Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4835/16 (M. B.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Bračna stečevina
- Ostavina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4835/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4835/16, rješavajući apelaciju Milene Bojanić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milene Bojanić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002748 16 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji Mileni Bojanić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Mileni Bojanić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Bojanić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002748 16 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 002748 15 Gž 4 od 5.
februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 002748 15 P 4 od 24. jula 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milena Bojanić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 16. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 002748 16 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 002748 15 Gž 4 od 5. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 002748 15 P 4 od 24. jula 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Vojke Petrović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 13. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. septembra do 8. oktobra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda od 28. novembra 2001. godine u ostavinskom postupku koji je tužiteljica pokrenula iza smrti svog muža Vojislava Petrovića (koji je apelantkinjin pravni prednik) tužiteljica je upućena da u parnici utvrdi svoj nasljednički dio u bračnoj stečevini.
Tok postupka
6. Tužiteljica je 11. februara 2002. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelantkinje kao tužene radi utvrđivanja i podjele bračne stečevine. Osnovni sud je Presudom broj P-30/02 od 12. marta 2007. godine utvrdio da su tužiteljica i apelantkinjin pravni prednik zajedničkim radom i sredstvima stekli nepokretnosti i pokretne stvari kako su precizirane u izreci presude, da tužiteljici pripada pravo vlasništva i posjeda u dijelu 1/3, a da je apelantkinja (kao tužena) dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva i posjeda na navedenim nepokretnostima u tužiteljicinu korist. Istom presudom odbijeni su dio tužbenog zahtjeva tužiteljice preko dosuđenog 1/3 dijela do traženog 1/2 i višak zahtjeva za troškove postupka kao neosnovani. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001955 od 13. februara 2008. godine žalbe obje parnične stranke su usvojene, navedena prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 002748 02 P od 8. aprila 2010. godine kojom je utvrdio da je tužiteljica i toku trajanja vanbračne i bračne zajednice s apelantkinjinim pravnim prednikom stekla pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nepokretnostima sa dijelom 1/2, a što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnim knjigama. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv navedene presude Osnovnog suda, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 002748 10 Gž od 15. marta 2011. godine apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Apelantkinja je protiv navedene presude Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 78 0 P 002748 11 Rev od 15. marta 2012. godine reviziju djelimično usvojio, te je u smislu člana 249 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) osporenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosi na nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva, te posljedično i u dijelu o troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku pred Okružnim sudom taj sud je donio Rješenje broj 78 0 P 002748 12 Gž 2 od 23. novembra 2012. godine kojim je apelantkinjina žalba uvažena i presuda Osnovnog suda od 8. aprila 2010. godine u dijelu kojim je odlučeno o sticanju prava suvlasništva na nepokretnostima i u dijelu odluke o troškovima postupka je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje Osnovnom sudu.
Osporene presude
8. U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom tužiteljica je precizirala svoj tužbeni zahtjev, dok je apelantkinja 13. februara 2013. godine podnijela protivtužbu. Osnovni sud je nakon zaključene usmene, glavne i javne rasprave donio Presudu broj 78 0 P 002748 15 P 4 od 24. jula 2015. godine kojom je utvrđeno da je tužiteljica – protivtužena u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice s apelantkinjinim pravnim prednikom na jednake dijelove (1/2) stekla pravo suvlasništva i suposjeda na dijelu nepokretnosti označenih u izreci presude, a što je apelantkinja dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica – protivtužena na osnovu te presude nakon pravosnažnosti upiše kao suvlasnik s dijelom od 1/2 (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužiteljica – protivtužena isplati novčani iznos od 9.000,00 KM na ime troškova prethodnog postupka i 18.000,00 KM zbog sticanja bez osnova na ime korišćenja predmetne imovine u periodu od 14. februara 2013. godine do 25. maja 2015. godine, te da se utvrdi da je iza umrlog apelantkinjinog prednika ostala zaostavština, kako je precizirano u izreci, i to u dijelu 2/3, dok 1/3 dijela posjeda i 1/3 dijela vlasništva preciziranih nepokretnosti čine bračnu tekovinu tužiteljice – protivtužene. Stavom III izreke obavezana je apelantkinja da naknadi troškove parničnog postupka tužiteljici – protivtuženoj u preciziranom iznosu.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari po tužiteljicinoj tužbi zahtjev za utvrđenje toga koja je imovina stečena u toku trajanja vanbračne zajednice i braka između nje i apelantkinjinog prednika, zatim utvrđenje veličine tužiteljicinog udjela u sticanju te imovine i zahtjev da se apelantkinja obaveže da prizna i trpi da se tužiteljica upiše kao suvlasnik, odnosno suposjednik na nepokretnoj imovini koja predstavlja zajedničku stečenu imovinu. Dalje je istaknuto da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari po apelantkinjinoj protivtužbi njen zahtjev za utvrđenje zaostavštine iza njenog oca, kao i zahtjev zbog tužiteljicinog neosnovanog obogaćenja. Osnovni sud je istakao da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelantkinjin prednik bio u braku s njenom majkom od 28. aprila 1961. do 26. jula 1967. godine kada je faktička zajednica života prestala, te da je brak razveden 10. februara 1970. godine. Takođe je utvrđeno da se u toku navedenog braka 1962. godine rodila apelantkinja. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica stupila u vanbračnu zajednicu s apelantkinjinim pravnim prednikom 29. novembra 1967. godine, nakon čega je otišla na rad u SR Njemačku 14. aprila 1968. godine, a nakon nje 31. avgusta 1968. godine i apelantkinjin pravni prednik. Utvrđeno je da je tužiteljica imala manju zaradu od svog supruga, da su u SR Njemačkoj živjeli u zajedničkom domaćinstvu, te da su stupili u brak 4. septembra 1970. godine. Takođe je utvrđeno da su tužiteljica i apelantkinjin pravni prednik od 1968. do 1973. godine od zarade ostvarene u SR Njemačkoj sagradili porodičnu stambenu kuću i pomoćne objekte, te da su sve predmetne nepokretnosti upisane na ime apelantkinjinog pravnog prednika. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je donio predmetnu odluku na osnovu odredbe člana 272 stav 1, člana 270 stav 5 i člana 284 stav 1 Porodičnog zakona, te člana 37 Zakona o stvarnim pravima i člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
10. Apelantkinja se žalila protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 002748 15 Gž 4 od 5. februara 2016. godine apelantkinjinu žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari (dio stava I izreke) i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (stav III izreke) preinačio tako što je utvrdio da je tužiteljica s apelantkinjinim pravnim prednikom po osnovu sticanja u vanbračnoj i bračnoj zajednici stekla pravo suvlasništva i suposjeda sa 1/3 dijela na nepokretnostima kako su precizirane u izreci presude, što je apelantkinja dužna da prizna i trpi da se tužiteljica na osnovu te presude upiše kao suvlasnik i suposjednik na označenim nepokretnostima sa 1/3 dijela, te da trpi da se izvrši fizička dioba navedenih nepokretnosti (stav I izreke drugostepene presude). U ostalom dosuđujućem dijelu koji se odnosi na nepokretnosti preciznije označene katastarskim oznakama (dio stava I izreke) i u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu prvostepena presuda je potvrđena (stav II izreke). Stavom III izreke obavezana je tužiteljica da apelantkinji na ime troškova žalbenog postupka naknadi precizirani iznos.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno izveo pravne zaključke, osim u pogledu udjela u sticanju zajedničke bračne imovine na nepokretnostima koje su predstavljale posebnu imovinu apelantkinjinog pravnog prednika na kojima su tužiteljica i apelantkinjin pravni prednik kao bračni drugovi podigli kuću i dvorišne objekte. Pozivajući se na odredbe čl. 270 i 272 Porodičnog zakona i člana 127 ZPP, sud je preinačio odluku na način pobliže opisan izrekom osporene presude.
12. Obje parnične stranke su izjavile reviziju protiv navedene presude Okružnog suda. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 78 0 P 002748 16 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine tužiteljicinu reviziju uvažio i presudu Okružnog suda preinačio u dijelu kojim je apelantkinjina žalba uvažena i drugostepena presuda preinačena tako što je njena žalba odbijena i presuda Osnovnog suda u usvajajućem dijelu odluke o tužiteljicinom tužbenom zahtjevu (kojim je utvrđeno da je tužiteljica stekla pravo suvlasništva i suposjeda na dijelu označenih nepokretnosti sa dijelom 1/2) potvrđena (stav I izreke). Istom presudom apelantkinjina revizija je odbijena (stav II izreke). Stavom III izreke obavezana je apelantkinja da tužiteljici naknadi troškove postupka u navedenom iznosu.
13. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je utvrdio da odluka drugostepenog suda u dijelu u kojem se osporava tužiteljicinom revizijom nije pravilna. Istaknuto je da se pravilnom ukazuje tužiteljicina revizija da u predmetnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe člana 127 ZPP kojom je propisano da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti prema svojoj ocjeni. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu jednog bračnog druga (tužiteljice) da se utvrdi da je njegov udio u sticanju zajedničke imovine veći od jedne polovine, koji udio je propisan odredbom člana 272 stav 1 Porodičnog zakona. Naime, odredbom člana 273 stav 1 Porodičnog zakona je propisano da svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. Prema tome, kako je smatrao Vrhovni sud, ne radi se o zahtjevu za naknadu štete, niti postoje nesrazmjerne teškoće da se utvrdi koliko iznosi vrijednost zemljišta (koje je apelantkinjin pravni prednik naslijedio od svog oca) na kome su bračni drugovi gradili nepokretnosti, što bi bio doprinos apelantkinjinog prednika, a kako postoji zakonska pretpostavka u tužiteljicinu korist, na apelantkinji, koja je osporila zakonsku pretpostavku o jednakom doprinosu bračnih drugova, bio je teret dokazivanja u smislu odredbe člana 123 ZPP da utvrdi da je doprinos njenog oca bio očigledno veći od tužiteljice kao bračnog druga. Vrhovni sud je stoga usvojio tužiteljicinu reviziju i osporenu presudu u predmetnom dijelu preinačio tako što je u konačnom potvrdio presudu Osnovnog suda, na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP, jer nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 273 stav 1 Porodičnog zakona, s obzirom na to da apelantkinja nije oborila zakonsku pretpostavku iz člana 272 stav 1 istog zakona.
14. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je utvrdio da apelantkinjina revizija nije osnovana. Istaknuto je da se apelantkinjinom revizijom ponovo ističe pitanje doprinosa majke apelantkinje kao prve supruge njenog pravnog prednika u sticanju imovine koja čini njegovu zaostavštinu. Vrhovni sud je istakao da su u pogledu doprinosa apelantkinjine majke nižestepeni sudovi posvetili dužnu pažnju, te dali odgovarajuće razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Apelantkinjina revizija istrajava u tvrdnjama da je započeta izgradnja predmetne stambene kuće dok je još trajala zajednica života njenih roditelja, a što predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji nije dozvoljen u revizionom postupku u smislu odredbe člana 240 stav 2 ZPP. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim navode ponovno iznesene u reviziji iz kojih se, iz činjenice da je predmetna stambena kuća djelimično građena prije nego što je došlo do pravosnažnog razvoda braka apelantkinjinih roditelja, izvodi zaključak da ona ne može činiti zajedničku imovinu tužiteljice i apelantkinjinog pravnog prednika. Vrhovni sud je zaključio da samo imovina koja je stečena u toku bračne zajednice, a ne za vrijeme formalnog trajanja braka, predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova (član 270 stav 5 Porodičnog zakona). Zato kod utvrđene činjenice da je zajednica života između apelantkinjinih roditelja prestala 26. jula 1967. godine, imovina koju je apelantkinjin pravni prednik stekao nakon 29. novembra 1967. godine (kada je zasnovana vanbračna zajednica) predstavlja zajedničku imovinu s tužiteljicom u smislu odredbe člana 284 stav 1 Porodičnog zakona. Takođe je utvrđeno da nije od značaja na rješenje predmetne pravne stvari isticanje navodnih nepravilnosti rješenja drugostepenog suda od 13. februara 2008. godine kojim je u cijelosti ukinuta Presuda prvostepenog suda broj P-30/02 od 12. marta 2007. godine jer apelantkinjina revizija gubi iz vida da čak i da je tačno da je ukinut dio presude koji nije osporavan žalbom, da ta presuda (i u tom dijelu) više nema pravno dejstvo jer je ukinuta rješenjem suda koji je nadležan da donese takvu odluku. Vrhovni sud je na osnovu člana 248 ZPP apelantkinjinu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantkinja ističe da su sudovi utvrđujući da je tužiteljica u bračnoj stečevini stekla pravo suvlasništva i suposjeda na predmetnim nepokretnostima sa dijelom ½ (a ne sa dijelom 1/3), kako je tvrdila apelantkinja, umanjili apelantkinjina prava na njen nasljedni dio. Takođe, smatra da sudovi nisu pravilno cijenili činjenice da je njen pravni prednik u bračnu stečevinu unio svoju ličnu imovinu, koja je njegova očevina. Apelantkinja dalje navodi da je predmetni parnični postupak predugo trajao, punih 14 godina, što je van razumnog roka i zbog čega potražuje nematerijalnu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na koja se pozvala u apelaciji, te da taj sud ostaje pri svim razlozima datim u toj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je sažetak odluke tog suda sadržan u zaključku da je predmetna imovina stečena u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice između bračnih supružnika njihovim zajedničkim radom u dugogodišnjoj bračnoj zajednici za koje vrijeme je tužiteljica privređivala u domaćinstvu, vodila brigu o porodici kojoj je do udaje pripadala i apelantkinja, ali da je apelantkinjin prednik u zajedničku imovinu unio svoju posebnu imovinu u vidu zemljišta na kojem su napravljeni objekti, pa je slijedom toga utvrdio da tužiteljici pripada 1/3 dijela u toj imovini, a ne kako je tražila tužiteljica 1/2 dijela. Dalje je naveo da je odluku o protivtužbenom zahtjevu (protivtužbeni zahtjev odbijen) potvrdio primjenom odredbi člana 272 stav 1 i 270 stav 5 Porodičnog zakona i odredbe člana 210 stav 1 ZOO-a u vezi s odredbom člana 14 stav 1 Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, a sada člana 27 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Slijedom iznesenog, primjenom odredbi materijalnog prava taj sud je dao valjane i pravilne razloge za svoju odluku, a prilikom odlučivanja nisu učinjene povrede prava na imovinu i povrede prava na pravično suđenje. U pogledu dužine trajanja postupka na šta se žali apelantkinja, taj sud nije imao uticaja jer je predmet nakon što je pristigao u taj sud rješavan po planu rješavanja starih predmeta shodno starosti inicijalnog akta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u odluci tog suda pravilno primijenio materijalne propise, za šta je dao jasne razloge. U odnosu na dužinu postupka, istaknuto je da su viši sudovi vraćali predmet tom sudu više puta i da su sudije postupale prema uputstvima viših sudova. Takođe je istaknuto da su sudije postupale u skladu s Planom rješavanja predmeta, te da su postojali objektivni problemi, kao što je reforma pravosudnog sistema, odlazak postupajućih sudija iz suda i dodjeljivanje predmeta drugim sudijama. U konkretnom predmetu je postupalo više sudija, te ga je drugostepeni sud više od dva puta vraćao na ponovni postupak.
19. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju istakla da su navodi apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:
Član 270. stav 5.
5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
Član 272. stav 1.
1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Član 273. stav 1.
1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. Član 284. stav 1.
1) Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom.
21. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 58/09 i 95/11) relevantne odredbe glase:
Član 37. stav 1.
1) Suvlasnik ima pravo zahtijevati potpuno ili djelimično razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, i to pravo ne zastarijeva.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 002748 16 Rev 2 od 22. septembra 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 21. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, kao i prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantkinja učestvovala kao tužena i kao protivtužiteljica i u kojem se utvrđivao udio tužiteljice – protivtužene u bračnoj stečevini iza smrti njenog muža, odnosno apelantkinjinog prednika, te apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporene odluke
31. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom parničnom postupku odlučivali na tri sudske instance, te da je u konačnici presudom Vrhovnog suda koji je uvažio reviziju tužiteljice – protivtužene utvrđen njen udio u bračnoj stečevini iza smrti njenog muža, odnosno apelantkinjinog oca. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud za svoj zaključak da tužiteljici pripada pravo vlasništva i posjeda u dijelu ½ na predmetnim nepokretnostima koje je stekla tokom zajedničkog rada i života s mužem odnosno prednikom apelantkinje dao dovoljne i jasne razloge, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Porodičnog zakona, a data obrazloženja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantkinja, osim ponavljanja prigovora koje je isticala tokom postupka da je tužiteljicin udio manji (iznosi 1/3 u ukupnoj imovini), da nije uzet u obzir doprinos njene majke, kao i lična imovina (očevina) njenog prednika, a što je u konačnici cijenio Vrhovni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u konačnici dao razloge zašto je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev neosnovan pri čemu se pozvao na relevantne odredbe čl. 272 i 273 Porodičnog zakona, te člana 123 ZPP, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da apelantkinja i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili tužiteljicin veći udio u bračnoj stečevini, čime je umanjen njen nasljedni dio. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, koji je u konačnom potvrdio presudu Osnovnog suda, o istaknutim apelantkinjinim prigovorima dao jasne i argumentovane razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je odredbama materijalnog i procesnog prava zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, vezano za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
36. Ustavni sud zapaža da apelantkinja predmetni postupak osporava s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta. a)Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je tužiteljica – protivtužena Osnovnom sudu podnijela tužbu 11. februara 2002. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 22. septembra 2016. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 14 godina i sedam mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi utvrđivanja udjela bračnog druga u bračnoj stečevini, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
42. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao 14 godina i sedam mjeseci, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je neprihvatljiv početni zastoj u radu Osnovnog suda koji je nakon podnošenja tužbe prvu presudu (od 12. marta 2007. godine) donio nakon pet godina. Nakon što je Okružni sud ukinuo navedenu presudu Osnovni sud je u ponovnom postupku drugu presudu donio u roku od dvije godine. Nadalje, nakon odluke o reviziji od 15. marta 2012. godine i odluke Okružnog suda od 23. novembra 2012. godine Osnovni sud je u ponovnom postupku donio osporenu presudu od 24. jula 2015. godine nakon nešto više od dvije godine. Ustavni sud dalje zapaža da su tokom predmetnog postupka Okružni sud i Vrhovni sud, koji je dva puta odlučivao o reviziji, svoje odluke donosili u razumnim rokovima. Ustavni sud zapaža da je na prekomjernu dužinu predmetnog postupka uticalo to što su viši sudovi stalno vraćali predmet na ponovni postupak pred prvostepeni sud, u vezi s čim je Ustavni sud već naglasio da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Takođe, navodi Osnovnog suda da je više sudija postupalo u konkretnom predmetu jer su postupajuće sudije bile izabrane na nove dužnosti, da je u toku bila reforma pravosudnog sistema i da su postupali u skladu s Planom rješavanja predmeta, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dovoljni da bi opravdali predmetnu dužinu imajući u vidu već naglašenu obavezu država ugovornica da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove člana 6 Evropske konvencije, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, posmatrajući trajanje postupka u cjelini, da je period od 14 godina i sedam mjeseci u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Takođe, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka početnim zastojem od pet godina, dok su Okružni i Vrhovni sud vraćanjem predmeta na ponovni postupak takođe doprinijeli ukupnoj dužini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
44. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.050,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 14 godina. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
45. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantkinjinog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao 14 godina i sedam mjeseci, za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda u periodu donošenja prvobitne prvostepene presude, te odgovornost viših sudova zbog više puta vraćenog predmeta na ponovno suđenje.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
48. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević