Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4870/16 (V. T., V. P. i N. T.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Ništavost
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4870/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4870/16, rješavajući apelaciju Vlade Tambura i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Tambura, Višnje Pušara i Natalije Tambur podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018148 13 U od 28. septembra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vlado Tambur, Višnja Pušara i Natalija Tambur (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Istočne Ilidže podnijeli su 19. decembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018148 13 U od 28. septembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 2. i 4. avgusta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Službe za imovinskopravne, stambene, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine llidža (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-31-759/12-45 od 8. marta 2013. godine, tačkom 1. dispozitiva, usvojen je prijedlog JP „Autoceste Federacije BiH“, pa se u svrhu izgradnje dijela sarajevske zaobilaznice LOT 3-B, na dionici Vlakovo - Mostarsko raskršće (u daljnjem tekstu: sarajevska zaobilaznica) u potpunosti ekspropriše nekretnina, preciznije označena u tački 1. dispozitiva, čiji je posjednik, prema zvaničnim evidencijama katastarskog operata, Zavod za izgradnju Grada Sarajeva sa 1/1 dijela (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Tačkom 2. dispozitiva utvrđeno je da je stvarni vlasnik predmetne nekretnine Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo sa 1/1 djela. U tački 3. dispozitiva je konstatovano da je javni interes za izgradnju dijela sarajevske zaobilaznice utvrđen Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hecegovine V broj 1219/11 od 9. novembra 2011. godine i da se u tu svrhu može izvršiti potpuna eksproprijacija predmetne nekretnine, te da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed predmetnih nekretnina, dok pravo vlasništva stječe Federacija Bosne i Hercegovine radi izgradnje sarajevske zaobilaznice (sve preciznije navedeno u tač. 4. i 5. dispozitiva rješenja). Utvrđeno je da vlasniku S. K. ne pripada pravo na naknadu za eksproprisanu nekretninu.
6. Odlučujući u ponovnom postupku o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja od 8. marta 2013. godine, tuženi je donio Rješenje broj 05-31-2-566/13 od 3. jula 2013. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
7. Apelanti su protiv rješenja tuženog od 3. juna 2013. godine tužbom pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 018148 13 U od 28. septembra 2016. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti tužbom koju su podnijeli 27. maja 2013. godine osporili rješenje tuženog od 3. jula 2013. godine, predlažući da sud poništi navedeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da, nakon što je zakonitost osporenog rješenja tuženog ispitao i ocijenio u granicama zahtjeva iz tužbe, shodno odredbama člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), zaključio da tužba nije osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz osporenog rješenja od 3. jula 2013. godine proizlazi da je tuženi na osnovu provedenih dokaza u prvostepenom postupku utvrdio da je Odlukom Vlade Federacije BiH o utvrđivanju javnog interesa za izgradnju dijela sarajevske zaobilaznice broj 1219/11 od 9. novembra 2011. godine utvrđen javni interes za izgradnju dijela na dionici LOT 3 Butila - Vlakovo - Mostarsko raskršće, a za realizaciju ove odluke su zaduženi Federalno ministarstvo prometa i komunikacija i JP „Autoceste FBiH“ d.o.o. Mostar, svako u okviru svojih zakonom utvrđenih nadležnosti. Radi realizacije ove odluke, JP „Autoceste FBiH“ d.o.o. Mostar je 24. februara 2012. godine podnijelo Službi prijedlog za potpunu eksproprijaciju nekretnina na označenom dijelu sarajevske zaobilaznice. Postupajući po navedenom prijedlogu, Služba je u toku postupka utvrdila da je predmetna nekretnina obuhvaćena navedenim prijedlogom za eksproprijaciju, te da iz izvoda Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda Sarajevo od 6. jula 2012. godine proizlazi da je ona upisana u zk.ul. broj 5666 k.o. Rakovica u suvlasništvu S. K. sa ¼ dijela i apelanata sa po 1/6 dijela. Također, na osnovu „katastarskog stanja“, utvrđeno je da je na predmetnoj nekretnini upisano pravo posjeda u korist Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva, po osnovu Rješenja o eksproprijaciji Općine Ilidža -Općinska komisija za imovinskopravne i geodetske poslove broj 09/8-473-124/84 od 15. avgusta 1984. godine, koje je postalo pravosnažno 10. oktobra 1984. godine.
9. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja, kao i dokaza u spisu proizlazi da je rješenjem Općine Ilidža od 15. avgusta 1984. godine usvojen prijedlog Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva broj 04-TM-364-560/82 od 11. juna 1984. godine da se u svrhu izgradnje saobraćajnice za Gradsko groblje „Vlakovo“ potpuno eksproprišu nekretnine preciznije označene u obrazloženju presude, koje su vlasništvo apelanata sa po 1/6 dijela, te da je tim prijedlogom, između ostalih, obuhvaćena i predmetna nekretnina. Također je utvrđeno da je 7. avgusta 1984. godine u postupku sporazumnog određivanja naknade za nekretnine koje su eksproprisane, pa samim tim i predmetne nekretnine, zaključen sporazum između Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva, kao korisnika eksproprijacije, i apelanata, kao vlasnika eksproprisanih nekretnina, o čemu je pod brojem 09/8-473-124/84 sačinjen zapisnik na kojem je konstatovano da apelantima pripada naknada na ime eksproprisanih nekretnina po cijeni od 137,60 dinara, što ukupno iznosi 1.089.104,80 dinara, i da su tim sporazumom u cijelosti regulisani imovinskopravni odnosi i naknada za eksproprisane nekretnine. Navedeno je da je na zapisniku konstatovano da taj sporazum ima snagu izvršnog naslova, u smislu člana 65. Zakona o eksproprijaciji, i da su ga stranke bez primjedaba potpisale. Također, Kantonalni sud je naveo da iz akta Sektora za finansije korisnika eksproprijacije Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva broj 04-TM-473-560/82 od 9. avgusta 1984. godine proizlazi da je apelantima u cijelosti isplaćen iznos od 1.089.104,80 dinara.
10. Ocjenjujući navedeno činjenično utvrđenje, Kantonalni sud je zaključio da je predmetna nekretnina pravosnažnim rješenjem Općine Ilidža od 15. avgusta 1984. godine potpuno eksproprisana u korist Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva u svrhu izgradnje saobraćajnice za Gradsko groblje „Vlakovo“, te da je 9. avgusta 1984. godine Zavod za izgradnju Grada Sarajeva kao korisnik eksproprijacije isplatio naknadu za eksproprisane nekretnine apelantima, tadašnjim zemljišnoknjižnim vlasnicima, čime je apelantima prestalo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a ona je postala vlasništvo Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je organ uprave pravilno postupio kada je svojim rješenjem od 8. marta 2013. godine utvrdio da je stvarni vlasnik predmetne nekretnine Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo kao sljednik Zavoda za izgradnju Grada Sarajeva, a slijedom toga i da apelantima za eksproprisane nekretnine ne pripada pravo na naknadu, budući da im je ona isplaćena 9. avgusta 1984. godine u postupku eksproprijacije njihovih nekretnina tokom 1984. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da apelanti nisu pobijali rješenje Općine Ilidža od 15. avgusta 1984. godine i stanje po navedenom rješenju nije izmijenjeno sve do sačinjavanja elaborata eksproprijacije za izgradnju sarajevske zaobilaznice i Odluke Vlade Federacije BiH o utvrđivanju javnog interesa od 9. novembra 2011. godine, što ni apelanti tokom postupka nisu osporavali.
11. Stoga, Kantonalni sud je, prihvatajući u cijelosti kao pravilne i zakonite razloge osporenog rješenja tuženog od 3. jula 2013. godine kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje od 8. marta 2013. godine, zaključio da je tužba apelanata neosnovana, te je primjenom člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnim navodima apelacije apelanti su iznijeli hronologiju predmetnog postupka. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ističu da nije sporno da je 1984. godine vršena eksproprijacija jednog dijela njihovih nekretnina radi izgradnje lokalnog puta Mostarsko raskršće – Vlakovo, ali da tada nije izvršena eksproprijacija i predmetne nekretnine, te samim tim nije im ni isplaćena naknada za njenu eksproprijaciju. Također, navode da im nije poznato po kom osnovu se Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo upisao u katastarskom operatu kao posjednik predmetne nekretnine, jer nije nikad bio u njenom posjedu, već apelanti koji je još uvijek koriste, pa smatraju da im pripada naknada na ime njene eksproprijacije.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je sve istaknute prigovore ocijenio neosnovanim, te naglasio da ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi, jer smatra da je svoju odluku donio na osnovu dokaza u spisu i pravilnom primjenom materijalnog prava. Smatra da se apelanti u apelaciji neosnovano pozivaju na kršenje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi je naveo da je odluka tog organa utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Tuženi smatra da su apelanti apelaciju podnijeli zbog toga što su nezadovoljni ishodom postupka koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH” broj 19/77) u relevantnom dijelu glasi: Član 64.
Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dužna je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu.
Član 65.
Sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kojem je korisnik eksproprijacije dužan ispuniti obaveze u pogledu naknade.
Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora sadržavati sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.
Sporazum o naknadi ili dijelu naknade je zaključen kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.
Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršnog rješenja.
Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji stranke se ne mogu sporazumjeti o visini naknade van postupka utvrđenog u čl. 64. i 65. ovog zakona.
16. Zakon o eksproprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Nekretnina se može eksproprisati kada je to potrebno za izgradnju saobraćajne infrastrukture, privrednih, komunalnih, zdravstvenih, prosvjetnih i objekata kulture, objekata odbrane, uprave i drugih objekata od javnog interesa kada se ocijeni da će se korištenjem nekretnine za koju se namjerava predložiti eksproprijacija u novoj namjeni postići veća korist od one koja se postizala korištenjem te nekretnine na dosadašnji način. Nekretnina se može eksproprisati i kada je to potrebno radi izvođenja drugih radova od javnog interesa.
[...] Član 60.
Poslije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dužna je bez odlaganja zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu.
Član 61.
Sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine mora sadržavati oblik i visinu naknade i rok u kojem je korisnik eksproprijacije dužan ispuniti obaveze u pogledu naknade.
Sporazum o naknadi unosi se u zapisnik koji mora sadržavati sve podatke neophodne za ispunjavanje obaveze korisnika eksproprijacije.
Sporazum o naknadi ili dijelu naknade je zaključen kad obje stranke potpišu zapisnik u koji je sporazum unesen.
Zapisnik u koji je unesen sporazum o naknadi ima snagu izvršnog rješenja čije izvršenje provodi kada se radi o nenovčanim obavezama organ iz stava 1. člana 60. ovog Zakona.
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 018148 13 U od 28. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti pobijaju presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora u kojem su apelanti tražili poništenje rješenja o eksproprijaciji nekretnina, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluku Kantonalnog suda, tvrdeći da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda u postupku upravnog spora, koja je konačna u predmetnom postupku, odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se poništi rješenje tuženog, pa i rješenje Službe od 8. marta 2013. godine u dijelu kojim je utvrđeno da je stvarni vlasnik i posjednik predmetne nekretnine Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo sa 1/1 dijela. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i ZUS-a, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju da predmetna nekretnina 1984. godine nije eksproprisana, niti im je isplaćena naknada na ime eksproprijacije, te da je Kantonalni sud neosnovano odbio njihov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji i ZUS-a sa činjeničnim utvrđenjem u predmetnom postupku, dao dovoljne i jasne razloge za zaključak da apelanti nisu dokazali osnovanost činjenica na kojima su temeljili svoj tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i potpune razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te da nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost Kantonalnog suda u primjeni relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji i ZUS-a na predmetnu situaciju.
28. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnih i materijalnopravnih propisa na štetu apelanata, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnih i materijalnopravnih propisa, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević