Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4482/16 (M. A.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Kamata
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4482/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4482/16 rješavajući apelaciju Muharema Ahmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Ahmića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 001220 15 Rev od 15. septembra 2016.
godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 001220 15 Gž 2 od 8. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 001220 07 P2 od 30. januara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muharem Ahmić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Arnaut Kočiz, advokat iz Zenice, podnio je 29. novembra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 001220 15 Rev od 15. septembra 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 001220 15 Gž 2 od 8. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 001220 07 P2 od 30. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih „Uniprometa“ d.d. Sarajevo, „Dukata“ d.o.o. Mlin i IGM „Usora“ d.d. Jelah Tešanj (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 4. i 5. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. do 25. juna 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je, odlučujući u apelantovoj pravnoj stvari protiv tuženih radi isplate duga, donio Presudu broj 39 0 P 001220 07 P2 od 30. januara 2015. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je djelomično usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, izrekom prvostepene presude je naloženo tuženim da apelantu solidarno isplate iznos od 147.070,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 16. augusta 2006. godine do isplate a preko dosuđenog iznosa (za iznos od 3.862,00 KM) tužbeni zahtjev je odbijen, naloženo je prvotuženom da apelantu na ime dospjele a neisplaćene zatezne kamate isplati iznos od 3.650,80 KM uz kamatu na ovaj iznos počev od 24. septembra 2007. godine. Istom presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 112.862,00 KM i apelantu naloženo da prvotuženom (po protivtužbenom zahtjevu) isplati iznos od 15.000,00 KM na ime više uplaćenih sredstava po ugovoru o kupovini dionica trećetuženog od 28. jula 2006. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 8. februara 2007. godine do isplate, sve u roku od 30 dana.
6. U obrazloženju presude su, prije svega, iznesene činjenične tvrdnje tužbe prema kojima je apelant zahtjevom iz tužbe zatražio da se tuženi obavežu na solidarno vraćanje duga, da se prvotuženi obaveže na plaćanje dospjelih a neisplaćenih zakonskih zateznih kamata i da se prvotuženi obaveže da apelantu nadoknadi štetu. Tuženi su osporili navode iz tužbe i tužbeni zahtjev, a prvotuženi je tokom postupka istakao protivtužbeni zahtjev kojim je zatražio da se apelant obaveže na isplatu više uplaćenih sredstava po ugovoru o kupovini dionica.
7. Općinski sud je, nakon provedenog postupka u kojem je izveden niz dokaza koje su predložile parnične stranke, između ostalog uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju povodom zaključenja obligacionopravnih poslova parničnih stranaka (ukupno 57 materijalnih dokaza), njihovom analizom i ocjenom u smislu čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) izveo zaključak da su i tužbeni i protivtužbeni zahtjev djelomično osnovani. U obrazloženju presude je Općinski sud, prije svega, podsjetio da su sporna potraživanja proistekla iz ugovora o kupoprodaji dionica trećetuženog od 6. januara 2005. godine, da su ugovorne strane Agencija za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija) u svojstvu prodavca i Ortačka skupina u svojstvu kupca, da je apelant bio član Ortačke skupine osnovane ortačkim ugovorom 27. septembra 2004. godine, da je apelant kao ovlašteno lice iz Ortačke skupine zaključio ugovor o kupoprodaji dionica i ugovor o ustupanju tog ugovora, da je u konkretnom postupku bilo neophodno raspraviti odnose nastale povodom i nakon postupka privatizacije 51% udjela državnog vlasništva „Usore“ koji je podrazumijevao sudjelovanje Agencije u ime prodavca i Ortačke skupne u ime kupca, što je, kako je konstatirao prvostepeni sud, između ostalog pokrenulo pitanja podobnosti ortakluka za sudjelovanje u postupku privatizacije i pasivne legitimacije između ortaka različitih ortakluka. S tog aspekta Općinski sud je, nakon navođenja sadržaja relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), istakao da bez imovine nije mogao nastati ortakluk i da stoga svaki ugovarač ima pravo na povrat uloženih sredstava. Imajući u vidu izvedene dokaze i okolnosti konkretnog slučaja, Općinski sud je istakao ključne okolnosti i to: da je apelant 25. oktobra 2004. godine zaključio ortački ugovor radi sudjelovanja ortaka na javnom pozivu za prodaju državnog kapitala od 51 % u vlasništvu IGM „Usora“ sa definiranim udjelima ortaka, da je 6. januara 2005. godine Ortačka skupina u postupku privatizacije zaključila ugovor o kupoprodaji trećetuženog za kupoprodajnu cijenu od 1.00 KM uz obavezu ulaganja u kupljeno preduzeće u iznosu od 4.500.000,00 KM u naredne tri godine, da je 28. jula 2006. godine apelant kao prodavac prvotuženom prodao svoje dionice za kupoprodajnu cijenu od 65.000,00 KM sa dospijećem 15. augusta 2006. godine, da je plaćanje izvršeno sa zakašnjenjem 8. februara 2007. godine, da je prvotuženi navedenim ugovorom preuzeo obaveze iz ugovora o kupoprodaji razmjerno udjelu apelanta, da se prvotuženi obavezao da će osigurati brisanje apelantove hipoteke i primiti ga u radni odnos do pet godina, da prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke i izvještaja nezavisnog revizora, proizlazi da je apelant na ime svojih ulaganja kao ortaka iz ugovora o kupoprodaji preduzeća do dana ustupanja ugovora na nivou ortakluka (16. august 2006. godine) uložio 147.070,00 KM i to „polozima“ preko blagajne, jer su bankovni računi Društva blokirani. Imajući u vidu da je visinu ulaganja utvrdio nezavisni revizor i da ju je prihvatila Agencija, ocijenjeno je da je apelantov tužbeni zahtjev za solidarno obavezivanje svih tuženih za vraćanje uloženog osnovan, jer ortaci imaju neograničenu solidarnu odgovornost. Osim toga, zahtjev je osnovan i sa stanovišta priznatih apelantovih ulaganja u smislu izvještaja nezavisnog revizora, čime je ispunjena odredba člana 5. Ugovora o ustupanju kojim su ugovarači prepustili nezavisnom revizoru da utvrdi visinu ulaganja ortaka, uključujući i apelanta.
8. Dalje, Općinski sud je u pogledu osnovanosti apelantovog zahtjeva za isplatu neisplaćene zakonske zatezne kamate u iznosu od 3.650,80 KM podsjetio da je apelant navedeno potraživanje zasnovao na ugovoru o prodaji dionica za iznos od 65.000,00 KM kojeg je kao prodavac zaključio sa prvotuženim kao kupcem 28. jula 2006. godine i ugovorenim rokom, te da je prvotuženi ugovorenu cijenu platio sa zadocnjenjem od skoro šest mjeseci (prema uplatnici Raiffeisen banke). S obzirom na to da iz nalaza vještaka proizlazi da za docnju od 176 dana u isplati glavnice apelantu pripada dosuđeni iznos (3.650,80 KM), te da je vještak u nalazu postupno izložio obračun kamata prema važećoj stopi, taj nalaz je prihvaćen kao tačan i stručan i prvotuženi obavezan na isplatu navedenog iznosa na osnovu člana 279. stav 2. ZOO.
9. U pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se prvotuženi obaveže na naknadu štete u iznosu od 112.860,00 KM, i to na ime neizvršenja obaveza prvotuženog prema apelantu za prijem u radni odnos na poslove izvršnog direktora za period od pet godina i mjesečnom plaćom od 2.000,00 KM iz osnova ugovora o kupoprodaji dionica, Općinski sud je ukazao na ključne činjenice proistekle iz dokaznog postupka. U tom kontekstu Općinski sud je podsjetio da se zahtjev za naknadu štete tiče nezaključivanja ugovora o radu između apelanta i prvotuženog, a ne i neisplaćenih plaća, jer apelant evidentno nije obavljao posao izvršnog direktora kod prvotuženog, te da apelant osnov svog zahtjeva potkrepljuje ugovorom o kupoprodaji dionica (član 2. alineja 4). Međutim, kako iz obimne pismene korespondencije vezane za predmetno pravno pitanje proizlazi da apelant i prvotuženi nikada nisu zaključili ugovor o radu, niti je apelant to zahtijevao, po ocjeni prvostepenog suda, bilo je bespredmetno raspravljanje o naknadi štete zbog povrede nepostojećeg ugovora. Osim navedenog, Općinski sud je napomenuo da ugovarač koji zahtijeva naknadu štete zbog povrede ugovora mora dokazati opće pretpostavke odgovornosti za štetu koje zahtijeva odredba člana 124. ZOO u vezi s relevantnim odredbama opće odgovornosti za štetu, koje u konkretnim okolnostima apelant nije dokazao. U tom kontekstu Općinski sud je ukazao da je apelant zanemario činjenicu da iz materijalnih dokaza proizlazi da je u relevantnom periodu, od augusta 2005. do januara 2007. godine, obavljao dužnost direktora trećetuženog, te da nije postojala zakonska mogućnost da istovremeno obavlja dvije identične dužnosti. Stoga je ovaj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 P 001220 15 Gž 2 od 8. septembra 2015. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbenim razlozima, u pogledu odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva, ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, Kantonalni sud je zaključio da je žalba neosnovana. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo a da pri tome nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Za svoju odluku prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, dao valjane i pravilne razloge koje je taj sud prihvatio kao svoje, jer razlozi imaju činjeničnu i pravnu osnovu u izvedenim dokazima koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim razlozima. U tom kontekstu Kantonalni sud je ponovio ključne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i podsjetio da je pravilnom ocjenom dokaza u smislu čl. 8. i 123. ZPP prvostepeni sud izveo pravilan zaključak.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 39 0 P 001220 15 Rev od 15. septembra 2016. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju ove odluke je navedeno da, prema činjeničnim utvrđenjima prvostepenog suda koja je kao pravilna prihvatio drugostepeni sud za koja je vezan revizijski sud (član 240. stav 2. ZPP), proizlazi da je pravilan stav nižestepenih sudova prema kojem su tuženi solidarno dužni vratiti apelantu uložena sredstva i prvotuženi dospjele a neisplaćene kamate. Također je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan stav o neosnovanosti apelantovog zahtjeva za naknadu štete kojeg je utemeljio na ugovornoj obavezi da ga prvotuženi postavi na mjesto izvršnog direktora, budući da u postupku, kako je u osporenoj drugostepenoj presudi pravilno zaključeno, nije dokazao iz kojih razloga ta ugovorna obaveza nije ispunjena, niti je osporio da je u relevantnom periodu obavljao dužnost direktora trećetuženog (IGM „Usora“ Jelah). Zbog navedenih razloga, kako je istakao Vrhovni sud, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, niti su u postupku počinjene povrede odredaba parničnog postupka, pa je revizija u smislu odredbe člana 248. ZPP odbijena kao neosnovana. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je, prije svega, hronološki opisao tok postupaka, a zatim odlučenja osporenih presuda koja su, po apelantovom mišljenju, proizvod proizvoljne primjene materijalnog prava zbog pogrešnog tumačenja ugovornih odredaba. U vezi s tim, apelant je ukazao da je njegov zahtjev za naknadu štete odbijen isključivo zbog toga što sa prvotuženim nije zaključio ugovor o radu i što je u isto vrijeme bio u radnom odnosu kod drugog poslodavca. Međutim, po apelantovom mišljenju, navedeni razlozi su potpuno pogrešni i izlaze izvan ugovornih odredaba i volje ugovornih strana. U tom kontekstu napominje da su sve odredbe zaključenog ugovora o kupoprodaji dionica i ugovora o ustupanju međusobno povezane i da obaveza solidarne isplate novčane protivvrijednosti (usvajajući dio presude) zahtijeva obavezu poštivanja i ostalih odredaba, pa dakle i obaveze prvotuženog da ga primi u radni odnos i rasporedi na dužnost direktora u okviru koje bi ostvarivao ugovorenu plaću, što evidentno nije učinjeno. Iz te nesporne činjenice, kako smatra, proizlazi da mu je zbog neispunjenja ugovorne obaveze nastala šteta iskazana u odredivoj novčanoj vrijednosti (definiranoj ugovorom), te da u tom smislu nije morao dokazivati da je sa prvotuženim zaključio ugovor o radu, jer se šteta ogleda u gubitku očekivane naknade (plaće). U tom kontekstu su, po apelantovom mišljenju, proizvoljno ocijenjeni dokazi na njegovu štetu. Predloženo je da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer je osporena presuda donesena u skladu sa Zakonom i Ustavom, pri čemu nisu učinjene povrede na koje apelant u apelaciji neosnovano ukazuje.
14. Kantonalni sud je apelaciju ocijenio neosnovanom, te naglasio da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koje je dao u presudi koja je osporena apelacijom, smatrajući da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost, niti pravilnost osporene presude.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava i da su iscrpni razlozi u pogledu osnovanosti, kao i neosnovanosti pojedinačnih tužbenih zahtjeva apelanta (ukupno tri) detaljno obrazloženi u prvostepenoj presudi.
16. Tuženi su u zajedničkom odgovoru na apelaciju posredstvom advokata Sanje Pilav iz Sarajeva naveli da je apelacija neosnovana, jer su razlozi osporenih presuda jasni i zasnovani na odlučnim činjenicama proisteklim iz dokaznog postupka. Tuženi smatraju da je u okolnostima konkretnog slučaja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je u konačnici predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnoga postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89“, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 39 0 P 001220 15 Rev od 15. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2016. godine a apelacija je podnesena 29. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o isplati duga, kamata i naknadi štete, proisteklih iz ugovora koje su zaključile parnične stranke, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava a stoga i garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Suština navoda apelacije sa aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o zahtjevima iz tužbe (tri zahtjeva) i to povodom zahtjeva za naknadu štete, proizvoljno primijenili materijalno pravo u vezi s pogrešnom ocjenom dokaza.
28. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje sa aspekta apelacionih prigovora, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu ne/dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza.
30. Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u toku postupka (na glavnoj raspravi) proveo veliki broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od apelanta, tako i od tuženih. S tim u vezi, Općinski sud je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga, te koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene dokaza pojedinačno i međusobno primjenom odredaba čl. 123. i 126. ZPP. U tom kontekstu, nakon utvrđivanja činjenica na osnovu provedenih dokaza, redovni sudovi na tri instance su bili jedinstveni u stavu da je apelantov zahtjev za isplatu duga i kamata osnovan, a zahtjev za naknadu štete neosnovan, te je on kao takav odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravni stav i razlozi koje je prvostepeni sud u tom smislu iscrpno naveo u obrazloženju presude (str. 12-14) prihvaćeni su kao pravilni, jasni i argumentirani od drugostepenog i trećestepenog suda koji su odlučivali povodom pravnih lijekova. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući razloge neosnovanosti apelantovih revizionih prigovora, jasno ponovio utvrđene činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi da apelant sa prvotuženim nije zaključio ugovor o obavljanju dužnosti izvršnog direktora (radu) u relevantnom periodu i da u postupku nije dokazao pretpostavke odgovornosti za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze (prijem u radni odnos), konkretno postojanje objektivnih razloga ili krivice jedne od ugovornih strana. Imajući u vidu da apelant nije dokazao pretpostavke za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora, niti je u postupku na tu okolnost izvodio dokaze, Vrhovni sud je kroz obrazloženje neosnovanosti revizionih prigovora zaključio da je u ovom dijelu (zahtjev za naknadu štete) apelantov tužbeni zahtjev pravilno odbijen i da je stoga u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenjeno materijalno pravo.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u smislu prethodno navedenih principa, ne može ocijeniti da osporena presuda krši apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, ta presuda sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze (prijem u radni odnos) odbijen.
33. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza, te da stoga nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava i ocjeni dokaza), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili pogrešne primjene prava.
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević