Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-630/18 (Turistička zajednica Tuzlanskog kantona)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-630/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-630/18, rješavajući apelaciju Turističke zajednice Tuzlanskog kantona, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Turistička zajednica Tuzlanskog kantona protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 021619 16 Rev od 19. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Turistička zajednica Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijela je 29. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 021619 16 Rev od 19. novembra 2017. godine.
2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, između ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju (Bosnia Ars d.o.o. Tuzla), na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tužitelj i apelantica zaključili Ugovor o poslovnoj saradnji 5. marta 2009. godine, kojim ugovorom se tužitelj kao poslenik obavezao apelantici kao naručiocu posla da priredi za štampu i štampa reklamne materijale pobliže opisane u članu 2. navedenog ugovora, a apelantica se obavezala preuzeti izrađeni materijal i za to platiti naknadu prema ugovorenim cijenama. Zatim, da je shodno zaključenom ugovoru apelantica od tužitelja naručila 33.000 komada prospekata po ugovorenoj cijeni od 4,50 KM po komadu, te 20.000 fascikli po ugovorenoj cijeni od 1,80 KM po komadu (što potvrđuju narudžbenice od 6. marta 2009. godine). Nadalje, da je utvrđeno da je tužitelj apelantici po obavljenom djelu dostavio otpremnice (za 15.000 prospekata u vrijednosti od 67.500.00 KM, za 18.000 prospekata u vrijednosti od 67.500,00 KM i za 20.000 fascikli u vrijednosti od 36.000,00 KM), da je u otpremnicama navedeno da će apelantica sukcesivno preuzimati prospekte, odnosno fascikle u zavisnosti prema prilivu sredstava, da su otpremnice potpisane i ovjerene od tužitelja i apelantice, čime je tužitelj dokazao da je izvršio svoje obaveze iz predmetnog ugovora. Vrhovni sud je istakao, da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da prema knjigovodstvenoj evidenciji tužitelja, apelantica nije preuzela niti platila 27.000 prospekata i 20.000 fascikli, koji su apelantici prema sadržini naprijed navedenih otpremnica stavljeni na raspolaganje. Takođe, da je utvrđeno da među strankama nije sporno da je apelantica tužitelju za preuzete prospekte platila iznos od 31.590.00 KM, a da prema sadržini predmetnih narudžbenica i otpremnica nije preuzela niti platila ukupno 27.000 prospekata i 20.000 fascikli, što iznosi 157.500.00 KM. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud prihvatio utvrđenim da je među strankama zaključen ugovor o djelu kojeg je tužitelj izvršio u cijelosti, a da apelantica nije izvršila svoju obavezu preuzimanja i plaćanja ostatka robe i cijene po izvršenom djelu saglasno odredbi člana 622. Zakona o oblagacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da tužitelju pripada naknada štete u visini koju predstavlja skladišna cijena, zbog čega obavezuje apelanticu da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 20.040,50 KM. Međutim, da suprotno od stava prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da kako su tužitelj i apelantica ugovorom od 5. marta 2009. godine odredili cijenu po jednom komadu prospekata i fascikli, a nisu odredili skladišnu cijenu, da tužitelju u smislu odredbe člana 623. stav 1. ZOO, pripada naknada po ugovorenoj cijeni za izrađenih 27.000 prospekata i 20.000 fascikli, što ukupno iznosi 157.500,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 262. stav 2. ZOO propisano, da kada dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Zatim, da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je apelantica povrijedila ugovorne obaveze, jer iako je bila dužna prema odredbama ugovora i pravilima posla, preuzeti i platiti fascikle i prospekte koje je tužitelj izradio od svog materijala, da to nije učinila u ugovorenim rokovima, a niti po proteku istih. Vrhovni sud je zaključio da kod činjenice da apelantica nije raskinula ugovor, a da je naručena količina promotivnog materijala u cijelosti urađena i apelantici stavljena na raspolaganje, od koje količine apelantica nije preuzela niti platila prospekata i fascikle po ugovorenoj cijeni od 157.500,00 KM, da je pravilan stav drugostepenog suda da je apelantica u obavezi tužitelju zbog povrede ugovorne obaveze ne ispunjenja svoje obaveze naknaditi štetu koju je uslijed toga tužitelj pretrpio, a koju čini vrijednost ugovorene a ne preuzete robe saglasno odredbi člana 623 stav 1. ZOO. Naime, da je stav sudske prakse i teorije da svrha naknade štete zbog povrede ugovora jeste, da povjerilac imovinski bude doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je dužnik uredno izvršio svoju ugovornu obavezu. Vrhovni sud je ocijenio da je neprihvatljivo insistiranje apelantice na prigovoru da tužitelju pripada naknada štete samo u visini skladišne cijene izrađene robe, a to stoga što su u konkretnom slučaju izrađene fascikle i promotivni materijal namjenski uređeni za apelanticu, po njenoj narudžbi sa njenim memorandumom i promotivnim sadržajem, te su kao takvi za tužitelja ne upotrebljivi za daljnju prodaju, zbog čega skladišna vrijednost na koju se apelantica poziva, po kojoj je tužitelj skladištio robu izrađenu za nju zbog ne preuzimanja iste, ne bi otklonila štetne posljedice neispunjena ugovora od apelantice.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica, između ostalog, navodi da je nejasno na osnovu čega drugostepeni sud izvodi zaključak o ugovorenoj količini robe, da je prekoračen tužbeni zahtjev kojim se tražila isplata duga a sudovi dosudili naknadu štete, te da je vještak finansijske struke u svom nalazu utvrdio da ne postoji nikakav dug apelantice prama tužitelju, odnosno da je sva isporučena roba i plaćena, a da otpremnice (koje je kao dokaz izveo tužitelj) nisu potpisane niti mogu predstavljati dokaz o isporuci robe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nositeljica javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencnije, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno da je dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević