Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5063/16 (Z. Š. i Z. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivično djelo
- Ratni zločin
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5063/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5063/16, rješavajući apelaciju Zakire Šejto i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zakire Šejto i Zakira Bogdanića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 396720 17 Rev od 22. augusta 2018.
godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 396720 14 Gž od 29. marta 2017. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 396720 13 P od 25. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zakira Šejto i Zakir Bogdanić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti) iz Vogošće, koje zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijeli su 30. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi dužine trajanja parničnog postupka, koji je u momentu podnošenja apelacije bio u toku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud). Apelanti su 10. aprila 2017. godine obavijestili Ustavni sud da je Kantonalni sud donio presudu, koju su osporili. Apelanti su 11. maja 2018. godine obavijestili Ustavni sud da su podnijeli reviziju protiv presude Kantonalnog suda koja je u međuvremenu donesena, te predložili da se naloži Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da hitno riješi reviziju apelanata. Apelanti su podneskom od 11. septembra 2018. godine obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud donio presudu broj 65 0 P 396720 17 Rev od 22. augusta 2018. godine, te su naveli da proširuju svoju apelaciju i na navedenu presudu i zatražili poništavanje sve tri presude u predmetu: presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 396720 13 P od 25. aprila 2014. godine, presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 396720 14 Gž od 29. marta 2017. godine i presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 396720 17 Rev od 22. augusta 2018. godine.
2. Apelanti su 16. decembra 2013. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Republike Srpske – Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 396720 13 P od 25. aprila 2014. godine, naloženo je tuženoj da apelantima naknadi nematerijalnu štetu zbog ratnih zločina u sarajevskim općinama u periodu od 1992.-1995. godine zbog ubistva roditelja: oca Osmana Bogdanića i majke Naze Bogdanić isplatom novčanog iznosa od po 24.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 16. decembra 2013. godine pa do isplate, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom je dalje odbijena prvoapelantica sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražila od tuženog iznos od 20.000,00 KM „zbog terorisanja kao civilnoj osobi granatiranjem i snajperskim djelovanjem“, sve sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22. novembra 1995. godine, te su odbijeni apelanti sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tok zakonskih zateznih kamata i sa troškovima parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su Osman Bogdanić i Naza Bogdanić, roditelji apelanata, nasilno umrli u Sarajevu, te da su apelanti u periodu 1992.-1996. odnosno u periodu pogibije roditelja bili nastanjeni na području Grada Sarajeva, kao i da im je priznat status civilne žrtve rata kao i status člana porodice civilne žrtve rata. Općinski sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja jer šteta koja se potražuje tužbom, predstavlja štetu nastalu kao posljedica počinjenog krivičnog djela ratnog zločina, za koje prema odredbama Krivičnog zakona SFRJ, krivično gonjenje ne zastarijeva. Stoga po mišljenju Općinskog suda, primjenom odredbe člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelanti nisu izgubili pravo da tužbom potražuju naknadu štete, jer se radi o šteti koja je prouzrokovana iz osnova krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a koja djela ne zastarijevaju, o čemu je zauzet i stav u predmetu Ustavnog suda broj AP 289/03. Istaknuto je da na navedeno upućuje i Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Općinski sud je naveo da osnov odgovornosti tužene za naknadu štete se zasniva na odredbi člana 172. ZOO, koji propisuje da pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili sa vršenjem svoje funkcije. Cijeneći da je utvrđena krivična odgovornost glavnokomandujućih oficira vojske – tužene (generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević) u obavljanju odnosno pri obavljanju njihove dužnosti te da je utvrđena njihova krivična odgovornost za počinjeno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva Sarajeva, a među kojim civilima su i srodnici apelanata, Općinski sud je zaključio da je tužena odgovorna za štetu nastalu apelantima iz osnova vršenja protivpravne radnje njenog organa, a koja radnja je preduzeta u ime tužene -pravnog lica. Stoga je po mišljenju Općinskog suda, tužena obavezna da apelantima naknadi štetu koja se traži tužbenim zahtjevom. Dalje je navedeno da odgovornost tužene u konkretnom slučaju proizilazi i iz odredbi IV Ženevske konvencije, odnosno Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, kao i dopunskih protokola Konvencije, a koji su u primjeni u Bosni i Hercegovini. Općinski sud je istaknuo da je prvoapelanticu sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog terorisanja nje kao civilne osobe granatiranjem i snajperskim djelovanjem odbio zbog nedostatka dokaza, jer apelantica nije provela nikakve dokaze na okolnosti kakvu vrstu nematerijalne štete trpi, odnosno koji vid nematerijalne štete zbog terorisanja nje kao civilne osobe ona trpi.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 396720 14 Gž od 29. marta 2017. godine, usvojena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena, te su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata za isplatu nematerijalne štete zbog ratnih zločina u sarajevskim općinama u razdoblju od 1992-1995. godine zbog ubistva roditelja u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Presudom je dalje odbijena žalba apelanata, te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prestanak rata i neposredne ratne opasnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, od kada najkasnije teku rokovi zastarjelosti za štetu nastalu tijekom rata, računa se od decembra 1995. godine. Dalje je naveo da navedeno znači da je za tužbene zahtjeve apelanata podnesene sudu 2013. godine nastupila zastarjelost kako subjektivnog roka od tri, tako i objektivnog od pet godina, i to u odnosu na odgovornu osobu - tuženu umjesto faktičkih počinitelja. Po mišljenju Kantonalnog suda, nije od značaja činjenica da li je krivična odgovornost konkretnog počinitelja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili ne, jer se duži rok iz člana 377. ZOO može primijeniti samo u odnosu na faktičkog počinitelja, a ne i na odgovorne osobe koje po principu kauzaliteta odgovaraju za počinitelja. Kantonalni sud je dalje citirao stav iz Komentara Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima i odluke Odluke Ustavnog suda broj AP 2829/15 o ovom pitanju, te istaknuo da ih prihvata u cijelosti. Stoga je Kantonalni sud ocijenio osnovanom žalbu tužene u pogledu istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja, zbog čega je prvostepena odluka preinačena i tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti. Samim tim, zaključeno je da ne stoje razlozi na koje se žalba apelanata poziva pobijajući prvostepenu presudu, zbog čega je žalba apelanata odbijena kao neosnovana.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 396720 17 Rev od 22. augusta 2018. godine, odbijena je revizija apelanata, odbačena revizija tužene, te odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je sporna šteta nastala u ratu, početak roka zastarjelosti računa se od 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je od tada apelantima omogućen pristup sudu. Vrhovni sud je istaknuo da su apelanti za štetu nastalu zbog nasilne smrti roditelja, kao i prvoapelantica za štetu nastalu zbog terorisanja saznali u ratu (do kraja 1995. godine). Računajući rok zastarjelosti potraživanja od 23. decembra 1996. godine do podnošenja tužbe sudu 16. decembra 2013. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredbe člana
376. ZOO, protekom subjektivnog - trogodišnjeg i objektivnog - petogodišnjeg roka zastare. Po mišljenju Vrhovnog suda, u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe člana 377. stav 1. ZOO, na kojem privilegovanom roku zastarjelosti istrajavaju apelanti u reviziji. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 377. stav 1. ZOO, te dalje naveo da je prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim. Dalje je istaknuo da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje. Vrhovni sud je istaknuo da apelanti u postupku navode da su učinioci Stanislav Galić i Dragomir Milošević pravomoćno oglašeni krivim za krivična djela kršenja zakona i običaja rata i zločine protiv čovječnosti na području grada Sarajeva. Po mišljenju Vrhovnog suda, i kada postoje pravosnažne krivične presude protiv učinilaca navedenih krivičnih djela, odredba člana 377. ZOO se može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Zbog toga se na treće lice može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO. Vrhovni sud je istaknuo da je ovakav pravni stav zauzeo Ustavni sud u svojoj praksi (AP 2829/15). Vrhovni sud je dalje obrazložio da izneseni stav, u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da se u odnosu na tuženi entitet nije mogao primijeniti privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO, nego zastarni rok propisan odredbom člana 376. ZOO. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje apelanata na odgovarajuće međunarodne deklaracije i konvencije, budući da pravo na pristup sudu, kako to navodi i Ustavni sud u svojim odlukama, može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi. Dalje je naveo da ostali revizioni prigovori apelanata nemaju uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih nije posebno obrazlagao.
9. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno primijenili čl. 376. i 377. ZOO, Ustav Bosne i Hercegovine i sudsku praksu Vrhovnog suda Hrvatske, te da nisu primijenili propise koje su trebali primijeniti (Statut MKSJ, Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ, član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, čl. 172., 377., 383. i 388. ZOO, čl. 20. i 163. stav 5. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, predmetne presude MKSJ). Također, ističu da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje jer nisu utvrdili da su presude MKSJ za Galića donesena 2006. godine, za Miloševića 2011. godine, a predmetna tužba podnesena 13. decembra 2013. godine, pa potraživanje nije zastarjelo ni po čl. 383. i 388. ZOO. Apelanti smatraju da Kantonalni sud nije u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode apelanata koje su od odlučnog značaja, te da je Vrhovni sud proizvoljno proveo postupak jer nije odlučio o revizionim razlozima koje su apelanti iznijeli u svojoj reviziji. Apelanti u apelaciji traže naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava u iznos od po 900,00 KM, dok u dopunama apelacije traže naknadu u iznosu od po 1.500,00 KM, odnosno od po 2.500,00 KM.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud nalazi da apelanti prvo ukazuju da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi, te je prozvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja, ocjena dokaza i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da apelanti u prvom redu ističu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO-a, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom. U pogledu ovih apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je navedeni stav Vrhovnog suda u vezi s primjenom „privilegovanih rokova“ iz člana 377. ZOO razmatrao u više svojih odluka (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1884/15 od 15. novembra 2017. godine i AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Nadalje, vezano za navode apelanata kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je predmetni postupak pred redovnim sudovima (na tri instance) trajao oko četiri godine i osam mjeseci, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević