Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3481/16 (N. M. i N. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ništavost
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3481/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3481/16, rješavajući apelaciju Nenada Mitrovića i Nade Bunić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Mitrovića i Nade Bunić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047832 14 Rev od 1. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047832 12 Gž od 25. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047832 08 P od 2. decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Mitrović i Nada Bunić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja ili apelanti) iz Kneževa, koje zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 17. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047832 14 Rev od 1. avgusta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047832 12 Gž od 25. novembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047832 08 P od 2. decembra 2010. godine. Apelanti su 6. februara 2017. godine dopunili apelaciju (dostavljena dokumentacija u vezi s postupkom koji apelanti vode pred organima uprave).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda je 19. januara 2017. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Ustavni sud je od Osnovnog suda 11. oktobra 2018. godine zatražio da dostavi spis predmeta. Ustavni sud je od Kneževo stana d.d. ZZ „15. maj“ Kneževo i M. Ć. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetužena ili tuženi) 7. novembra 2018. godine zatražio da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 30. januara do 23. februara 2017. godine. Osnovni sud je spis predmeta dostavio 25. oktobra 2018. godine. Trećetužena je odgovor dostavila 19. novembra 2018. godine. Prvotužena i drugotužena u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelanti su 3. jula 2001. godine pokrenuli parnični postupak protiv tuženih. Osnovni sud je donio Presudu broj P 1532/01 od 29. oktobra 2002. godine. Presudom Okružnog suda broj Gž-199/03 od 30. septembra 2005. godine djelomično je uvažena žalba apelanata i ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbačen zahtjev za predaju stana, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima spora i predmet je vraćen na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 279 od 9. novembra 2007. godine uvažene su revizije drugotužene i trećetužene, ukinuta je Presuda Okružnog suda broj Gž-199/03 od 30. septembra 2005. godine i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 011-0-Gž-07-002160 od 11. februara 2008. godine kojom je žalbu drugotužene i trećetužene uvažio i presudu Osnovnog suda od 29. oktobra 2002. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
6. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 047832 08 P od 2. decembra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 047832 12 Gž od 25. novembra 2013. godine, kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da im trećetužena preda u posjed i slobodno raspolaganje stan u Kneževu pobliže označen u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Istom presudom, zbog nedostatka pravnog interesa, odbačena je tužba apelanata u dijelu kojim su tražili da se utvrdi ništavost rješenja drugotužene od 12. maja 1998. godine o dodjeli na korišćenje predmetnog stana trećetuženoj (u daljnjem tekstu: rješenje od 12. maja 1998. godine) i ugovora o korišćenju predmetnog stana od 14. decembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor od 14. decembra 2000. godine) zaključenog između trećetužene i prvotužene. Takođe, navedenom presudom obavezani su apelanti da drugotuženoj i trećetuženoj naknade troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti 3. jula 2001. godine (u presudi pogrešno navedena godina – 2010. godina) podnijeli tužbu protiv tuženih radi utvrđenja da su ništavi rješenje od 12. maja 1998. godine i ugovor od 14. decembra 2000. godine, uz zahtjev da trećetužena preda predmetni stan u posjed apelantima. Dalje, navedeno je da su apelanti isticali da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio njihov otac i da je nakon njegove smrti stanarsko pravo preneseno na prvoapelanta, koji je s prvotuženom zaključio ugovor o korišćenju stana (koji nikad nije poništen niti otkazan), da su drugotužena i trećetužena preko organa uprave SO Kneževo izdejstvovale iseljenje iz stana apelanata i da je nakon toga prvotužena, na osnovu rješenja od 12. maja 1998. godine, zaključila ugovor o korišćenju stana s trećetuženom, iako za dodjelu stana prethodno nije bio raspisan konkurs, posebno imajući u vidu činjenicu da predmetni stan u vrijeme zaključenja tog ugovora nije bio slobodan.
8. Dalje, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama niti sudu nije sporna činjenica da je nosiocu stanarskog prava na spornom stanu, ocu apelanata koji je umro 28. septembra 2007. godine, stanarsko pravo prestalo uslijed smrti, da je prvoapelant bio član porodičnog domaćinstva svog oca i korisnik predmetnog stana sve do 1993. godine kada je otišao u Njemačku, gdje i sada živi, da je drugoapelantkinja napustila predmetni stan prije rata radi udaje i preseljenja u kuću svog supruga, da je prvoapelant s prvotuženom zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana 17. avgusta 1998. godine bez saglasnosti davaoca stana na korišćenje i odluke o prijenosu stanarskog prava nakon smrti svog oca, da je rješenjem prvotužene od 12. maja 1998. godine predmetni stan dodijeljen na korišćenje trećetuženoj, da je trećetužena s prvotuženom na osnovu tog rješenja zaključila ugovor od 14. decembra 2000. godine i uselila se u predmetni stan u kojem se i sada nalazi. Nije sporna ni činjenica da prvoapelant nije podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica za povrat spornog stana do 19. aprila 2000. godine, kao ni činjenica da prvoapelant nije podnio zahtjev za prijenos stanarskog prava na svoje ime, nakon smrti oca.
9. Među parničnim strankama je sporna aktivna legitimacija apelanata i postojanje pravnog interesa na strani apelanata za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Osnovni sud je istakao da je za aktivnu legitimaciju prvoapelanta u ovom postupku kao prethodno pitanje trebalo razriješiti da li je on stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu nakon smrti nosioca stanarskog prava, budući da je to zakonski osnov za predaju stana u posjed. Od odluke o tome zavisi i odluka o utvrđivanju ništavosti rješenja od 12. maja 1998. godine kojim je prvotužena dodijelila predmetni stan trećetuženoj, kao i ugovora 14. decembra 2000. godine koji je trećetužena zaključila s prvotuženom.
10. Dalje, navedeno je da je, postupajući prema uputstvima Vrhovnog suda i Okružnog suda, te imajući u vidu dokaze koji su izvedeni na glavnoj raspravi, Osnovni sud utvrdio da prvoapelant nije dokazao da je bio član domaćinstva svog oca u vrijeme njegove smrti. Osnovni sud je ukazao da, na osnovu odredaba čl. 6 i 22 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), prvoapelant svojstvo nosioca stanarskog prava nije mogao steći na osnovu sporazuma s drugoapelantkinjom, s obzirom na to da je utvrđeno da ona od prije 1991. godine nije bila član domaćinstva svoga oca, niti je to bila u trenutku njegove smrti. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 21 stav 1 ZSO-a propisano da korisnici stana koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, dok je u stavu 2 istog člana propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo (na korišćenje stana) i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Osnovni sud je istakao da u pravcu dokazivanja činjenice da je bio korisnik stana prvoapelant na glavnoj raspravi nije izveo nijedan dokaz, te da izjava o zajedničkom domaćinstvu od 25. maja 1998. godine koju je dao izvjesni V. M. pred matičarem, prema ocjeni suda, nije dokaz da je prvoapelant bio član domaćinstva svog oca i da je u tom svojstvu koristio predmetni stan, jer se iz izjave ne vidi na kojoj adresi je prvoapelant živio u vrijeme davanja te izjave, niti se vidi u kojem svojstvu je V. M. dao tu izjavu, posebno imajući u vidu nespornu činjenicu među parničnim strankama da prvoapelant s porodicom od 1993. godine do danas živi i radi u Njemačkoj. Ugovor o korišćenju stana zaključen između prvoapelanta i prvotužene 17. avgusta 1998. godine nije dokaz da je prvoapelant bio član domaćinstva svog oca na dan njegove smrti i taj ugovor je, prema ocjeni suda, u smislu člana 103 u vezi sa članom 109 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO) pravno ništav jer je zaključen bez saglasnosti davaoca stana na korišćenje i bez odluke o prijenosu stanarskog prava, a zaključen je samo na osnovu saglasnosti drugoapelantkinje koja je prestala biti član porodičnog domaćinstva svog oca prije 1991. godine.
11. S obzirom na to da prvoapelant nije dokazao da je bio član porodičnog domaćinstva oca na dan njegove smrti, Osnovni sud je zaključio da on nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku jer na osnovu važećih propisa nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu nakon smrti nosioca stanarskog prava, što je zakonska osnova za predaju u posjed predmetnog stana, zbog čega je sud donio odluku kao u stavu I izreke presude. Kod činjenice da je tužbeni zahtjev za predaju stana odbijen zbog nedostatka aktivne legitimacije, Osnovni sud je zaključio da, u smislu odredbe člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne postoji pravni interes za utvrđenje ništavosti rješenja od 12. maja 1998. godine i ugovora od 14. decembra 2000. godine, zbog čega je sud tužbu u tom dijelu odbacio.
12. Apelanti su 22. oktobra 2012. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka po njihovom tužbenom zahtjevu od 3. jula 2001. godine. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3690/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3690/12 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud. ba ), kojom je apelacija usvojena i (između ostalog) utvrđena povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda bio okončan pred Okružnim sudom u Banjaluci.
13. Apelanti su 16. decembra 2013. godine izjavili reviziju protiv presude Okružnog suda od 25. novembra 2013. godine.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 047832 14 Rev od 1. avgusta 2014. godine odbijena je revizija apelanata.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanti zahtjev u ovoj parnici zasnivaju na činjeničnoj tvrdnji da su kao djeca nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme njegove smrti (28. septembra 1997. godine) bili članovi njegovog porodičnog domaćinstva i da im stoga pripada pravo da im trećetužena preda u posjed predmetni stan.
16. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da je prvoapelant živio u porodičnom domaćinstvu svog oca u predmetnom stanu do 1993. godine kada je s porodicom otišao u Njemačku gdje živi i radi, a drugoapelantkinja se iz predmetnog stana iselila prije 1991. godine kada se udala i preselila u kuću svog supruga. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelanti u vrijeme smrti njihovog oca nisu imali svojstvo članova njegovog domaćinstva, kako je to propisano odredbom člana 6 stav 2 ZSO-a, te da im stoga ne pripada pravo da nastave koristiti predmetni stan u skladu s odredbom člana 22 st. 1 i 2 istog zakona. Zbog toga je drugotužena kao davalac predmetnog stana na korišćenje, na osnovu ovlašćenja iz člana 22 stav 2 ZSO-a, ishodila njihovo iseljenje iz tog stana na osnovu rješenja Opštinskog sekretarijata za privredu i finansije Opštine Kneževo od 18. jula 2000. godine i zaključka istog organa od 27. jula 2000. godine. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je trećetužena u posjedu predmetnog stana na osnovu rješenja od 12. maja 1998. godine i na osnovu ugovora od 14. decembra 2000. godine.
17. Vrhovni sud je dalje naveo da je, suprotno navodima apelanata, drugostepeni sud pravilno ocijenio rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Opštine Kneževo od 11. oktobra 2010. godine, koje su apelanti dostavili uz žalbu. Tim je rješenjem utvrđeno da je prvoapelant u trenutku smrti oca imao svojstvo člana porodičnog domaćinstva i da to rješenje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, međutim, radilo se o odluci upravnog organa koja nije bila konačna i pravosnažna i kao takva nije mogla da bude korišćena kao dokaz u konkretnom postupku. Pored toga, sporove u stambenim odnosima, koji se odnose na utvrđenje svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i utvrđenje nosioca stanarskog prava na stanu, prema odredbi člana 10 stav 1 ZSO-a, rješava nadležni sud, a opštinski organ uprave za stambene poslove kada je to određeno zakonom. Vrhovni sud je ukazao da iz odredbe člana 28 ZSO-a proizlazi da je opštinski organ na zahtjev jedne od ugovornih strana (davaoca stana na korišćenje i budućeg nosioca stanarskog prava) nadležan da donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana ako jedna od ugovornih strana u slučaju, između ostalih, i iz člana 22 ZSO-a neće da zaključi taj ugovor, tako da to rješenje upravnog organa proizvodi pravno djelovanje dok taj ugovor ne bude zaključen prema odredbama istog zakona. Iz navedenog proizlazi da je drugostepeni sud pravilno cijenio pomenuto rješenje i s aspekta ovlašćenja opštinskog organa da u konkretnom slučaju odlučuje samo u okviru ovlašćenja iz odredbe člana 28 ZSO-a. Vrhovni sud je naveo da, slijedom navedenog, proizlazi da je pravilna odluka sudova o odbacivanju tužbe u dijelu u kojem su apelanti tražili utvrđenje ništavosti odluke davaoca predmetnog stana na korišćenje trećetuženoj i utvrđenje ništavosti ugovora o korišćenju tog stana koji je ona zaključila s prvotuženom zbog nedostatka pravnog interesa apelanata za takvo utvrđenje iz razloga što apelantima ne pripada pravo da nastave koristiti taj stan prema odredbi člana 22 stav 1 ZSO-a u vezi s odredbom člana 6 stav 2 ZSO-a.
18. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizioni prigovor apelanata da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba postupka iz člana 2 stav 1 ZPP prekoračivši tužbeni zahtjev zato što je u obrazloženju presude drugostepeni sud našao da je ništav ugovor o korišćenju predmetnog stana zaključen između prvoapelanta i prvotužene 17. avgusta 1998. godine, a izrekom osporene presude potvrdio je prvostepenu presudu kojom se nije odlučivalo o ništavosti pomenutog ugovora, koji i nije bio predmet tužbenog zahtjeva.
19. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su zasnovani revizioni navodi apelanata da je njihov otac do svoje smrti bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da su oni kao njegova djeca rođeni u tom stanu i da ZSO-om nije propisan period koji djeca treba da žive s roditeljima u stanu da bi stekli svojstvo člana njihovog porodičnog domaćinstva. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je neosnovana njihova tvrdnja da je osporena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe člana 6 stav 2 ZSO-a iz razloga što iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelanti svojstvo članova porodičnog domaćinstva nisu imali 28. septembra 1997. godine kada je umro nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega su prema zakonu prestali biti članovi njegovog porodičnog domaćinstva. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da se apelanti neosnovano pozivaju na Uvjerenje broj 10-7/09-207/1-26/98, uz tvrdnju da je predato u upravni spis broj 02/17-372/98 na raspravi održanoj 29. juna 1998. godine kao dokaz da stanuju na adresi predmetnog stana i imaju svojstvo članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, iz razloga što taj dokaz nisu izveli u konkretnoj parnici.
20. Vrhovni sud je 8. septembra 2014. godine dostavio spis Okružnom sudu.
21. Okružni sud je 15. septembra 2014. godine spis dostavio Osnovnom sudu s četiri primjerka odluke Vrhovnog suda na daljnje nadležno postupanje.
22. Osnovni sud je 17. septembra 2014. godine spis arhivirao.
23. Osnovni sud je 20. jula 2016. godine izdao nalog da se presuda Vrhovnog suda dostavi apelantima i tuženima.
24. Zastupnik apelanata je odluku Vrhovnog suda o reviziji primio 26. jula 2016. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
25. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da su redovni sudovi proizvoljno tumačili odredbe ZSO-a i zanemarili dokaze koji bi bitno uticali na drugačiju odluku suda. Ističu da se ta proizvoljnost vidi kod ocjene dokaza – da sud u parničnom postupku ne vjeruje dokazima iz upravnog postupka, a da organi u upravnom postupku ne vjeruju sudskim odlukama. Dalje, apelanti su naveli da kada bi se pravilno analizirao ZSO, u čijem je članu 21 stav 2 propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, te u članu 22 istog zakona propisana mogućnost da članovi domaćinstva mogu postići sporazum ko će koristiti stan, a ko će biti nosilac stanarskog prava, što su apelanti i učinili kad su načinili sporazum i ovjerili ga pred sudom. U tom sporazumu utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava prvoapelant, te se pristupilo zaključenju ugovora o korišćenju stana između prvotužene i prvoapelanta. Navode da, ukoliko je prvotuženi smatrao da su postojali razlozi zbog kojih apelanti nisu mogli biti nosioci stanarskog prava, mogao je u roku od tri mjeseca podnijeti zahtjev organu uprave i tražiti iseljenje lica što je bilo propisano odredbom člana 22 stav 3 ZSO-a. Takav je zahtjev prvotuženi podnio nakon godinu dana, ne poštujući rokove predviđene zakonom, što sud potpuno zanemaruje i time krši prava apelanata. Dakle, tvrde da su posjedovali ugovor kao građanskopravni akt evidentiran kod nadležnih organa, koji je sud prekoračivši svoja ovlašćenja proglasio ništavim, a nije naveo iz kojih razloga ga smatra ništavim. Dalje, apelanti su istakli da je nepobitna činjenica da je njihov otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da su oni bili članovi njegovog domaćinstva, kao i da odredbom člana 6 stav 2 ZSO-a nije propisano koji je to period koji djeca nosioca stanarskog prava treba da žive u stanu da bi stekli svojstvo člana, odnosno na koji način član domaćinstva može to svojstvo izgubiti. Na kraju, apelanti su naveli da je ovaj postupak trajao preko 18 godina i da su odluke nekoliko puta ukidane, kao i da su tek nakon dvije godine urgiranja primili presudu Vrhovnog suda o reviziji, čime im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao i pravo na pristup sudu, te su zbog takvog postupanja zatražili i naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju, kao i da u potpunosti ostaje pri tim navodima i smatra da je apelacija neosnovana. Vrhovni sud je stava da nisu prihvatljivi navodi apelanata da su osporenom odlukom povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Dalje, navedeno je da je postupak kod Vrhovnog suda trajao od 14. marta 2014. godine do 1. avgusta 2014. godine. Presuda je donesena 1. avgusta 2014. godine, naredba za njenu otpremu data je 29. avgusta 2014. godine, a otprema je izvršena 3. septembra 2014. godine.
27. Okružni sud je naveo da je predmet Okružnom sudu radi donošenja odluke o žalbi apelanata dostavljen 20. novembra 2012. godine, te da je odlukom vijeća na sjednici održanoj 13. maja 2013. godine vraćen prvostepenom sudu radi otklanjanja procesnih nedostataka. Prvostepeni spis Okružnom sudu vraćen je nakon otklonjenih nedostataka 29. oktobra 2013. godine, pa je o žalbi odlučeno presudom od 25. novembra 2013. godine. Drugostepena presuda je zastupniku apelanata dostavljena 3. decembra 2013. godine, a istog datuma je spis vraćen prvostepenom sudu. Okružni sud je naveo da iz navedenog slijedi da prigovor apelanata na dužinu trajanja postupka, u odnosu na postupak pred drugostepenim sudom, nije osnovan.
28. Osnovni sud je ukazao da je u presudi jasno obrazložio iz kojeg razloga je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Istaknuto je da obrazloženje odluke sadrži dovoljno jasne pravne razloge za njeno donošenje, kao i da je obrazloženje u saglasnosti s relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana odluka. Sud je istakao da svojom odlukom nije povrijedio prava apelanata koja navode u apelaciji, kao i da apelanti nisu naveli nijedan relevantan osnov za povredu prava na koja ukazuju.
29. Trećetužena je navela da smatra da apelacija nije osnovana jer je u osporenim presudama nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme smrti živio sam, odnosno da niko nije imao svojstvo člana njegovog domaćinstva (prvoapelant nije živio s ocem u domaćinstvu, već dugo živi u inozemstvu, a drugoapelantkinja je očev stan napustila kada se udala, i to prije 1991. godine, i živi sa svojom porodicom na drugoj adresi). Istakla je da su za konkretni postupak važni isključivo elementi vezani za utvrđenje da li su postojali članovi domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u vrijeme njegove smrti, pa s obzirom na to da je tokom postupka nesporno utvrđeno da otac apelanata u trenutku smrti nije imao članove domaćinstva, apelacija nije osnovana i predložila je da bude odbačena.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 252.
Odluka revizijskog suda dostavlja se prvostepenom sudu posredstvom drugostepenog suda, sa dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa svoje odluke za sud, stranke i druga zainteresirana lica, a prvostepeni sud je dužan odluku dostaviti strankama u roku od osam dana od dana prijema.
31. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93 – ispravka, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 10.
Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.
Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22. st. 1. i 2.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.
Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047832 14 Rev od 1. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 26. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom. [...]
38. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
39. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora i predaje predmetnog stana u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1670/15 od 6. decembra 2017. godine, stav 23). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.
40. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelanti u vrijeme smrti njihovog oca nisu imali svojstvo članova porodičnog domaćinstva kako je to propisano odredbom člana 6 stav 2 ZSO-a, zbog čega im ne pripada pravo da nastave koristiti taj stan u skladu s odredbom člana 22 st. 1 i 2 istog zakona. Vezano za navode apelanata o valjanosti ugovora koji je prvoapelant zaključio s prvotuženom (nakon zaključenog sporazuma s drugoapelantkinjom o tome ko će biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu), odnosno da su sudovi prekoračivši svoja ovlašćenja taj ugovor proglasili ništavim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da ugovor o korišćenju stana zaključen između prvoapelanta i prvotužene 17. avgusta 1998. godine nije dokaz da je prvoapelant bio član domaćinstva svog oca, te da se nije odlučivalo o ništavosti tog ugovora, koji i nije bio predmet tužbenog zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoju odluku o odbacivanju tužbe u dijelu u kojem su apelanti tražili utvrđenje ništavosti odluke kojom je drugotužena dodijelila stan na korišćenje trećetuženoj i utvrđenje ništavosti ugovora o korišćenju tog stana koji je ona zaključila s prvotuženom zasnovali na činjenici da apelantima ne pripada pravo da nastave koristiti taj stan prema odredbi člana 22 stav 1 ZSO-a u vezi s odredbom člana 6 stav 2 ZSO-a, pa proizlazi da nisu imali pravni interes za podnošenje takve tužbe. U odnosu na prigovore apelanata da redovni sudovi nisu pravilno cijenili dokaze, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova iz kojih proizlazi da su redovni sudovi ocijenili dokaze koje su apelanti predložili, konkretno ocijenili uvjerenje broj 10-7/09-207/1-26/98, na koje su se apelanti pozivali uz tvrdnju da je predato u upravni spis broj 02/17-372/98 na raspravi održanoj 29. juna 1998. godine kao dokaz da stanuju na adresi predmetnog stana i imaju svojstvo članova porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, i utvrdili da taj dokaz ne može biti korišćen u predmetnom postupku iz razloga što taj dokaz nisu izveli u konkretnoj parnici. Imajući u vidu navedeno, te relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u njihovom postupanju.
43. Vezano za navode apelanata da je ovaj postupak trajao preko 18 godina i da su odluke nekoliko puta ukidane, kao i da su tek nakon dvije godine urgiranja primili presudu Vrhovnog suda zbog čega im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je u vezi s predmetnim postupkom donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3690/12 kojom je apelacija usvojena i (između ostalog) utvrđena povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je u vrijeme podnošenje apelacije bio okončan pred Okružnim sudom. U toj odluci Ustavnog suda je navedeno: „S obzirom na to da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 3. jula 2001. godine, a okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047832 12 Gž od 25. novembra 2013. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka trajao 12 godina i devet mjeseci u parničnom postupku koji je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda bio okončan pred Okružnim sudom u Banjaluci“. Apelanti su za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom protiv navedene odluke Okružnog suda izjavili reviziju 16. decembra 2013. godine, spis je Vrhovnom sudu dostavljen 14. marta 2014. godine, a presuda Vrhovnog suda je donesena 1. avgusta 2014. godine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud 20. jula 2016. godine izdao nalog da se presuda Vrhovnog suda dostavi apelantima i tuženima, kao i da je zastupnik apelanata odluku Vrhovnog suda o reviziji primio 26. jula 2016. godine. Ustavni sud konstatuje da je postupak od dana donošenja Odluke broj AP 3690/12 do dana kada je apelantima dostavljena presuda Vrhovnog suda trajao dvije godine i tri mjeseca, odnosno od dana kada su apelanti izjavili reviziju do dostavljanja presude Vrhovnog suda postupak je trajao dvije godine i sedam mjeseci. Ustavni sud posebno primjećuje da je Osnovnom sudu trebalo više od jedne godine i deset mjeseci da apelantima dostavi presudu Vrhovnog suda, što je neprimjereno dug period, posebno ako se ima u vidu odredba 252. ZPP.
44. Ustavni sud ponavlja da je već utvrdio povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku u ovom postupku, te da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda postupak trajao dvije godine i tri mjeseca, odnosno dvije godine i sedam mjeseci od dana kada su apelanti izjavili reviziju. Uzevši u obzir činjenicu da su apelanti do konačne odluke u ovom predmetu došli prije podnošenja apelacije, da je Vrhovni sud konačnu odluku donio u roku od četiri mjeseca, iako je imao u vidu neprimjereno dug period dostavljanja presude Vrhovnog suda apelantima u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
45. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
46. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava apelanti u suštini vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava, odnosno ocjeni dokaza, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje u vezi s ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je apelantima povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
48. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević