Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6628/18 (JZU Specijalna bolnica za psihijatriju Sokolac)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6628/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6628/18, rješavajući apelaciju JZU Specijalna bolnica za psihijatriju Sokolac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JZU Specijalna bolnica za psihijatriju Sokolac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 007610 17 Rev od 6. jula 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JZU Specijalna bolnica za psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 16. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 007610 17 Rev od 6. jula 2018. godine. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će odložiti postupak izvršenja po Rješenju o izvršenju Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj 61 0 Ip 010628 17 Ip od 9. februara 2017. godine (koje je doneseno na osnovu odluke iz predmetnog postupka koja se osporava apelacijom), do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, kojom su potvrđene nižestepene odluke, između ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju (JP VIK „Vrelo Bioštica“ a.d. Sokolac) na ime utrošene vode za period od petog mjeseca 2012. godine do sedmog mjeseca 2014. godine, te na ime usluga otklanjanja kvarova na vodovodnoj i kanalizacionoj mreži u navedenom periodu isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je u spornom periodu tužitelj apelantici isporučivao vodu i dostavljao račune, i to da su do 31. decembra 2013. godine računi ispostavljeni na Klinički centar Istočno Sarajevo-Psihijatrijska bolnica Sokolac, a da su od 1. januara 2014. godine računi ispostavljeni na apelanticu. Zatim, da je apelantica poslovala u okviru Kliničkog centra Istočno Sarajevo do 20. novembra 2013. godine, kada je upisana u registar kod Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu kao samostalan pravni subjekat nastao podjelom Kliničkog centra Istočno Sarajevo rješenjem od 20. novembra 2013. godine, a što proizlazi iz uvjerenja Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu od 26. maja 2015. godine. Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnoj parnici, proizlazi da apelantica kao pravno lice postoji od 20. novembra 2013. godine, kada je osnovana rješenjem o podjeli Kliničkog centra Istočno Sarajevo, te da je predmet spora dug nastao iz osnova poslovanja Psihijatrijske bolnice Sokolac u okviru Kliničkog centra Istočno Sarajevo do dana podjele 20. novembra 2013. godine, kao i dug nastao nakon te podjele do kraja juna 2014. godine (a sve po osnovu korištenja komunalnih usluga tužitelja za potrebe objekta Psihijatrijske bolnice Sokolac na određenoj adresi). Nadalje, da tokom postupka apelantica i nije osporavala da je tužitelj izvršio usluge isporuke vode i otklanjanja kvarova na vodovodnoj i kanalizacionoj mreži za njen objekat, niti je tvrdila da je sporni dug platila. Vrhovni sud je istakao da je kod takvog stanja stvari, da se sporni dug odnosi na potrošnju vode i otklanjanje kvarova na vodovodnoj i kanalizacionoj mreži objekta bolnice koji je u diobi 20. novembra 2013. godine nesumnjivo pripao apelantici, jer joj je neophodan za obavljanje njene djelatnosti, da saglasno odredbi člana 452. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, kojom je propisano da lice na koje pređe na osnovu ugovora neka imovinska cjelina fizičkog ili pravnog lica, ili neki dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njen dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, pod uslovima propisanim tom zakonskom odredbom), apelantica do tada odgovara i za dugove te imovinske cjeline pored dotadašnjeg titulara (Kliničkog centra Istočno Sarajevo) i to solidarno s njim. Naime, jer je taj dio na osnovu ugovora prešao sa dotadašnjeg titulara na apelanticu, budući da takav prelazak uključuje, kako ustupanje potraživanja, koja ulaze u sastav te imovinske cjeline, tako i preuzimanje dugova koji čine njenu pasivu. Stoga da je, suprotno svim revizionim tvrdnjama, apelantica pasivno legitimisan u konkretnoj parnici, budući da je odgovorna kako za dugove nastale do pomenute diobe saglasno odredbi člana 452. stav 1. ZOO, tako i za dugove nakon toga datuma kao za svoju obavezu na temelju odredbi članova 17. i 262. istoga zakona. Pored toga, da je prema odredbi člana 13. Zakona o komunalnim djelatnostima, tužitelj dužan da obezbjedi trajno, kvalitetno i nesmetano pružanje komunalnih usluga (u konkretnom slučaju isporuku vode) i ispravnost i funkcionalnost objekata i uređaja koji tome služe, a da korisnik komunalne usluge (apelantica) po odredbi člana 17. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima, ima obavezu da plaća utvrđenu naknadu, odnosno cijenu za pruženu uslugu. Vrhovni sud je zaključio da obaveza korisnika komunalne usluge - da plaća cijenu usluge, proizlazi iz samog zakona, tim prije što je odredbom člana 19. Zakona o komunalnim djelatnostima, propisano da se, po pravilu, komunalna usluga ne može uskratiti korisniku, a za eventualno uskraćivanje pružanja te usluge moraju biti ispunjeni uslovi, jasno propisani istom zakonskom odredbom, što podrazumijeva da uskraćivanje pružanja komunalne usluge ne zavisi od slobodne volje davaoca te usluge. Stoga, da okolnost da korisnik komunalne usluge-apelantica nije zaključila ugovor, suprotno tvrdnji apelantice, ne lišava davaoca usluge-tužitelja prava da traži naknadu za izvršenu uslugu iz predmeta njegovog poslovanja, kao što ga ne lišava ni obaveze da tu uslugu pruži.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica, između ostalog, navodi da u konkretnom slučaju nije bila pasivno legitimisana, da Vrhovni sud temelji svoju odluku na članu 452. ZOO, koji nije bio spomenut u nižestepenim odlukama tako da apelantica nije mogla ni osporavati primjenu tog člana u predmetnom postupku. Zatim, da navedena odredba reguliše pitanje imovinskih prava koja su nastala iz ugovornog odnosa, a da u konkretnom slučaju ne postoji nikakav ugovor između apelantice i bilo kog pravnog subjekta koji se pominje u konkretnoj parnici, pa ni ugovor o prenosu nekakve imovine. Nadalje, da apelantica nije stekla imovinu putem ugovora, već odlukom Vlade Republike Srpske. Osim toga, da apelantica nema obavezu da plati predmetni iznos ni za period kada je stekla svojstvo pravnog lica, jer ne postoji ugovor između parničnih stranaka, a da je članom 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima taj ugovor propisan kao obavezan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su u konkretnom slučaju primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević