Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3659/18 (S. H.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Komunalna taksa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3659/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3659/18, rješavajući apelaciju Sanele Hidanović, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Hidanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 02 0 U 000768 13 Uvp od 8. marta 2018. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Hidanović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 02 0 U 000768 13 Uvp od 8. marta 2018. godine, u odnosu na navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Hidanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Odvjetničko društvo "Hidanović i Partneri" d.o.o Orašje, podnijela je 6. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 02 0 U 000768 13 Uvp od 8. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv porezne prijave Porezne uprava Kantonalnog ureda Orašje, Porezna ispostava Orašje (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), kojom je ta Porezna uprava izvršila prijavu komunalne takse na istaknutu firmu u ime poreznog obveznika za 2012. godinu, u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da se iz dokumentacije u spisu predmeta može ustanoviti da je apelantica porezni obveznik po osnovu obavljanja advokatske djelatnosti i da nije podnijela poreznu prijavu za 2012. godinu, odnosno nije postupila po dostavljenoj obavijesti Porezne uprave prema kojoj je trebala podnijeti poreznu prijavu u određenom roku. Nadalje, da je Porezna uprava shodno članu 21. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, članu 12. Pravilnika o postupku podnošenja poreznih prijava i Odlukom Općinskog vijeća Općine Orašje o općinskim komunalnim taksama-Tarifom komunalnih taksi-Tarifni broj 1, utvrdila obavezu plaćanja komunalne takse na istaknutu firmu u iznosu od 1.000 KM na ime obavljanja advokatske djelatnosti, pa je Porezna uprava umjesto apelantice kao poreznog obveznika u smislu člana 21. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, podnijela poreznu prijavu umjesto poreznog obveznika. Vrhovni sud je istakao, da među strankama nije sporno da je apelantica porezni obveznik po osnovu naprijed navedenih propisa i da je Porezna uprava u skladu s navedenim propisima podnijela poreznu prijavu umjesto apelantice u visini propisanoj Odlukom o općinskim komunalnim taksama-Tarifom komunalnih taksi. Naime, da je sporno da li su upravni organi i sud morali, prije odlučivanja, pred Ustavnim sudom Federacije BiH pokrenuti pitanje ocjene ustavnosti Odluke o općinskim komunalnim taksama donijete od strane Općinskog vijeća Općine Orašje, u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi-Tarifni broj 1 i tako zaštititi pravo apelantice da joj se ne naplaćuje taksa, kako ona smatra, u diskriminirajućoj visini. Vrhovni sud je ocijenio da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti je povrijedio pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari. Nadalje, da su upravni organi pravilno proveli postupak u skladu s važećim propisima i primijenili odredbe Odluke o općinskim komunalnim taksama Općine Orašje, jer je ista na pravnoj snazi i da nisu bili dužni da ocjenjuju pravilnost i zakonitost te odluke, nego da je se pridržavaju do njene izmjene ili ukidanja. Vrhovni sud je istakao da navedena Odluka o općinskim komunalnim taksama nije mogla biti predmet raspravljanja ni pred upravnim organima ni pred prvostepenim sudom. Naime, da apelantica smatra da je prvostepeni sud, što je očekivala i od Vrhovnog suda, trebao pokrenuti postupak ustavnosti u vezi sa pitanjem utvrđivanja ustavnosti Odluke o općinskim komunalnim taksama Općine Orašje, u dijelu koji se odnosi na Tarifu komunalnih taksi-Tarifni broj
1. Međutim, da pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti određenih odredaba zakona ili cijelog zakona pred Ustavnim sudom Federacije BiH je diskreciono pravo i Vrhovnog i kantonalnih sudova u skladu sa poglavljem IV C. član 11. Ustava Federacije, pa da se navodi apelantice da je sud trebao pokrenuti postupak utvrđivanja ustavnosti navedene odluke pred Ustavnim sudom Federacije BiH, ukazuju neosnovanim i nemaju uticaja na drugačije odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je naglasio da osporavani propis ostaje na snazi i da se mora primjenjivati sve dok Ustavni sud Federacije BiH u postupku ocjenjivanja ustavnosti pokrenutom na zahtjev ovlaštenog podnosioca ne donese presudu da taj propis nije u saglasnosti sa Ustavom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je, između ostalog, navela da je Ustavni sud Federacije BiH u više svojih presuda utvrdio da Odluke o komunalnim taksama (npr. Općine Gračanica, Općine Srebrenik, Općine Lukavac, Općine Posušje…), koje su identične Odluci o komunalnim taksama Općine Orašje, nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH. Nadalje, da je apelantica u toku cijelog postupka isticala prigovor primjene neustavnog propisa, da je predlagala da sudovi pokrenu postupak ocjene ustavnosti sporne odluke o taksama, jer su oni ovlašteni predlagači ustavnog pitanja pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Apelantica je istakla da je njeno pravo ovisilo o diskrecionom pravu sudova koji imaju ovlaštenje da pokrenu postupak ustavnosti propisa a neće to da učine, te da pri tome ne daju obrazloženje iz kojeg razloga se na ukazanu neustavnost primijenjenog propisa diskreciono odlučuju da ga neće preispitati pred Ustavnim sudom F BiH. Takođe, apelantica smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog upravnog spora došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu apelantičinih navoda kojima ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje (odnosno povredi prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, kao i ostalih aspekata prava na pravično suđenje) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima (kojima je ukazivala da je prije odlučivanja o konkretnoj pravnoj stvari bilo potrebno pred Ustavnim sudom Federacije BiH pokrenuti pitanje ocjene ustavnosti Odluke o općinskim komunalnim taksama donijete od strane Općinskog vijeća Općine Orašje), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević