Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/18 (M. M. i drugi)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Suvlasništvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1914/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1914/18, rješavajući apelacije Mirsada Mehića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsad Mehić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 003506 17 Gž od 12. septembra 2017. godine;

Dragica Šušnjar, Mira Đukić, Ljiljana Gavrilović i Dragana Stojanović protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 035450 18 Gž od 26. februara 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1914/18

1. Mirsad Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Kemal Begović advokat iz Gradačca, podnio je 28. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 003506 17 Rev od 23. januara 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 003506 17 Gž od 12. septembra 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-5081/17 od 31. januara 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 12. septembra 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan višak tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava suvlasništva na osnovu dosjelosti na dijelu parcela, pobliže označenim u izreci prvostepene presude, kao i dopunska prvostepena presuda kojom je odbijen višak tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava suvlasništva na osnovu dosjelosti i građenja na nekretnini, pobliže označenoj u izreci prvostepene dopunske presude. Istom presudom uvažena je žalba tužene (J. B.) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva po osnovu građenja na nekretninama, pobliže označenim u izreci prvostepene presude, kao i odluka o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.420,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 762,36 KM).

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je „ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti i građenja" na nekretninama pobliže navedenim u izreci prvostepene presude i dopunske prvostepene presude, te da se tužena obaveže da prizna i trpi da se apelant upiše kao suvlasnik na dijelovima nekretnina upisanih u zk. ulošcima zemljišne knjige za KO Donje Ledenice. Tokom postupka je utvrđeno da su sve predmetne nekretnine bile vlasništvo oca tužene (M. K.) kojeg su nakon smrti (2000. godine) naslijedili tužena i njen brat (L. K.) sa dijelom od po ½, te da je nekretnine koje su predmet spora L. K. prodao M. M. i H. O. koji su nakon određenih radova na nekretninama iste prodali apelantu (2006. godine). Apelant je 21. juna 2007. godine zaključio sa firmom „Saturn Trade“ d.o.o. Gradačac ugovor o izvođenju radova na predmetnim nekretninama (obnovio stambene objekte i dogradio nove). Također, utvrđeno je da su predmetne nekretnine upisane kao posjed apelanta sa 1/1 dijela, dok su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na predmetnim nekretninama upisani apelant i tužena sa po ½ dijela (u zk. ulošku broj 226 KO Donje Ledenice) odnosno apelant sa 5/6 a tužena sa 1/6 dijela (u zk. ulošku broj 864 KO Donje Ledenice). Kantonalni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovu dosjelosti. Naime, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije protekao desetogodišnji rok savjesnog i zakonitog posjeda koji je predviđen odredbom člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva, odnosno suvlasništva predmetnih nekretnina, tako da apelant nije ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava suvlasništva po tom osnovu. Osim toga, pogrešno je prvostepeni sud zaključio da je apelant ispunio zakonske pretpostavke za sticanje prava vlasništva po osnovu građenja na predmetnim nekretninama. Naime, prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na odredbi člana 27. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva, stiče pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekat kao i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu. Međutim, prvostepeni sud je zanemario nastavak navedene odredbe koji glasi „ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta nije znao za gradnju i nije se odmah usprotivio“, s obzirom da ove pretpostavke treba da su kumulativno ispunjene. Iz stanja spisa proizilazi da je gradnja vršena nakon podošenja predmetne tužbe (tužba podnesena 31. oktobra 2006. godine a ugovor o izgradnji zaključen 21. juna 2007. godine) što ukazuje da je apelant znao da gradi na tuđem zemljištu (jer u protivnom ne bi podnosio tužbu za utvrđenje) kao i da je postojalo i protivljenje tužene gradnji. Također, kako dalje navodi Kantonalni sud, pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću i pretpostavke za sticanje prava vlasništva građenjem su po svom pravnom karakteru različite, tako da se ova dva pravna osnova međusobno ne dopunjuju. Ovo znači da se tužbeni zahtjev za utvrđenje prava svojine može zasnivati samo na jednom od tih osnova (ili na dosjelosti ili na građenju), a ne kako to apelant navodi na dosjelosti i građenju zajedno, te da u protivnom nema njegove osnovanosti. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu uspjeha tužene u sporu (u cijelosti uspjela u sporu), a koje troškove stranke nisu osporavale.

AP-2154/18

4. Dragica Šušnjar, Mira Đukić, Ljiljana Gavrilović i Dragana Stojanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Višegrada, koje zastupa Radomir Tanasković advokat iz Višegrada, podnijele su 11. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 035450 18 Gž od 26. februara 2018. godine.

5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da im pripada pravo suposjedništva na dijelu od ½, na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene presude, a koji je upisan na ime tuženog (Č. Š.), što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelantice na osnovu presude upišu kao posjednici na tom dijelu nekretnina, te su obavezane apelantice da tuženom naknade troškove postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je predmet spora tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da im pripada pravo suposjeda na djelu od ½ na nekretninama pobliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, koji je dio od ½ upisan na ime tuženog, te da je tuženi dužan priznati apelanticama navedeno pravo suposjeda na navedenom djelu nekretnina i trpiti da se na osnovu presude upišu kao posjednici na ovom djelu nekretnina i to svaka sa po 1/8 djela, te zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka. Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je prednik apelantica (Ž. Š.), prema kupoprodajnom ugovoru iz 1971. godine, kupac određenih parcela, da mu je izdato rješenje kojim se odobrava izgradnja porodične stambene zgrade, te da su prilikom izrade elaborata novog premjera predmetne parcele upisane na prednika apelantica i tuženog sa dijelovima od po ½. Takođe, Okružni sud naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi učestvovao u kupovini zemljišta i izgradnji predmetne kuće, a što proizilazi i iz iskaza saslušanih svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantice nisu dokazale da su pravo posjeda sa dijelom od ½ na predmetnim nekretninama stekle na jedan od zakonom propisanih načina, te je primjenom odredbi čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku odbio njihov tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1914/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/18 (M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio