Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/18 (D. K. i drugi)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3370/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3370/18, rješavajući apelacije Dragoslava Kantara i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragoslav Kantar protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 244995 17 Pžp od 8. marta 2018. godine;
Benjamin Spahović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 683552 18 Pžp od 15. augusta 2018. godine;
Fuad Omerčević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Pr 041452 18 Pžp od 4. septembra 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3370/18
1. Dragoslav Kantar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnio je 18. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 244995 17 Pžp od 8. marta 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je apelant oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaje iz čl. 11. i 12. Zakona o javnom redu i miru i člana 7. Zakona o oružju i municiji, pa mu je uz primjenu člana 55. Zakona o prekršajima RS izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM, te istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant ne počini novi prekršaj u roku od šest mjeseci. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je, ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe, taj sud našao da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka (S. Š.), kojim je potvrđen iskaz oštećenog (S. Š.), kao i prijave povrede za oštećenog KC Banjaluka, pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je apelant kao okrivljeni kritične prilike učinio radnje za koje se tereti čime je počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret (ugrožavanje bezbjednosti prijetnjom napada na život, tijelo i imovinu, tuča i fizički napad i korištenje oružja). S druge strane, apelant nije ničim, osim svojim iskazom, pokušao opovrgnuti tvrdnje koje mu se stavljaju na teret, pa je prvostepeni sud primjenom načela jednakosti i pravičnosti donio pobijano rješenje. Okružni sud je istakao da je prvostepani sud u konkretnom slučaju pravilno utvrdio činjenično stanje, izvršio pravilnu ocjenu dokaza i pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju. Također, prilikom izricanja prekršajne sankcije prvostepeni sud je imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja ( da apelant nije ranije kažnjavan, kao i da nema evidencije duga u Registru novčanih kazni BiH) kada je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio jedinstvenu novčanu kaznu. Okružni sud smatra da je izrečena sankcija adekvatna težini učinjenog prekršaja kojom će se uticati na apelanta da ubuduće ne čini isti prekršaj.
AP-5793/18
4. Benjamin Spahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 683552 18 Pžp od 15. augusta 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba ovlaštenog organa (MUP KS, Druga Policijska uprava-PS Centar) i preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je apelantu izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta upotrebljenog za izvršenje prekršaja (PMV marke „W Golf“ bez registarskog broja i jedan ključ za startovanje vozila) vlasništvo „Volksbank Leasing“ d.o.o. Sarajevo, te je odlučeno da će zaštitnu mjeru izvršiti prvostepeni sud po odredbama koje važe za izvršni postupak (prodaja predmeta i uplata dobivenih sredstava u odgovarajući budžet), kao i da se oduzimanjem predmetnog vozila ne dira u pravo trećih osoba-vlasnika na naknadu štete od okrivljenog-apelanta. U ostalom dijelu, prvostepeno rješenje, kojim je apelant oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaje iz čl. 207. stav 1. i 172. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 630,00 KM, izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od dva mjeseca i određena dva kaznena boda, te je obavezan apelant da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM, je ostalo neizmijenjeno.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredbom člana 31. stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o prekršajima propisano da se predmeti koji su upotrijebljeni, ili su bili namijenjeni za izvršenje prekršaja, ili koji su nastali izvršenjem prekršaja, mogu oduzeti i kada nisu vlasništvo okrivljenog ako je to neophodno radi zaštite interesa opšte sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi, sigurnosti robnog prometa ili razloga javnog morala, kao i u drugim slučajevima predviđenim zakonom. U tom smislu, da bi se predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje prekršaja oduzeli od nevlasnika, potrebno je da je to neophodno radi zaštite interesa opšte sigurnosti, čuvanja života i zdravlja ljudi. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant učinilac prekršaja koji konstantno ponavlja prekršaje, da je predmetno vozilo upotrijebljeno za izvršenje predmetnih prekršaja, te da se izvršenjem ovakvih prekršaja može ugroziti opšta sigurnost, život i zdravlje ljudi, kao i da usljed kojih prekršaja mogu nastupiti teške posljedice po život i zdravlje učesnika u saobraćaju. S tim u vezi, Kantonalni sud je smatrao neophodnim i opravdanim izricanje zaštitne mjere (oduzimanja predmetnog vozila) koje je predloženo od strane ovlaštenog organa, pa je shodno odredbama člana 31. stav 3. Zakona o prekršajima odredio da će izrečenu zaštitnu mjeru izvršiti prvostepeni sud (prodaja predmeta), a sredstva ostvarena prodajom će se uplatiti na odgovarajući budžet u skladu sa Zakonom kojim se određuje pripadnost javnih prihoda. Također, Kantonalni sud je shodno odredbi člana 31. stav 5. Zakona o prekršajima odlučio da se oduzimanjem predmeta ne dira u pravo trećih osoba za naknadu štete od okrivljenog, te da vlasnik vozila („Volksbank Leasing“ d.o.o. Sarajevo) ima pravo na naknadu štete od apelanta.
AP-6401/18
7. Fuad Omerčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 6. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Pr 041452 18 Pžp od 4. septembra 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je apelant oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 29. stav 1. tačka q) Odluke o vodovodu i kanalizaciji Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: Odluka), kažnjivo po članu 103. stav 1. tačka z) Odluke, pa mu je na osnovu člana 21. stav 1. tačka 1. i člana 22. Zakona o prekršajima izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM.
9. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da apelant žalbom osporava pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a koji navodi, u skladu sa članom 84. Zakona o prekršajima, kojima su propisani osnovi za žalbu, ne predstavljaju žalbeni navod tako da se isti neće razmatrati. Dalje, suprotno žalbenim navodima apelanta da mu je onemogućeno pravo na iznošenje dokaza, Kantonalni sud prihvata obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odbijenih dokaznih prijedloga apelanta s obzirom da su isti i po mišljenju tog suda irelevantni za predmetni postupak jer se odnose na raniji period u odnosu na vrijeme izvršenja prekršaja. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 69. stav 2. Zakona o prekršajima propisano da je teret dokazivanja da je okrivljeni počinio prekršaj na ovlaštenom organu. S obzirom da je u konkretnom slučaju ovlašteni organ dokazao da su radnjama apelanta ostvarena obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret, to je pravilno zaključio prvostepeni sud da je apelant odgovoran za prekršaj iz člana 29. stav 1. tačka q) Odluke. Osim toga, prvostepeni sud je dao valjano obrazloženje kojim je potpuno, jasno, i precizno iznio razloge o odlučnim činjenicama koje su ga dovele do ubjeđenja da je apelant počinio predmetni prekršaj koji mu je stavljen na teret, zaključio je na kraju Kantonalni sud. Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3370/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (kažnjavanje samo na osnovu zakona, pravo na dom, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević