčane iznose, sa zakonskim zateznim kamatama od 3. februara 2009. godine, te da apelantu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, a sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa, a što se vidi iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, proizlazi kao nesporna činjenica da se dogodila predmetna saobraćajna nezgoda, da je u vrijeme nezgode bila noć, oblačno, kiša, te slaba vidljivost, a da je cesta bila mokra i klizava. Nadalje, da je tuženi upravljao traktorom za koji je bila zakačena prikolica bez registarskih oznaka, neosvijetljena, da se kretao određenom ulicom brzinom 25 km/h, a da se iza njega se kretao oštećeni T. K. vozilom marke Golf (u daljnjem tekstu: oštećeni), brzinom od 60 km/h, te vozilom udario u zadnji dio prikolice traktora. Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da se tuženi kretao traktorom sa prikolicom bez uredne svjetlosne signalizacije, a da je postojala ta signalizacija da bi oštećeni imao tehničku mogućnost da traktor sa prikolicom ugleda sa veće udaljenosti. Zatim, da je oštećeni, u momentu reagiranja na kočenje u cilju izbjegavanja naleta na zadnji dio prikolice traktora bio od iste udaljen oko 23 m i da bi isti zaustavio svoje vozilo da se kretao svakom brzinom manjom od 41 km/h. U vezi s tim je naglašeno, da se oštećeni vozilom kretao brzinom od 60 km/h na putu gdje je prometnim znakom određena najveća dozvoljena brzina od 40 km/h, dakle suprotno odredbi člana 43. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na cestama u BiH, te da je vožnju trebao prilagoditi stanju i uvjetima ceste, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je oštećeni svojim ponašanjem doprinio štetnom događaju sa 40%, a tuženi 60%. Stoga, da je od utvrđenih iznosa za nematerijalnu štetu i refundaciju troškova za medicinsko vještačenje, valjalo odbiti doprinos oštećenog od 40%. Kantonalni sud je istakao da na dosuđene iznose apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na osnovu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to od dana kada je tuženog kao regresnog obveznika pozvao da ispuni obavezu na način određen članom 324. stav 2. ZOO. Naime, da je u konkretnom slučaju apelant pismenom opomenom pozvao tuženog da ispuni obavezu 3. februara 2009. godine, pa da od tog datuma ima pravo da zahtjeva zakonsku zateznu kamatu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je trebalo žalbu tuženog, u odnosu na zakonsku zateznu kamatu, djelomično uvažiti i obvezati tuženog da apelantu na dosuđene iznose plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 3. februara 2009. godine, kao dana podnošenja opomene pred tužbu, umjesto od dana kada je apelant isplatio štetu oštećenom, kako je to pogrešno dosudio prvostepeni sud. Nadalje, da je o troškovima postupka prvostepeni sud pravilno odlučio na osnovi člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je ukazao, da su apelantu priznati troškovi koji su bili neophodni za vođenje predmetne parnice i da mu je sud priznao troškove do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda, a da ostali troškovi tj. troškovi prevoza od sjedišta advokatske kancelarije do sjedišta suda nisu bili neophodni za vođenje parnice. Naime, da je apelant izabrao za punomoćnika advokata izvan sjedišta suda u kojem je vođen predmetni postupak i da je to je njegov osobni izbor, pa da u tom slučaju apelant snosi troškove njegovog putovanja do mjesta sjedišta suda i da takvi troškovi ne padaju na teret tuženog, jer u sjedištu prvostepenog suda ima advokata koji su mogli pružiti pravnu pomoć apelantu. Kantonalni sud je konstatovao da budući da troškovi prevoza nisu bili neophodni za vođenje parnice, a kako je na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu pristupio advokatski pripravnik, pa da se ne može raditi o odsustvu iz kancelarije, stoga da je zahtjev apelanta da mu se dosude troškovi prevoza i troškovi koji se odnose na odsustvo iz kancelarije, neosnovani.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je za nastanak predmetne saobraćajne nezgode odgovoran isključivo tuženi, pa da sudovi neosnovano utvrđuju podijeljenu odgovornost oštećenog i tuženog. Zatim, da je prema odredbama ZOO i dugogodišnjoj sudskoj praksi regresni dužnik dužan pored glavnog duga isplatiti i zakonske zatezne kamate počevši od dana isplate štete oštećenoj osobi, a ne kako je pogrešno dosudio Kantonalni sud od dana kada je tuženog kao regresnog obveznika pozvao da ispuni svoju obavezu. Takođe, da je pogrešnom primjenom pozitivno-pravnih propisa odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na troškove prevoza od sjedišta advokatske kancelarije do sjedišta suda, te naknadu za izgubljeno vrijeme zbog odsustva iz sjedišta kancelarije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, a vezano za apelacione navode koji se odnose na nedosuđene parnične troškove, Ustavni sud ukazuje da je već ranije razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević