Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4435/16 (M. R. iz Banjaluke i M. M. iz Modriče)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4435/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4435/16, rješavajući apelaciju Milana Radovanovića i Milana Mišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Radovanovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 020454 16 Kv 5 od 27. septembra 2016. godine i S 1 2 K 020454 16 Krn od 22. augusta 2016. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Mišića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 020454 16 Kv 5 od 27. septembra 2016. godine i S 1 2 K 020454 16 Krn od 22. augusta 2016. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Radovanović iz Banjaluke i Milan Mišić iz Modriče (u daljnjem tekstu: apelant Radovanović i apelant Mišić ili apelanti), koje zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 24. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 020454 16 Kv 5 od 27. septembra 2016. godine i S 1 2 K 020454 16 Krn od 22. augusta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore 27. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Raniji tok postupka
5. Pred Sudom BiH je u toku krivični postupak protiv apelanta Radovanovića i drugih osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), u vezi s krivičnim djelima porezna utaja ili prevara iz člana 210. KZBiH, zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i obmanjivanje kupaca iz člana 282. KZRS, sve u vezi sa članom 54. KZBiH.
6. Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 Krn 6 od 3. februara 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 KV od 8. februara 2016. godine, apelantu Radovanoviću je određen pritvor do 29. februara 2016. godine iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke a) i b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
ZKPBiH).
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Krn 8 od 16. marta 2016. godine Sud BiH je usvojio prijedlog odbrane apelanta Radovanovića i prihvatio ponuđeno jemstvo u iznosu od 100.000,00 KM, koji je uplatio apelant Mišić, te osumnjičenom apelantu Radovanoviću ukinuo pritvor. Istim rješenjem, pored prihvaćenog jemstva, Sud BiH je apelantu Radovanoviću odredio mjeru zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, uz privremeno oduzimanje putnih isprava – pasoša, te zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice.
8. Rješenjem broj S1 2 K 020454 16 Kv 4 Sud BiH je apelantu Radovanoviću ukinuo mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH i oduzimanja važećih putnih isprava – pasoša (BiH i R Srbija), zabrana izdavanja novih, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice. Prema apelantu Radovanoviću je ostala na snazi mjera jemstva određena rješenjem od 16. marta 2016. godine.
Osporena rješenja
9. Rješenjem Suda BiH (sudija za prethodni postupak) broj S1 2 K 020454 16 Krn od 22. augusta 2016. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog odbrane apelanta Radovanovića za ukidanje mjere jemstva.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u prijedlogu za ukidanje mjere jemstva odbrana apelanta Radovanovića navela da je Ustavni sud usvojio njegovu apelaciju podnesenu protiv rješenja Suda BiH od 3. februara 2016. godine kojim mu je određen pritvor, te donio Odluku broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine, kojom je utvrdio da postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer je Sud BiH propustio da navede konkretne i dovoljne razloge za zaključak da je opravdano apelantu (Radovanoviću) odrediti pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva). S obzirom na to da je jemstvo dato u zamjenu za mjeru pritvora, isključivo zbog bojazni da će osumnjičeni apelant Radovanović pobjeći, to ga je, prema ocjeni njegove odbrane, potrebno ukinuti, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda da su prekršena njegova prava u odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
11. Sud BiH je istakao da je predmetna odluka Ustavnog suda broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine dostavljena i Sudu BiH, te da je u njoj, između ostalog, navedeno da je Ustavni sud zaključio da u odnosu na pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH u obrazloženju osporenih rješenja Suda BiH, osim konstatacija da se radi o istrazi za teška krivična djela, te navoda o dvojnom državljanstvu i okolnostima da se osnovano sumnja da su osumnjičeni pribavili značajnu imovinsku korist, Sud BiH nije ponudio konkretne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta Radovanovića za zaključak da se zaista radi o riziku od bjekstva, te Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo garantovano članom 5. stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud je naglasio da ta odluka ima deklaratorni karakter jer se ne ukida osporeno rješenje, s obzirom na to da je očigledno da ono više nije na snazi, imajući u vidu da je mjera pritvora u međuvremenu zamijenjena drugom blažom mjerom, ali da je s ciljem zaštite apelantovih prava Ustavni sud smatrao da je potrebno ukazati na navedeno kršenje odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
12. Sud BiH je dalje naveo da kada je u pitanju mjera jemstva tačno je da se ona može odrediti samo u situacijama kada postoji opasnost od bjekstva osumnjičenog. Međutim, jemstvo ne služi samo kao garancija prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog u nekom od stadija krivičnog postupka, niti je vremenski ograničeno (kao pritvor). Prema ocjeni Suda BiH, jemstvo služi i kao garancija prisustva osumnjičenog do kraja krivičnog postupka, dakle do njegovog pravosnažnog okončanja.
13. Također, Sud BiH je smatrao da jemstvo kao mjera osiguranja osumnjičenog nasuprot pritvoru predstavlja djelimično ograničenje slobode osumnjičenog, odnosno predstavlja mjeru koja stoji na sredini između potpune slobode i pritvora, pa u tom smislu, s obzirom na to da je jemstvo blaža mjera od pritvora i sama opasnost od bjekstva kod jemstva je u blažem obliku u odnosu na onu koja je potrebna za pritvor.
14. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Odluka Ustavnog suda broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine, kako je to u samoj odluci navedeno, deklaratornog karaktera, te da je u njoj navedeno da je mjera pritvora u međuvremenu zamijenjena drugim blažim mjerama za osumnjičenog (apelanta Radovanovića), što, prema ocjeni Suda BiH, govori u prilog činjenici da se opasnost od bjekstva u toj odluci razmatrala u kontekstu mjere pritvora a ne u kontekstu mjere jemstva ili bilo koje druge blaže mjere. Također, Sud BiH je istakao da u odluci Ustavnog suda BiH nije navedeno da nisu postojali razlozi za određivanje pritvora apelantu Radovanoviću, već da je Sud BiH propustio da dâ dovoljno obrazloženje za njihovo postojanje u svom rješenju o određivanju pritvora.
15. Sud BiH je naglasio da je prilikom donošenja rješenja o određivanju jemstva od 16. marta 2016. godine ponovo razmatrao postojanje opasnosti od apelantovog bjekstva. U tom smislu, Sud BiH je ocjenom svih okolnosti slučaja utvrdio koje okolnosti i dalje postoje kod apelanta, te da se postojanje opasnosti od bjekstva može uspješno otkloniti primjenom jemstva, koje je apelant dao kao garanciju da neće izbjegavati krivično gonjenje, odnosno da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, uz obećanje da se neće kriti, te je jemstvo blaža mjera od pritvora, a time i s blažim oblikom opasnosti od bjekstva. Stoga, Sud BiH je cijenio okolnosti kod apelanta Radovanovića, i to težinu krivičnih djela za koje se osnovano sumnjiči i koje je počinio u sastavu dobro organizirane kriminalne grupe međunarodnog karaktera, pri čemu je apelant zajedno s drugim pripadnicima grupe ostvario znatnu imovinsku korist i na taj način oštetio budžet BiH u velikim iznosima, razgranatu mrežu pripadnika ove organizirane kriminalne grupe međunarodnog karaktera na teritoriji BiH, R Srbije i R Hrvatske. S obzirom na međunarodni element krivičnog djela, te da iz činjeničnog opisa koji se apelantu stavlja na teret, naručivanje, organiziranje prijevoza, carinjenje, prema ocjeni Suda BiH, proizlazi da postoji povezanost s licima u navedenim državama u okruženju koja bi zbog već postojećih poslovnih i prijateljskih odnosa imala i dalje interes da omoguće i pomognu apelantu u boravku u susjednim državama i osiguranju njegove egzistencije, a dodajući pri tome da apelant posjeduje dvojno državljanstvo, pa je Sud BiH zaključio da postoje sasvim dovoljni razlozi u procjeni postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Cijeneći sve navedeno, Sud BiH je zaključio da navodi iz odluke Ustavnog suda nisu razmatrani u kontekstu postojanja okolnosti vezano za mjeru jemstva, pa je prijedlog odbrane apelanta Radovanovića odbio kao neosnovan.
16. Rješenjem Suda BiH (vijeće) broj S 1 2 K 020454 16 Kv 5 od 27. septembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba odbrane apelanta Radovanovića protiv prvostepenog rješenja Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Krn od 22. augusta 2016. godine.
17. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odbrana apelanta Radovanovića ispravno ukazala da je Ustavni sud utvrdio kršenje njegovog prava na slobodu i sigurnost zagarantiranih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, koji je određen Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Km 6 od 3. februara 2016. godine.
18. Međutim, vijeće je smatralo da mjera jemstva iz člana 127. ZKPBiH ne narušava apelantovo pravo na slobodu i sigurnost na način kako je takvo pravo ograničeno mjerom pritvora kao najtežom mjerom osiguranja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. U vezi s tim je istaknuto da pritvor kao najteža predviđena mjera zahtijeva posebnu pažnju i hitno postupanje svih organa koji učestvuju u postupku, a razlozi zbog kojih se pritvor određuje moraju biti takvi da opravdaju potpuno ograničenje slobode osumnjičenog, odnosno optuženog. S druge strane, jemstvo predstavlja garanciju prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog u daljnjem toku postupka, te iako su razlozi zbog kojih se određuje istovrsni mjeri pritvora (bojazan od bjekstva), sloboda onoga prema kome se određuje je ograničena u mnogo manjoj mjeri.
19. U pogledu okolnosti koje postoje kod osumnjičenog apelanta Radovanovića, a koje ukazuje na opasnost od bjekstva, vijeće je navelo da je Ustavni sud utvrdio da one nisu dovoljne da bi se odredio pritvor po ovom osnovu u smislu standarda koje primjenjuje Evropski sud, ali da ovakve okolnosti, prema ocjeni Suda BiH, zadovoljavaju standard koji se primjenjuje u praksi prilikom razmatranja blažih mjera osiguranja prisustva. Naime, kako je vijeće navelo, kada se utvrdi da postoji opasnost od bjekstva, ali da okolnosti koje su dovele do takvog zaključka nisu tog stepena koji bi zahtijevao primjenu najteže mjere koja stoji na raspolaganju pravosuđu kada se radi o osiguranju prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog u postupku, kao uvjeta za uspješno vođenje postupka, nadležni organi obavezni su primijeniti blažu mjeru.
20. Prema ocjeni vijeća, Sud BiH je u prvostepenom postupku pravilno razmotrio postojanje okolnosti kod apelanta, te je nakon njihove ocjene utvrdio da navedena opasnost postoji, ali da se uspješno može otkloniti mjerom jemstva. Ovakve okolnosti se ogledaju u činjenici da je apelant svjestan težine inkriminacije protiv njega, da je djelo počinjeno u okviru dobro organizirane kriminalne grupe međunarodnog karaktera, kojom prilikom je apelant ostvario znatnu imovinsku korist, kao i to što posjeduje dvojno državljanstvo. Navedeni faktori posmatrani u svojoj međusobnoj vezi, i prema ocjeni vijeća, svakako ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva. Ovako utvrđena opasnost od bjekstva nije dovoljna za određivanje najteže mjere ograničenja slobode osumnjičenog, ali je dovoljna za izricanje blaže mjere, sve s ciljem osiguranja prisustva osumnjičenog (apelanta) i uspješnog vođenja krivičnog postupka.
21. Kada su u pitanju žalbeni prigovori kojima se osporavaju navodi Suda BiH u prvostepenom rješenju da je jemstvo blaža mjera u odnosu na pritvor, vijeće je napomenulo da je ovakav stav Suda BiH istovjetan stavu Ustavnog suda BiH u predmetnoj odluci gdje je naglašeno da odluka ima deklaratorni karakter, imajući u vidu da je mjera pritvora, u međuvremenu, zamijenjena drugim blažim mjerama (jemstva i mjerama zabrane).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Sud BiH je u konkretnom slučaju, odlučujući o prijedlogu apelanta Radovanovića za ukidanje jemstva, arbitrarno primijenio odredbu člana 127. ZKPBiH, što za posljedicu ima i povredu prava na imovinu apelanta Mišića, budući da se radi o njegovoj imovini, jer je jemstvo položeno u iznosu od 100.000,00 KM za apelanta Radovanovića uplatio apelant Mišić.
23. Apelanti ukazuju da je, prije svega, potrebno da se raspravi pitanje primjenjivosti člana 127. ZKPBiH u kontekstu okolnosti da je jemstvo dato kao zamjena za prethodno određen pritvor apelantu Radovanoviću po osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, a u odnosu na koji pritvor je Ustavni sud donio Odluku broj AP 921/16 u kojoj je utvrdio da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je Sud BiH propustio da navede konkretne i dovoljne razloge za zaključak da je opravdano apelantu odrediti pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva). Apelanti ističu da prvostepeni i drugostepeni sud u osporenim rješenjima zauzimaju stav da je jemstvo blaža mjera od pritvora, pa je i sama opasnost od bjekstva kod jemstva dovoljna u blažem obliku u odnosu na onu koja je potrebna za pritvor. Ovakvo obrazloženje apelanti smatraju arbitrarnim. Apelanti ukazuju da iz člana 127. ZKPBiH kojim je reguliran institut jemstva kao mjera osiguranja prisustva osumnjičenog/optuženog proizlazi: 1) da se jemstvo ne određuje bilo kojem osumnjičenom/optuženom, već samo onom optuženom kojem se ima odrediti pritvor ili mu je pritvor već određen i 2) da se pritvor određuje zbog opasnosti od bjekstva, a ne iz nekog drugog razloga za određivanje pritvora iz člana 132. ZKPBiH. Dakle, jemstvo se može odrediti isključivo ispunjenjem svih navedenih elemenata, pa tumačeći ovu zakonsku odredbu argumentum a contrario dolazi se do zaključka da se jemstvo ne može odrediti ukoliko osumnjičenom/optuženom nije određen pritvor, ukoliko se ne radi o pritvoru zbog opasnosti od bjekstva (...). Samim tim jemstvo može biti određeno kada postoje svi razlozi za pritvor po osnovu opasnosti od bjekstva, a ne postoje neki „blaži razlozi“, uz uvjet da se ponudi novčana garancija da osumnjičeni/optuženi neće pobjeći do kraja postupka. Međutim, prvostepeni i drugostepeni sud su prilikom donošenja osporenih rješenja zanemarili da zahtjev u kontekstu relevantnih odredbi ZKPBiH i okolnosti da je u odnosu na pritvor koji je zamijenjen jemstvom Ustavni sud donio Odluku broj AP 921/16 u kojoj je utvrdio da postoji kršenje člana II/3.d) i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je Sud BiH propustio da navede konkretne i dovoljne razloge za zaključak da je opravdano apelantu Radovanoviću odrediti pritvor. Analogno navedenom, nepostojanje opravdanih razloga za određivanje pritvora po osnovu opasnosti od bjekstva nesporno upućuje na zaključak da samim tim ne postoje razlozi za određivanje jemstva umjesto pritvora.
24. Imajući u vidu navedeno, na kraju je istaknuto da je osporenim rješenjima apelant Mišić doveden u situaciju da mu je bez valjanih zakonskih razloga onemogućeno da raspolaže svojim novčanim sredstvima u iznosu od 100.000,00 KM, odnosno da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje njegove imovine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iznesenim u osporenim rješenjima, te da nisu povrijeđena prava apelanata na koja je ukazano u apelaciji.
26. Tužilaštvo BiH je istaklo da osporenim rješenjima Suda BiH nije došlo do povrede prava apelanta Radovanovića na koja je ukazano u apelaciji, te da apelant Mišić nije stranka u postupku u smislu Pravila Ustavnog suda.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13 i 65/18) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor.
(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.
(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti. (...)
Član 127.
Uvjeti za određivanje jamstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on osobno ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.
Član 128.
Sadržaj jamstva (1) Jamstvo uvijek glasi na novčani iznos koji se određuje s obzirom na težinu krivičnog djela, osobne i obiteljske prilike optuženog i imovno stanje osobe koja daje jamstvo.
(2) Jamstvo se sastoji u polaganju gotovog novca, papira od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lahko mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nepokretna dobra osobe koja daje jamstvo ili u osobnoj obavezi jednog ili više građana da će u slučaju bjekstva optuženog platiti utvrđeni iznos jamstva.
(3) Osoba koja daje jamstvo mora dostaviti dokaze o svom imovnom stanju, porijeklu imovine, vlasništvu i posjedu nad imovinom koja se daje kao jamstvo.
(4) Ako optuženi pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jamstvo prihod budžeta Bosne i Hercegovine.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na apelanta Radovanovića
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. Osporeno rješenje Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 Kv 5 od 27. septembra 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelantov punomoćnik je primio 28. septembra 2017. godine, a apelacija podnesena 24. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na apelanta Mišića
32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelanta Mišića, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
33. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 Kv 5 od 27. septembra 2016. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog apelanta Radovanovića za ukidanje jemstva koje mu je prethodno Sud BiH utvrdio uz određene mjere zabrane, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih rješenja, s ciljem osiguranja njegovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka, a koje jemstvo je uplatio apelant Mišić. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta Radovanovića, pa osporenim rješenjima nije odlučivano o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta Mišića koji je ponudio i platio jemstvo za apelanta Radovanovića i član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom krivičnom djelu nije primjenjiv.
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je potrebno preispitati da li je u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije u njegovom „građanskom“ dijelu.
36. Ustavni sud podsjeća da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije u „građanskom“ dijelu bio primjenjiv mora postojati spor o „pravu“. Spor mora biti istinski i značajan; može se ticati ne samo stvarnog postojanja prava već i njegovog obima i načina uživanja; i konačno rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za pravo u pitanju, samo slabe veze i dalekosežne posljedice nisu dovoljne da bi član 6. stav 1. u njegovom „građanskom“ dijelu bio primjenjiv (vidi Evropski sud, pored ostalih, Mennitto protiv Italije [GC], aplikacija broj 33804/96, stav 23, ECHR 2000-X; Micallef protiv Malte [GC], aplikacija broj 17056/06, stav 74, ECHR 2009; i Boulois protiv Luksemburga [GC], aplikacija broj 37575/04, stav 90, ECHR 2012).
37. U konkretnom slučaju je odlučivano o prijedlogu apelanta Radovanovića za ukidanje jemstva, odnosno utvrđivano je da li i dalje postoje razlozi koji upućuju na postojanje bojazni od bjekstva u odnosu na apelanta Radovanovića. Navedeno jemstvo je apelant Mišić položio dobrovoljno i ono služi za osiguranje prisustva optuženog (apelanta Radovanovića) do okončanja krivičnog postupka, odnosno do stupanja na izdržavanje kazne, ako ona bude izrečena. Dakle, od samostalne i dobrovoljne odluke apelanta Mišića je zavisilo hoće li dati jemstvo. S druge strane, njegovo je pravo da odustane od datog jemstva, odnosno da traži njegovo ukidanje, pri čemu je stvar daljnje ocjene suda što će učiniti s optuženim – hoće li ga pritvoriti ili će se zadovoljiti nekom drugom mjerom osiguranja prisustva. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim rješenjima kojima je odbijen kao neosnovan prijedlog odbrane apelanta Radovanovića za ukidanje mjere jemstva zapravo nije odlučivalo o imovini, odnosno o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta Mišića u smislu značenja prava na pravično suđenje, pa proizlazi da je apelacija u odnosu na ovog apelanta ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
VII.Meritum
38. Apelant Radovanović tvrdi da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
41. Apelant Radovanović smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 127. ZKPBiH odlučivši da je neosnovan njegov prijedlog za ukidanje mjere jemstva koja je Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Krn 8 od 16. marta 2016. godine određena kao osiguranje da apelant Radovanović neće pobjeći do okončanja krivičnog postupka.
42. U vezi s ovim navodima apelanta Radovanovića, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
43. Ustavni sud podsjeća da jemstvo u krivičnom postupku služi kao garancija da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći dok krivični postupak ne bude okončan. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja i apelantovih navoda proizlazi da je apelantu Radovanoviću mjera jemstva određena u krivičnom postupku u skladu s odredbom člana 127. ZKPBiH, kojim je propisano da se optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći može ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Naime, Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Krn 8 od 16. marta 2016. godine usvojen je prijedlog odbrane apelanta Radovanovića i prihvaćeno ponuđeno jemstvo u iznosu od 100.000,00 KM, koji je uplatio apelant Mišić, te je apelantu Radovanoviću ukinut pritvor koji mu je prethodno bio produžen Rješenjem Suda BiH broj S 1 2 K 020454 16 KV 2 od 26. februara 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020454 16 Kž od 10. marta 2016. godine.
44. Ustavni sud dalje zapaža da je prijedlog za ukidanje mjere jemstva odbrana apelanta Radovanovića zasnivala na tome da je mjera jemstva određena umjesto pritvora, koji je prethodno bio produžen rješenjima Suda BiH protiv kojih je apelant Radovanović podnio apelaciju Ustavnom sudu i koju je Ustavni sud Odlukom broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine usvojio utvrdivši da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije jer je Sud BiH propustio da navede konkretne i dovoljne razloge za zaključak da je opravdano apelantu odrediti pritvor iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH (opasnost od bjekstva). Prema mišljenju apelanata, nepostojanje opravdanih razloga za određivanje pritvora po osnovu opasnosti od bjekstva nesporno upućuje na zaključak da samim tim ne postoje razlozi za određivanje jemstva umjesto pritvora.
45. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud zaključio da „u okolnostima apelantovog slučaja, u obrazloženju osporenih rješenja, osim konstatacija da se radi o istrazi za teška krivična djela, te navoda o dvojnom državljanstvu i okolnosti da se osnovano sumnja da su osumnjičeni pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države, nije ponudio konkretne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta za zaključak da se zaista radi o riziku od bjekstva i da je pritvor neophodno odrediti prema toj zakonskoj osnovi“ (tačka 44). Također, Ustavni sud je u navedenoj odluci smatrao neophodnim naglasiti da ova odluka ima deklaratorni karakter jer Ustavni sud ne ukida osporeno rješenje, s obzirom na to da to rješenje ima temporalni karakter, koje je važilo do 29. marta 2016. godine, te da više očigledno nije na snazi, te imajući u vidu da je mjera pritvora, u međuvremenu, zamijenjena drugom blažom mjerom, ali da je, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud smatrao da je potrebno ukazati na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
46. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća da je, kao što je već navedeno, odredbom člana 127. ZKPBiH propisano da se optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći može ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Dakle, jemstvo, u suštini, predstavlja određenu zamjenu za pritvor i može se primjenjivati samo ako je pritvor određen (ili se treba odrediti) zbog bojazni od bjekstva. U tom smislu, jemstvo je u konkretnom slučaju određeno kao zamjena za pritvor koji je apelantu Radovanoviću produžen rješenjem Suda BiH, za koje Ustavni sud u Odluci broj AP 921/16 utvrdio da ne sadrži konkretne i dovoljne razloge u odnosu na apelanta Radovanovića za zaključak da se zaista radi o riziku od bjekstva i da je pritvor neophodno odrediti prema tom zakonskom osnovu, što je dovelo do kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
47. Međutim, predmet osporavanja ovom apelacijom su rješenja kojima je odbijen prijedlog apelanta Radovanovića za ukidanje mjere jemstva koja je rješenjem Suda BiH od 16. marta 2016. godine određena kao osiguranje da apelant Radovanović neće pobjeći do okončanja krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 123. stav 1. ZKPBiH propisano da je jemstvo jedna od mjera koja se može preduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka, a stavom 3. istog člana je propisano da će se ove mjere ukinuti i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih rješenja ponovo razmotrio postojanje okolnosti kod apelanta Radovanovića, te je nakon njihove ocjene utvrdio da navedena opasnost postoji, ali da se uspješno može otkloniti mjerom jemstva. Sud BiH je pored konstatacija da se radi o teškim krivičnim djelima, te navoda o dvojnom državljanstvu i okolnosti da se osnovano sumnja da su osumnjičeni pribavili značajnu imovinsku korist koja će im omogućiti boravak van države, kao što je naveo u rješenjima koja su bila predmet razmatranja Ustavnog suda u Odluci broj AP 921/16 od 20. juna 2016. godine, dodatno ukazao da se apelant Radovanović osnovano sumnjiči da je krivična djela koja mu se stavljaju na teret počinio u sastavu dobro organizirane kriminalne grupe međunarodnog karaktera, na razgranatu mrežu pripadnika ove organizirane kriminalne grupe međunarodnog karaktera na teritoriji BiH, R Srbije i R Hrvatske, kao i da iz činjeničnog opisa krivičnog djela koje se apelantu Radovanoviću stavlja na teret (naručivanje, organiziranje prijevoza, carinjenje) proizlazi da postoji povezanost s licima u navedenim državama u okruženju koja bi zbog već postojećih poslovnih i prijateljskih odnosa imala i dalje interes da omoguće i pomognu apelantu u boravku u susjednim državama i osiguranju njegove egzistencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja Suda BiH slijedi da je prilikom donošenja osporenih rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje mjere jemstva zaključak o postojanju opasnosti da će apelant Radovanović pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanta Radovanovića da je Sud BiH arbitrarno primijenio pravo i tako povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u postupku donošenja rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog za ukidanje mjere jemstva utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju trajanje mjere jemstva prema apelantu i kada je dao jasno obrazloženje u pogledu postojanja opasnosti od bjekstva.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević