Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4286/17 (A. Š. i A. Š.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4286/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4286/17, rješavajući zahtjev Amira Šabića i Alme Šabić, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Amira Šabića i Alme Šabić, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Šabić i Alma Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vogošće, koje zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 17. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043938 17 Rev od 22. avgusta 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 043938 07 P 2 od 3. juna 2016. godine. Apelanti su takođe, podnijeli zahtjev da Ustavni sud „donese privremenu mjeru kojom se Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 645713 17 I od 23. maja 2017. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine ukidaju do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-4286/17 od 30. novembra 2017. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Apelanti su 15. novembra 2017. godine ponovo podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „odložiti izvršenje presude Kantonalnog suda od 23. maja 2017. godine“.
4. Mirjana Dragović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je 18. aprila 2006. godine Općinskom sudu tužbu protiv apelanata radi raskida ugovora o kupoprodaji stana u Vogošći precizninije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
5. Općinski sud je donio presudu broj 65 0 P 043938 07 P 2 od 3. juna 2016. godine kojom je raskinut ugovor o kupoprodaji predmetniog stana koji je zaključen 8. januara 2004. godine između tužiteljice kao prodavca i apelanata kao kupaca te Anex na ugovor zaključen između istih ugovarača 28. septembra 2004. godine, a ovjeren 6. oktobra 2004. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu, te je apelantima naloženo da predmetni stan predaju tužiteljici u posjed i slobodno raspolaganje (stav 1 i 2 izreke presude). Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se apelanti obavežu da joj na ime naknade za neosnovano obogaćenje isplate iznos pobliže navedenim u stavu 3. izreke presude. Stvom 4. izreke presude tužiteljica je obavezana da apelantima vrati primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene iz raskinutog ugovora u visini pobliže navedenoj u izreci osporene odluke uz obavezu apelanata da tužiteljici naknade troškove postupka. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je između tužiteljice kao prodavca i apelanata kao kupaca 8. januara 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM, te da je ugovoreno da će apelanti tužiteljici odmah isplatiti 24.000,00 KM, a ostatak od 11.000,00 KM u mjesečnim ratama od po 500,00 KM. Ugovoreno je i da pri isteku zadnje rate uz adekvatne priznanice vlasništvo na predmetnom stanu prelazi u potpunosti sa tužiteljice na apelante kao kupce. Aneksom Ugovora od 28. septembra 2004. godine preciziran je predmet kupoprodaje sa bližim zemljišnoknjižnim oznakama, tako da je tužiteljica prodala svoj suvlasnički dio, te se obavezala da etažiranjem omogući kupcima izdvajanje iz suvlasničke zajednice kako bi se uknjižili na prodatom suvlasničkom izdvojenom dijelu. Utvrđeno je da su apelanti isplatili tužiteljici prilikom zaključenja ugovora iznos od 24.000,00 KM, a kasnije u ratama i prema uplatnicama 2.420,00 KM, dok je ostao neisplaćen dug apelanata prema tužiteljici u iznosu od 8.580,00 KM, što apelanti tokom postupka nisu ni osporavali.
6. Općinski sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da apelanti nisu isplatili cjelokupnu kupoprodajnu cijenu ni u naknadno datom roku za ispunjenje (11. februar 2005. godine), odnosno nisu isplatili više od ¼ ugovorene cijene, te da su ispunjeni uslovi za raskid ugovora, shodno odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO).
7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine žalba tužiteljice je djelimično uvažena te je prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je tužiteljica obavezana da apelantima vrati primljeni iznos na ime kupoprodajne cijene u visini od 26.420,00 KM, dok je u ostalom djelu žalba tužiteljice odbijena. Istom presudom žalba apelanata je odbijena kao neosnovana. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu apelanata. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da apelanti tokom prvostepenog postupka nisu postavili protivtužbeni zahtjev da se tužiteljica obaveže na vraćanje novca koji su joj isplatili na ime kupoprodajne cijene, te da je prvostepeni sud odlučivao izvan granica zahtjeva koji su stavljeni u postupku čime je prekoračio tužbeni zahtjev i time počinio povredu odredaba paničnog postupka koja je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke iz člana 209. stav 2. tačka 11. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), što za posljedicu ima ukidanje tog dijela prvostepene presude u skladu sa odredbom člana 227a. ZPP-a.
8. Razmatrajući žalbene prigovore apelanata da nisu tužiteljici isplatili ostatak duga jer je tužiteljica zatvorila bankovni račun na koji su vršili uplatu, Kantonalni sud je zaključio da isti nisu osnovani jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužiteljica prije podnošenja tužbe uputila opomenu tuženim sa zahtjevom za isplatu duga do 11. februara 2005. godine, a zatim prvobitni tužbeni zahtjev tužiteljice je glasio na isplatu duga što, međutim, apelante nije motiviralo da izvrše ugovorenu obavezu isplate ostatka dugovanog iznosa. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbi člana 131. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze, a kako apelanti nisu isplatili više od 1/4 ugovorene cijene to se dugovani iznos ne može smatrati neznatnim, kako tuženi tvrde. Drugostepeni sud smatra da je bez značaja upoređivanje vremenske vrijednosti novca u 2006. i 2016. godini jer isto ne može utjecati na pravo povjerioca da traži raskid ugovora prema odredbi člana 124. ZOO.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 043938 16 Rev od 22. avgusta 2017. godine revizija apelanata je odbijena i drugostepena presuda potvrđena. Apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova sastava revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje pred nižestepenim sudovima zaključio da se apelanti neosnovano pozivaju na odredbu člana 131. ZOO jer se po mišljenju Vrhovnog suda, ugovor po toj zakonskoj odredbi ne može raskinuti samo onda ako se radi o neispunjenju neznatnog dijela obaveze, a o takvom slučaju nije riječ u ovom predmetu, jer apelanti nisu ispunili gotovo ¼ ugovorene obaveze. Vrhovni sud je također ukazao da iz sadržaja Ugovora i Aneksa jasno proizilazi da su stranke izričito ugovorile slijed ispunjenja obaveza po ugovoru i da je pri tome obaveza tuženih bila jasno određena da oni trebaju isplatiti ugovorenu cijenu u cijelosti prije uknjižbe i pribavljanja dokumentacije za uknjižbu, te je s tim u vezi zaključio da nižestepeni sudovi svojom odlukom nisu povrijedili načelo istodobnog ispunjenja ugovorenih obaveza, kako to apelanti neosnovano ističu u reviziji, smatrajući da nije bilo osnova da se raskine kupoprodajni ugovor. Takođe Vrhovni sud je zaključio da na pravilnost i zakonitost pobijane presude nemaju uticaj ni prigovori apelanata da tuženi ostaju i bez stana, ali i bez povrata novca kao kupoprodajne cijene koju su isplatili tužiteljici, jer apelanti povrat isplaćene kupoprodajne cijene imaju pravo zahtijevati u smislu odredbe člana 132. st. 2. i 3. ZOO, međutim takav zahtjev tuženi nisu postavili u predmetnom postupku i takav zahtjev nije bio predmet ove parnice. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 248. ZPP-a odbio reviziju apelanata.
10. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti, u suštini, vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno relevantnih odredaba ZPP-a i Zakona o obligacionim odnosima.
11. U pogledu zahtjeva za donođenje privremene mjere apelanti su istakli da je „nesporno da nižestepeni sudovi na temelju bitnih povreda odredaba ZPP-a kao i pogrešne primjene materijalnog ptrava, direktno nanose štetu apelantima“ te predlažu da Ustavni sud „donese privremenu mjeru kojom se Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 645713 17 I od 23. maja 2017. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 043938 16 Gž 3 od 13. februara 2017. godine ukidaju do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“.
12. U ponovno dostavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su naveli da im je zakazana deložacija iz predmetnog stana „27. 11. 2018. godine“, a u prilogu apelanti nisu dostvili dokaze o navedenoj tvrdnji. U suštini apelanti svoj zahtjev zasnivaju na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji ističući između ostalog da su „tužiteljici isplatili kupoprodajnu cijenu za predmetni stan, a da je nakon toga tužbom pokrenula postupak koji je okončan osporenim presudama, te da će izvršenjem istih ostati bez stana“. Predlažu da „Ustavni sud donese privremenu mjeru i zaštiti pravo na dom i imovinu apelanata“.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
14. Ustavni sud je i u ranije donesenoj privremenoj mjeri naglasio da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
15. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud ponovo posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
16. Apelanti i novi zahtjev za donošenje privremene mjere u bitnom temelje na kršenju njihovih ustavnih prava u predmetnom postupku što, kako je već istaknuto, samo po sebi, ne može biti osnova za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Ustavni sud podsjeća da je u prethodno donesenoj odluci o privremenoj mjeri prilikom odlučenja imao u vidu da su apelanti u prilog donošenja privremene mjere, isticali navode koji se tiču merituma spora, a Ustavni sud zapaža da apelanti ponovo i u novom zahtjevu ističu navode koje zapravo vežu za odluku o meritumu apelacij, o čemu će Ustavni sud raspravljati prilikom ispitivanja osnovanosti apelacionih navoda u odnosu na osporene odluke. Osim toga Ustavni sud zapaža da apelanti u prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere nisu dostavili dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelanti u konkretnom slučaju ničim nisu dokazali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević