Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4878/16 (Federacija BiH, Vlada Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4878/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4878/16, rješavajući apelaciju Federacije BiH, Vlada Federacije BiH - Službe za zajedničke poslove organa i tijela F BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije BiH, Vlada Federacije BiH - Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 004483 14 Gž 2 od 11. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija BiH, Vlada Federacije BiH – Služba za zajedničke poslove organa i tijela F BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik, podnijela je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 004483 16 Gž 3 od 5. oktobra 2016. godine.
2. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 51 0 P 004483 12 P 2 od 19. maja 2014. godine utvrđeno je da je Miodrag Kristić (u daljnjem tekstu: tužitelj) u svojstvu nositelja stanarskog prava, temeljem rješenja Tehničkog remontnog zavoda Travnik IN broj 2030-4 od 12. decembra 1990. godine stekao pravo na otkup stana, koji se nalazi u Travniku koji je pobliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za kupoprodajnu cijenu od 6.642,55 KM, te je slijedom navedenog apelantica dužna sa tužiteljem zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem postoji stanarsko prava, a u protivnom će ta presuda u cijelosti nadomjestiti ugovor o kupoprodaji stana. Stavom 2. iste presude utvrđeno je da tužitelj ima pravo da se temeljem presude uknjiži u zemljišnim knjigama Općinskog suda kao vlasnik predmetnog stana, a nakon dokaza o isplati ukupne cijene stana, što je apelantica dužna da trpi, a stavom 3. izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužitelj obaveže da predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantici, dok je stavom 4. izreke apelantica obavezana na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
3. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza, koje je cijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeva raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 2. septembra 2003. godine potvrđeno da je tužitelj 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana i da je tužitelju u maju 2004. godine na osnovu te odluke predmetni stan vraćen u posjed.
4. Prilikom odlučenja Općinski sud je imao u vidu i rješenje Tehničko remontnog zavoda Travnik (davalac stana na korištenje) broj IN 2030-4 od 12. decembra 1990. godine kojim je predmetni stan tužitelju dat na korištenje, na osnovu kojeg se tužitelj zakonito uselio u predmetni stan, a koji je potom u aprilu 1992. godine napustio zbog ratnih dešavanja. U vezi sa prigovorom apelantice da tužitelj nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu jer nije zaključio ugovor o korištenju stana i zato što mu je predmetni stan dat na privremeno korištenje Općinski sud takve prigovore nije mogao prihvatiti opravdanim. U vezi s tim Općinski sud je naveo da iz sadržine rješenja Tehničko-remontnog zavoda Travnik proizlazi ne samo da je predmetni stan dat tužitelju na korištenje nego i da je do tog trenutka nosilac stanarskog prava na tom stanu bila izvjesna Alma Džalto, kao građansko lice u službi u Tehničko-remontnom zavodu Travnik, po kom osnovu je i tužitelju dodijeljen predmetni stan na korištenje. Općinski sud je, između ostalog, naveo da iz rješenja o dodjeli stana proizlazi da je ono konačno i izvršno i da služi kao osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana sa nadležnim organom sa stambene poslove, to jest sa Vojnom upravom za upravljanje i održavanje stambenog fonda JNA Sarajevo. Stoga, prema ocjeni Općinskog suda, iz svega nesumnjivo proizlazi da je tim rješenjem tužitelju predmetni stan dodijeljen na korištenje i kao stan na kojem tužitelj stiče stanarsko pravo.
5. Kako je tužitelj u maju 2004. godine podnio zahtjev apelantici za sklapanje ugovora o otkupu stana, apelantica je shodno članu 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo bila dužna prodati predmetni stan, odnosno morala je zaključiti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, što apelantica nikada nije učinila, što predstavlja osnov za podnošenje tužbe sudu.
6. Shodno svemu navedenom Općinski sud je primjenom člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko prava, te odredaba člana 30. st. 2 i 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) odlučio kao u izreci presude.
7. Odlučujući o žalbi apelantice Kantonalni sud je žalbu uvažio prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz istovremeno usvajanje protivtužbenog zahtjeva apelantice (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj stekao pravo na otkup predmetnog stana. U vezi s tim Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj ostao u službi u oružanim snagama izvan BiH nakon 19. maja 1992. godine, odnosno da se tužitelj penzionisao u vojsci R Srbije, što je konstatovano rješenjem Republičkog fonda za PIO Beograd – Filijala Ćuprija od 12. aprila 2001. godine kojim mu je utvrđeno pravo na privremenu penziju počev od 21. avgusta 1994. godine. Potom je Kantonalni sud ukazao da je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj nastavio život u R Srbiji u vlastitoj kući, za čiju izgradnju je kao ekvivalent za predmetni stan dobio kredit od bivše JNA, te da tužitelj nema namjeru živjeti u predmetnom stanu. Kantonalni sud je zaključio da u takvim okolnostima predmetni stan ne predstavlja dom tužitelja jer je on u R Srbiji stekao ekvivalentno pravo u rješavanju svog stambenog pitanja. U vezi s tim Kantonalni sud se pozvao i na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP-1207/08 od 23. novembra 2012. godine.
9. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj 51 0 P 004483 15 Rev od 2. juna 2016. godine reviziju usvojio, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Postupajući u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a (vsp 6.642,55 KM) Vrhovni sud je zaključio da je obrazloženje osporene presude nejasno i kontradiktorno i da nije jasno na osnovu čega drugostepeni sud utvrđuje da je tužitelj od bivše JNA dobio kredit za rješavanje svog stambenog pitanja u R Srbiji kao ekvivalent prava koje je stekao na predmetnom stanu. Osim toga revizijom se osnovano ukazuje da drugostepena presuda ne daje obrazloženje kakav pravni značaj ima odluka CRPC kojom je utvrđeno da je tužitelj 1. aprila 1992. godine „bio u posjedu“ predmetnog stana. U ponovnom postupku Kantonalni sud će ponovo odlučiti o žalbi apelantice protiv prvostepene presude i donijeti pravilnu i zakonitu odluku za koju će dati pravilne i potpune razloge.
10. Odlučujući u ponovnom postupku o žalbi apelantice protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu broj 51 0 P 004483 16 Gž 3 od 5. oktobra 2016. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
11. Ključni žalbeni prigovor apelantice se svodi na to da tužitelj nije dokazao da ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe iz razloga što nije nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu na način kako to eksplicitno utvrđuje odredba člana 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer tužitelj nije zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Apelantica je iznosila i druge prigovore, između ostalog, da je tužitelj u vlastitoj kući u Svilajncu (R Srbija) trajno živio i u vrijeme donošenja rješenja Tehničko-remontnog zavoda Travnik od 12. decembra 1990. godine, da iz spornog rješenja o dodjeli stana na korištenje iz decembra 1990. godine proizlazi da je apelantu predmetni stan dodijeljen u službene svrhe, te da je tužitelj u Vojsci R Srbije ostao nakon 19. maja 1992. godine i sl. Apelantica je u žalbi istakla i da je tužitelj u molbi za dobivanje zajma od 15. novembra 1989. godine (koja je dostavljena kao dokaz) naveo da je započeo gradnju porodične kuće u Svilajncu i da na taj način konačno rješava svoje stambeno pitanje kao vojna osoba u bivšoj JNA, te da je tužitelju odobren kredit za dovršenje navedene porodične kuće.
12. Kantonalni sud je ocijenio nedokazanim tvrdnje apelantice da je tužitelju predmetni stan dodijeljen u službene svrhe i da mu je dodijeljen kredit za dovršetak porodične kuće u Svilajncu. U vezi s tim Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 123. stav 1. i član 126. ZPP-a.
13. Potom je Kantonalni sud naveo da je tužitelj dostavio kao dokaz rješenje Tehničko-remontnog zavoda Travnik od 12. decembra 1990. godine kojim je predmetni stan tužitelju dat na korištenje na osnovu koga je tužitelj zakonito uselio u predmetni stan koji je napustio u aprilu 1992. godine zbog rata. Iz navedenog rješenja proizlazi da je ono konačno i izvršno i da služi kao osnov za zaključenja ugovor o korištenju sa Vojnom upravom za upravljanje i održavanje stambenog fonda JNA Sarajevo. Shodno tome Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelantice da je tužitelju predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je odlukom CRPC od 2. septembra 2003. godine utvrđeno da je tužitelj na dan 1. aprila 1992. godine bio u posjedu predmetnog stana, da mu je predmetni stan vraćen u posjed u aprilu 2004. godine.
14. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe člana 7. st. 1. 2, 3, i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao i odredbu člana 8. istog Zakona koja propisuje da se nosiocem stanarskog prava smatra osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korištenje, dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korištenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa, u skladu sa Zakon o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZOSO). Potom je Kantonalni sud naveo da je tužitelj, kao nositelj stanarskog prava podnio apelantici zahtjev za otkup stana, a apelantica je bila u obavezi da to učini u roku od tri mjeseca, a što nije učinila, pa je tužitelj 28. marta 2006. godine pokrenuo sudski postupak, tako da je udovoljena tom zahtjevu.
15. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tužitelj, u međuvremenu, na temelju pravosnažne presude Kantonalnog suda predmetni stan otkupio, da se u javnim evidencijama na predmetnom stanu uknjižio kao vlasnik i da je predmetni stan nakon toga prodao.
Apelacioni navodi
16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, između ostalog, ukazuje da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi, u smislu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo da se tužitelju omogući da otkupi predmetni stan jer tužitelj nema zaključen ugovor o korištenju stana, te se u takvim okolnostima ne može smatrati nositeljem stanarskog prava, u smislu člana 11. ZOSO-a. Osim toga, apelantica je istakla da joj je u izvršnom postupku prilikom izvršenja presude Kantonalnog suda od 11. marta 2015. godine predmetni stan vraćen u posjed tako da tužitelj više nije u posjedu predmetnog stana. Apelantica je također naglasila da je Kantonalni sud prilikom odlučenja zanemario i odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao i odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Predloženo je da se apelacija usvoji da se utvrdi kršenje apelantičinih ustavnih prava na koja se pozvala, da se osporena presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
17. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica poziva odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje odnosno na primjenu materijalnog prava. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci ispitao žalbene prigovore apelantice, te u bitnom obrazložio zašto smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za otkup predmetnog stana, u smislu Zakona o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo, prihvativši u cijelosti stav prvostepenog suda. Ustavni sud također zapaža da se Kantonalni sud u žalbi bavio prigovorima koje apelantica u apelaciji ponavlja i da je taj sud u bitnom odgovorio na istaknute prigovore. U takvim okolnostima, a imajući u vidu svoju nadležnost, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje se ne čini proizvoljnim.
21. Dakle, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Stoga, imajući sve navedeno u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na koja se apelantica pozvala očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević