Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4966/16 (L. T. i R. T. iz Čajniča, te Periša Blagojević i D. P. iz Foče)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Suvlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4966/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4966/16, rješavajući apelaciju Ljubomira Tošića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubomira Tošića, Periše Blagojevića, Rajka Tošića i Dragane Paprice, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 022491 14 P od 26.

septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljubomir Tošić i Rajko Tošić iz Čajniča, te Periša Blagojević i Dragana Paprica iz Foče (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnijeli su 23. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 022491 16 Gž od 26. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JP Šumarstvo „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac – Šumsko gazdinstvo „Vučevica“ Čajniče (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 9. jula 2018. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 022491 14 P od 27. maja 2016. godine utvrđeno je da su apelanti suvlasnici s dijelovima preciznije označenim u izreci presude na nekretnini označenoj kao k. č. 128/3 zvana „Suva kosa“, upisana u PL broj 614 k. o. Čajniče, površine 10.050 m , označenoj na kopiji starog katastarskog plana broj 31-HH-15-a/1 od strane vještaka geometra Vukadina Perišića (kopija starog katastarskog plana čini sastavni dio izreke presude), pa je tuženi dužan priznati i trpjeti da se izvrši upis u javnim knjigama i drugim evidencijama kao suvlasništvo apelanata. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.772,00 KM.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza i njihovom ocjenom, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u bitnom utvrdio: da nekretnina označena kao k. č. 128/3 zvana „Suva kosa“, upisana u posjedovnom listu broj 614 k. o. Čajniče, površine 10.050 m (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), čini dio parcele označene na katastarskom planu brojem 74 i da se nalazi u popisnom bloku 128, te da ima isti kartografski status kao i zemljište označeno DŠ znacima, koje pripada širem kompleksu šume, tako da predmetna nekretnina „površine 10.050 m pripada državnom vlasništvu (šumi)“. Također je utvrđeno da je predmetna nekretnina 1952. godine prilikom ustrojavanja popisnog katastra upisana na „ime Milko Tošić“ (pravni prednik apelanata), a nakon toga je površina nekretnine „od 10.000 m precrtana i upisana nova površina od 3.300 m “, kako i danas stoji u javnoj evidenciji (vještak nije mogao utvrditi pravni osnov izvršene promjene, niti kojoj je parceli preostala površina 50 m predmetne nekretnine dodata). Nadalje, utvrđeno je da su apelanti, nakon provedenog ostavinskog postupka iza njihovih umrlih pravnih prednika, Rješenjem Osnovnog suda u Goraždu broj O-57/70 od 16. juna 1970. godine i Rješenjem Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 O 028239 14 od 18. aprila 2014. godine, proglašeni nasljednicima (i) predmetne nekretnine, te da su na osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka – Područna jedinica Čajniče broj 21.50-952-1-82/2014 od 16. maja 2014. godine upisani u katastar nekretnina kao suvlasnici s dijelovima kako je sve preciznije navedeno u obrazloženju presude.

7. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, te imajući u vidu da su šume u Bosni i Hercegovini u državnom vlasništvu i da se ta pretpostavka može oboriti samo dokazima kao što su odluka nadležnog državnog organa kojom se utvrđuje pravo vlasništva na šumi, zemljišno-knjižni izvadak ili drugi pravni osnov podoban za uknjižbu u zemljišnu knjigu prava vlasništva na šumi i šumskom zemljištu, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ta pretpostavka oborena rješenjima Osnovnog i Općinskog suda u Goraždu od 16. juna 1970. godine i od 18. aprila 2014. godine pa je, pozivajući se na odredbu člana 23. Zakona o stvarnim pravima, usvojio tužbeni zahtjev apelanata i donio odluku kao u izreci presude.

8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 94 0 P 022491 16 Gž od 26. septembra 2016. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata za utvrđenje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini uz obavezivanje tuženog da to prizna i trpi da se apelanti upišu u javnim knjigama kao suvlasnici. Nakon što je ponovio činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i pravni stav prvostepenog suda, Okružni sud je, imajući u vidu žalbene navode tuženog kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava, zaključio da prvostepena presuda nije pravilna jer su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o stvarnim pravima.

9. Naime, Okružni sud se pozvao na stav prvostepenog suda da su šume u Bosni i Hercegovini u državnom vlasništvu i da se ta pretpostavka može oboriti samo dokazima kao što su zemljišno-knjižni izvadak kao dokaz navedenog prava, te eventualno i drugi pravni osnov podoban za upis prava vlasništva na šumi i šumskom zemljištu u javnoj evidenciji. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su šume dobro od općeg značaja (opće dobro), a zakonska je pretpostavka da su šume u vlasništvu države. Okružni sud je naveo da je takva pretpostavka predviđena i propisima austrougarske uprave iz 1889. godine, kao i zakonima SFRJ i SRBiH. Navedenim propisima je predviđeno da se samo pod određenim uvjetima, koje je utvrđivala posebna Komisija za svaki konkretan slučaj, izdavala tapija o vlasništvu šume i šumskog zemljišta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da šume i šumsko zemljište na teritoriji Republike Srpske čine vlasništvo Republike Srpske i drugih pravnih i fizičkih lica i da uživaju posebnu brigu i zaštitu Republike Srpske (član 2. stav 1. Zakona o šumama). Imajući u vidu zakonsku pretpostavku da su šume državno vlasništvo, Okružni sud je, pozivajući se na odredbe člana 3. stav 2. Zakona o šumama, istakao da se ukupna površina šuma u vlasništvu Republike Srpske ne može smanjivati, osim u posebnim slučajevima iz člana 42. tog zakona, niti se šume u vlasništvu Republike Srpske mogu otuđivati, osim u slučaju komasacije i u slučajevima utvrđenim tim zakonom (član 3. stav 3. Zakona o šumama).

10. Okružni sud je također, pozivajući se na zakone iz ranijih perioda (austrougarskog, Zakon o šumama iz 1929. godine, zakone SFRJ i SRBiH), kao i zakon o šumama koji je danas u primjeni u Republici Srpskoj, zaključio da se nije moglo ni dokazivati da je održajem stečeno pravo vlasništva na šumi u društvenom, odnosno državnom vlasništvu. Okružni sud je naveo da predmetna nekretnina faktički predstavlja šumu, a što u toku postupka nije ni bilo sporno između stranaka. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da podaci iz katastarskog operata, upisani na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 16. juna 1970. godine i od 18. aprila 2014. godine, nisu valjan dokaz o pravu vlasništva apelanata na predmetnoj nekretnini koja čini šumu i šumsko zemljištu. Prema mišljenju Okružnog suda, navedena rješenja o nasljeđivanju, na osnovu kojih je u katastar nekretnina izvršen upis vlasništva na predmetnoj nekretnini u korist apelanata, kao i činjenica da se predmetna nekretnina nalazi u posjedu apelanata, nisu valjan dokaz o vlasništvu apelanata na predmetnoj nekretnini budući da apelanti u postupku nisu dokazali da su i njihovi pravni prednici stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini u skladu sa članom 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Okružni sud je pojasnio da se u katastar nekretnina upisuje posjed, a ne pravo vlasništva na nekretnini, tako da u konkretnom slučaju upis posjeda u posjedovnom listu broj 614 KO Čajniče u korist prednika apelanata, a zatim i apelanata, ne predstavlja dokaz da su apelanti stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Naime, Okružni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini (šuma) stekli od pravnih prednika koji su prije njih bili uknjiženi kao vlasnici, od kojih oni izvode svoje pravo vlasništva, niti su dokazali da su njihovi prednici imali pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (punovažan ugovor o prenosu prava vlasništva iz državnog vlasništva ili pravomoćnu odluku nadležnog državnog organa) shodno odredbama člana 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Stoga je Okružni sud zaključio da apelanti nisu dokazali ni osnov, niti način stjecanja vlasništva, te je u skladu s ovlaštenjima iz člana 229. tačka 4. ZPP donio odluku kao u izreci presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da stav drugostepenog suda da se radi o šumskom dobru na kojem se ne može steći pravo vlasništva ne odgovara izvedenim dokazima. U tom smislu navode da je nalazom i mišljenjem vještaka Vukadina Pašića od 11. decembra 2015. godine utvrđeno da je u posjedovni list broj 614 k. o. Čajniče upisana predmetna nekretnina na ime Milka Tošića (pravni prednik apelanata). Također navode da je vještak utvrdio i slijed stjecanja vlasništva apelanata na predmetnoj nekretnini od njihovih prednika. Navode da ih kao dugogodišnje posjednike predmetne nekretnine nije niko uznemiravao i smatraju da su oborili zakonsku pretpostavku da je šuma u državnom vlasništvu. Smatraju da se u ovom slučaju ne radi o otuđenju pravnim poslom državne šume, niti prevođenje državne šume u privatno vlasništvo, budući da su predmetnu nekretninu njihovi prednici koristili i držali kao svoju od 1952. godine. Stoga smatraju da je drugostepeni sud odredbe Zakona o šumama na koje se poziva proizvoljno primijenio na štetu apelanata.

b) Odgovor na apelaciju

12. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je, uvažavajući žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Također je naveo da apelanti tokom postupka nisu dokazali činjenicu da su oni ili njihov prednik stekli valjan pravni osnov za upis prava vlasništva odnosno suvlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišne knjige. Stoga je tuženi ocijenio neosnovanim navode apelanata o povredi njihovog prava na imovinu predlažući da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Šume i šumsko zemljište su prirodna dobra od opšteg interesa i uživaju posebnu brigu i zaštitu Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).

Pravo korišćenja šuma i šumskog zemljišta može se ograničiti kada je to u opštem interesu.

Član 3.

Šume i šumsko zemljište na teritoriji Republike su u svojini Republike i drugih pravnih i fizičkih lica.

Ukupna površina šuma u svojini Republike ne može se smanjivati, osim u posebnim slučajevima iz člana 42. ovog zakona.

Šume i šumsko zemljište u svojini Republike ne mogu se otuđivati, osim u slučaju komasacije i u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.

14. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/53, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Tužba za utvrđenje Član 54. stav (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 P 022491 16 Gž od 26. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 24. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 23. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelanti pobijaju presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) pravo na imovinu;

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

22. Apelanti smatraju da im je pravo na imovinu prekršeno zato što je, kako navode, predmetna nekretnina njihovo vlasništvo, koja je stečena dugogodišnjim i nesmetanim korištenjem prvo njihovih prednika, a zatim i njih i što su, kako tvrde, tokom postupka to dokazali, ali je Okružni sud sve to zanemario, te je odbio njihov tužbeni zahtjev. S druge strane, navode da je Okružni sud iz provedenih dokaza zaključio da predmetna nekretnina čini šumu koja se u javnim evidencijama vodi kao suvlasništvo apelanata, a da je opća zakonska pretpostavka da se na šumi, shodno Zakonu o šumama, ne može steći pravo vlasništva, pri čemu apelanti tokom postupka nisu dokazali ni osnov niti način stjecanja vlasništva na predmetnoj nekretnini.

23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).

24. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče stjecanja prava vlasništva na šumskom zemljištu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o tužbi za utvrđenje iz člana 54. stav 1. ZPP. Zatim, Ustavni sud primjećuje da Zakon o šumama (član 3. stav (3)), koji su imali u vidu redovni sudovi, propisuje: „Šume i šumsko zemljište u svojini Republike ne mogu se otuđivati, osim u slučaju komasacije i u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.“ Ustavni sud nadalje podsjeća na odredbe čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) koje propisuju da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu (stvaranjem nove stvari, spajanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, stjecanjem vlasništva od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom), na osnovu pravnog posla (ugovorom o prodaji, poklonu, razmjeni i sl.), te nasljeđivanjem. Ustavni sud podsjeća da se pravo vlasništva stječe i odlukom državnog organa na način i pod uvjetima određenim zakonom (član 20. stav 2. ZOVPO). Na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe se upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, kako propisuje odredba člana 33. ZOVPO. Shodno navedenom, iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama nisu upisani kao vlasnici predmetne nekretnine. Naime, iz izvoda javnih evidencija proizlazi da tuženi ima pravo raspolaganja na predmetnoj nekretnini (šuma i šumsko zemljište). Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, već se apelanti pojavljuju samo kao podnosioci zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

25. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li su apelanti imali bar „legitimno očekivanje“ da će njihov zahtjev za stjecanje vlasništva na predmetnoj nekretnini biti riješen u njihovu korist. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na osnovu provedenih dokaza u prvostepenom postupku zaključio da apelanti tokom postupka nisu pružili dokaze da su pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekli od pravnih prednika koji su prije njih bili uknjiženi kao vlasnici ili eventualno da su njihovi prednici imali valjan pravi osnov za upis svog prava vlasništva u javnim evidencijama (punovažan ugovor ili odluku nadležnog organa) jer bi u okolnostima konkretnog slučaja jedino tada tužbeni zahtjev apelanata bio osnovan. Tvrdnje apelanata da su vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekli njenim dugogodišnjim korištenjem su neosnovane jer se na stvari u društvenom (sada državnom) vlasništvu ne može steći pravo vlasništva održanjem (član

29. ZOVPO). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u postupku pred redovnim sudovima nisu uspjeli dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva, pri čemu, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i vlastitom praksom, Ustavni sud ne može supstituirati redovne sudove u odnosu na njihov zaključak jer je upravo zadatak redovnih sudova da na osnovu raspoloživih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8. ZPP, procjenjuju osnovanost tužbenog zahtjeva.

26. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelanti nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu ponuđenih dokaza biti udovoljeno tužbenom zahtjevu kojim su tražili utvrđenje da su stekli pravo vlasništva na šumskom zemljištu za koje su tvrdili da je u njihovom posjedu i posjedu njihovih pravnih prednika, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelanti, shodno relevantnom odredbama materijalnog prava, nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nemaju ni „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporena odluka predstavlja miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević