Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-677/18 (M. H.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-677/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-677/18, rješavajući apelaciju Marka Hušidića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Hušidić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 017097 16 Rev od 7. decembar 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Hušidić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Osman Hadžić i Amela Hadžić Terzić iz Bihaća, podnio je 1. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 017097 16 Rev od 7. decembar 2017. godine.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se tuženi (H. S., S. S. i Ć. S.) obavežu da apelantu predaju u posjed i slobodno raspolaganje dio predmetne nekretnine (bliže opisane u obrazloženju osporene odluke).

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi predaju u posjed spornu površinu od 15 m2 zemljišta, jer smatra da je ta površina sastavni dio parcele (detaljno opisane u izreci prvostepene presude) čiji je apelant vlasnik, te da se radi o vlasničkoj tužbi iz člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, te da pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva ). Nadalje, da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelant 27. juna 2008. godine, na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio sa prodavačem A. M., upisan kao vlasnik i posjednik nekretnine, čija je ukupna površina 508 m2, te da sporna površina zemljišta od 15 m2, prema nalazu vještaka geodetske struke predstavlja dio te parcele, koji apelant ne koristi, jer se nalazi iza zida koji definiše liniju između predmetne parcele apelanta i susjedne parcele tuženih. Zatim, da je utvrđeno da su, prije nego što je apelant kupio predmetnu nekretninu, raniji vlasnik te parcele i raniji vlasnik susjedne parcele utvrdili granicu između svojih parcela, da je tada izgrađen betonski zid koji danas razdvaja parcele apelanta i tuženih i da se od tada tuženi nalaze u posjedu sporne površine predmetne parcele. Vrhovni sud je istakao, da iz utvrđenog činjeničnog stanja dalje proizlazi da je apelant sa prodavačem obišao parcelu koju kupuje i da mu je prodavač pokazao granice te parcele, što je sve navedeno u kupoprodajnom ugovoru, kao i izjava prodavača da ne garantuje da na terenu postoji površina predmetne nekretnine koja je označena u posjedovnom listu. Naime, da je u to vrijeme već postojao betonski zid koji je razdvajao parcele, te da je sporna površina od 15 m2 bila u posjedu tuženih. U vezi s tim je istaknuto, da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi utvrdili da apelant nije vlasnik spornog dijela parcele čiju predaju traži od tuženih, iako je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik cijele parcele, jer sporni dio parcele nije bio predmet kupoprodajnog ugovora kojim je apelant tu parcelu kupio od ranijeg vlasnika. Vrhovni sud je ocijenio da je navedeni zaključak nižestepenih sudova pravilan, jer je zasnovan na utvrđenom činjeničnom stanju, iz kojeg proizlazi da je apelant predmetnu parcelu kupio od njenog ranijeg vlasnika, u viđenom stanju, bez garancije prodavača da zemljište koje se prodaje ima površinu koja je navedena u posjedovnom listu (508 m2). Naime, da budući da je prodavač A. M., prilikom prodaje parcele apelantu na licu mjesta pokazao svoju parcelu, naglašavajući mogućnost da njena površina ne odgovara stanju koje je navedeno u posjedovnom listu, te da je apelant na takvu kupovinu u ugovoru pristao, da proizlazi da apelant na osnovu tog ugovora nije mogao postati vlasnik sporne površine parcele. Vrhovni sud je zaključio, da kako apelant u konkretnom postupku nije dokazao da je kupovinom postao vlasnik stvari čiju predaju traži, a koja se nalazi u posjedu tuženih, da on nema osnova za zaštitu prava vlasništva u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je proizvoljno primijenjen član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da se vlasništvo na nekretnini dokazuje izvodom iz zemljišne knjige, a da je apelant u javnim registrima nekretnina upisan kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1. Takođe, da je apelant vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao kupovinom od prodavača A. M., koji je u vrijeme sačinjavanja kupoprodajnog ugovora bio isključivi vlasnik i posjednik predmetne nekretnine, na cjelokupnoj površini iste.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantne odredbe člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-677/18 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio