Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-677/17 (A. Š.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-677/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 677/17, rješavajući apelaciju Anela Šuvalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Anela Šuvalića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 080026 16 Rev od 20. decembra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anel Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 080026 16 Rev od 20. decembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 26. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i predlagač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 7. novembra do 16. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 080026 14 V od 3. juna 2015. godine obavezan je predlagač da apelantu, kao ranijem vlasniku, isplati novčanu naknadu za nekretnine eksproprisane djelimičnim Rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinskopravne poslove broj UP-I-30- 000012/12 od 15. oktobra 2012. godine u iznosu od 43.684,98 KM i za voćne zasade na tim nekretninama u iznosu od 378.420,00 KM, što ukupno iznosi 422.104,98 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. juna 2015. godine, pa do konačne isplate. Istim rješenjem predlagač je obavezan da apelantu na ime troškova vanparničnog postupka isplati precizirani iznos.
6. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je predlagač 29. jula 2014. godine tom sudu podnio prijedlog protiv apelanta, kao protivnika predlagača, radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a na temelju pravosnažnog djelimičnog rješenja o eksproprijaciji od 15. oktobra 2012. godine u svrhu izgradnje zaobilaznice oko grada Brčkog (Skupština Brčko distrikta je 18. januara 2012. godine donijela Odluku o utvrđivanju javnog interesa kojom je utvrdila da je izgradnja zaobilaznice oko grada Brčkog od javnog interesa za Brčko distrikt). Budući da strane u postupku nisu postigle sporazum o visini naknade za predmetne nekretnine pred nadležnim organom uprave, predlagač je predložio da sud u vanparničnom postupku utvrdi visinu naknade koju je predlagač dužan isplatiti apelantu za predmetne nekretnine i za voćne zasade na tim nekretninama.
7. Osnovni sud je naknadu za predmetne nekretnine odredio prihvaćanjem procjene tržišne vrijednosti koju je sačinila Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) u sastavu Jozo Veselčić, dipl. inž. poljoprivrede, i Srđan Mihajlović, geodetski tehničar, na osnovu Pravilnika o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina. Dalje je navedeno da je Komisija utvrdila tržišnu cijenu za predmetno zemljište uviđajem na licu mjesta, koristeći parametre – površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi (k.o. Brod), vrijednost za pristup zemljištu, vrijednost za upotrebu zemljišta, faktor atraktivnosti 1,20, što je uvećanje tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta za 20% u odnosu na ostale eksproprisane nekretnine s obzirom na to da se radi o zaobilaznici za koju je Vlada Brčko distrikta utvrdila uvećanje stepena atraktivnosti za 20%, zatim, namjenu zemljišta prema Prostornom planu Brčko distrikta BiH kao poljoprivrednog. Ocjenjujući i usmeni iskaz Joze Veselčića i Srđana Mihajlovića, članova Komisije, Osnovni sud je nalaz navedenih vještaka prihvatio kao potpun, objektivan i u skladu sa zakonom sačinjen podatak o tržišnoj vrijednosti predmetnog zemljišta. Osnovni sud je zaključio da su parametri na osnovu kojih je izvršena procjena dovoljni za utvrđivanje tržišne vrijednosti predmetne nekretnine kao poljoprivrednog zemljišta i da stoga predlagač apelantu (kao ranijem vlasniku) treba da za eksproprisano zemljište isplati novčanu naknadu u iznosu od 43.684,98 KM, koji predstavlja tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina. Dalje, Osnovni sud je ukazao da nije mogao prihvatiti nalaz vještaka poljoprivredne struke Sulejmana Kupusovića u dijelu procjene i utvrđivanja tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta u iznosu od 20,00 KM po 1m2 ili ukupno 138.280,00 KM, jer je vještak naveo da predmetno zemljište nije procjenjivao kao poljoprivredno pošto ono mijenja namjenu, jer preko njega prelazi asfaltni put – zaobilaznica. Osnovni sud je, također, odbio apelantov prijedlog da se angažuje vještak građevinske struke, jer je predmetno zemljište eksproprisano kao poljoprivredno, te jer je prostornoplanskom dokumentacijom navedeno zemljište po namjeni određeno kao poljoprivredno zemljište.
8. U odnosu na naknadu za stabla voćaka (u daljnjem tekstu: voćne zasade) zasađena na predmetnom zemljištu, Osnovni sud je naknadu za njih utvrdio u iznosu od 378,420,00 KM opredjeljujući se za nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke Sulejmana Kupusovića, kojeg je predložio apelant. U vezi s tim je ukazao da je, prema procjeni Komisije, utvrđena tržišna cijena manja od tržišne vrijednosti stabala voćaka imajući u vidu relevantne parametre koje je u nalazu i mišljenju ocijenio vještak poljoprivredne struke i metodologiju koju je on koristio, a koja se inače primjenjuje u voćarskoj proizvodnji pri procjeni vrijednosti voćnih zasada, prihvatajući njegov nalaz i mišljenje kao objektivne i stručno sačinjene. Nadalje, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantov prijedlog da se za predmetno zemljište isplati naknada u iznosu od 60,00 KM po kvadratnom metru, uvećanu za afekcionu vrijednost i jasno određene korektivne faktore uvećanja naknade, jer apelant za to nije ponudio nijedan valjan dokaz. Utvrđeno je da Zakon o eksproprijaciji, a ni Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta, ne propisuje da se utvrđena tržišna vrijednost eksproprisane nekretnine uvećava na osnovu korektivnih faktora, niti propisuje koji su to faktori. Osnovni sud je u konačnici donio odluku primjenom odredaba člana
142. Zakona o vanparničnom postupku u vezi sa čl. 33. i 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, dosuđujući na iznos naknade i zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja tog rješenja na osnovu odredaba člana 148. Zakona o vanparničnom postupku i člana 3. Zakona o visini stope zatezne kamate.
9. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 V 080026 15 Gž od 8. februara 2016. godine žalbu predlagača usvojio, a žalbu apelanta djelimično usvojio, tako što je rješenje Osnovnog suda od 3. juna 2015. godine, u st. I i II izreke, u dijelu kojim je utvrđena naknada za eksproprisane nekretnine pobliže označene kao u izreci tog rješenja u iznosu od 43.684,98 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. juna 2015. godine potvrdio, dok je isto rješenje u preostalom dijelu iz st. I i II i stava III izreke kojim je određena naknada za voćne zasade na predmetnim nekretninama i odluku o troškovima postupka ukinuo i u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. U obrazloženju odluke Apelacioni sud je u vezi sa apelantovim žalbenim navodima da je prvostepeni sud bio dužan odrediti vještačenje vještaka građevinske struke radi procjene predmetnog zemljišta kao građevinskog, a koji je prvostepeni sud odbio, naveo da odluka prvostepenog suda nije donesena povredom odredbe člana 144. Zakona o vanparničnom postupku. Ovo zbog toga što je u postupku eksproprijacije predmetno zemljište kategorisano kao poljoprivredno i zbog toga što izvedeni dokazi ne upućuju da je od donošenja tog rješenja, odnosno do odlučivanja o naknadi u skladu sa pozitivnim propisima status tog zemljišta promijenjen. Naime, ocjenjujući iznesene razloge taj sud je utvrdio da je zakonito prvostepeno rješenje u dijelu kojim je određena naknada za predmetne nekretnine. Utvrđeno je da su predmetne nekretnine rješenjem o eksproprijaciji eksproprisane kao poljoprivredno zemljište. Apelacioni sud je zaključio da, polazeći od stava da se visina tržišne vrijednosti određuje prema pravnom statusu zemljišta iz rješenja o eksproprijaciji, prvostepeni sud je svoju odluku u pogledu određivanja naknade za zemljište osnovano zasnovao na procjeni Komisije koja je uzela u obzir okolnosti i parametre u pogledu konkretnih nekretnina kao poljoprivrednog zemljišta. Dakle, smatra da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i u skladu sa pozitivnim propisima utvrdio tržišnu vrijednost eksproprisanih nekretnina, pa, po ocjeni Apelacionog suda, nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga je istaknuto da je neosnovano apelantovo ukazivanje da je u drugom predmetu istog suda utvrđena vrijednost zemljišta u iznosu od 60,00 KM, te da ta okolnost ne utječe na pravilnost pobijane odluke u apelantovom slučaju. Naime, istaknuto je da se nekretnina koja je bila predmet tog drugog postupka nalazi u drugoj k.o.
11. Nadalje je ukazano da je prvostepeni sud kod utvrđivanja naknade za voćne zasade prihvatio nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke u iznosu od 378.420,00 KM, a da su taj nalaz u žalbenom postupku osporavale obje strane, predlagač iz svih žalbenih razloga, posebno ukazujući na spornu činjenicu da su voćni zasadi formirani intenzivnom sadnjom, usljed čega je prinos znatno manji, a apelant smatrajući da je period rodnosti voćnih zasada znatno veći. U vezi s tim je istaknuto da u konkurenciji dva dokaza o visini naknade za voćne zasade (nalaz vještaka i izvještaj Komisije) sud procjenjuje oba mišljenja i prihvata jedno ili drugo. Ukazano je da je ocjena dokaza u smislu člana 8. ZPP u nadležnosti prvostepenog suda pri čemu je on dužan dati razloge zašto prihvata jedan dokaz, a drugo ne, jer u protivnom postoji mogućnost da se, kao u konkretnom slučaju, posumnja u pravilnost utvrđenog stanja. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je apelantove žalbene navode ocijenio osnovanim, a žalbu protivnika predlagača djelimično osnovanom, pa je primjenom odredbe člana 344. stav 1. tačka 2. i člana 344. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.
12. Apelant je protiv navedenog drugostepenog rješenja izjavio reviziju koju je Apelacioni sud Rješenjem broj 96 0 V 080026 16 Rev od 20. decembra 2016. godine odbio kao neosnovanu.
13. Apelacioni sud je u obrazloženju revizijske odluke naveo da je apelant u podnesenoj reviziji ponovio ranije isticane tvrdnje da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbe ZPP, i to član 8. (ocjena dokaza), u dijelu utvrđivanja naknade za eksproprisano predmetno zemljište i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to odredbe člana 33. Zakona o eksproprijaciji i odredbu člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koje govore o pravu bivšeg vlasnika na naknadu tržišne vrijednosti eksproprisanih nekretnina. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da su spomenute odredbe materijalnog prava odredile da je za rješenje pitanja visine naknade za eksproprisane nekretnine pravno relevantna činjenica tržišna vrijednost za nekretninu koja se ekspropriše s tim što je nadležni organ uprave, prema Zakonu o eksproprijaciji, vezan za procjenu tržišne vrijednosti koju je utvrdila Komisija, a sud je obavezan da tu odlučnu činjenicu ocijeni i s aspekta pravilne primjene Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, jer eksproprijacijom se oduzima pravo vlasništva koje uživa osobitu zaštitu kao jedno od temeljnih ljudskih prava i sloboda. Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud tako i postupio i temeljem izvedenih i pravilno procijenjenih dokaza utvrdio tržišnu vrijednost predmetne nekretnine kao eksproprisanog poljoprivrednog zemljišta u iznosu od 43.684,98 KM, jer zemljište, kako je zaključio sud, valja procjenjivati prema pravnom režimu u vrijeme njegova izuzimanja iz vlasti bivšeg vlasnika. Iz navedenog razloga smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može raditi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
14. Apelacioni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud svoju odluku pravilno donio temeljem provedenih i pravilno procijenjenih dokaza u konkurenciji tri dokaza o tržišnoj vrijednosti eksproprisanog zemljišta, prvog (koji je ponudio predlagač), prema nalazu vještaka poljoprivredne struke i prema procjeni Komisije, sačinjenoj na osnovu Pravilnika o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina. Navedeno je da je Komisija pri utvrđivanju tržišne cijene prvo utvrdila da je zemljište koje se ekspropriše poljoprivredno i da je „prema Prostornom planu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ namijenjeno za poljoprivredu. Apelacioni sud je stoga odbio kao neosnovane apelantove revizione navode da mu je trebalo da bude dosuđena naknada za eksproprisano zemljište u većem iznosu, odnosno procjenom tržišne vrijednosti predmetne nekretnine kao građevinskog zemljišta, pa je primjenom odredbe člana 357. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Smatra da su sudovi u konačnici proizvoljno utvrdili naknadu za apelantove eksproprisane nekretnine, jer se namjena eksproprisanog zemljišta koje je predviđeno za izgradnju zaobilaznice ima smatrati u cijelosti građevinskim zbog čega je predlagao provođenje vještačenja vještaka građevinske struke, a koji je odbijen. Također, apelant smatra da su sudovi, utvrđujući naknadu za predmetne nekretnine, povrijedili i odredbe člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i člana 34. Zakona o eksproprijaciji. Naveo je da su sudovi morali prihvatiti najvišu postignutu cijenu od 60,00 KM za 1m2 kao tržišnu vrijednost. Dakle, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da predmetne nekretnine imaju status poljoprivrednog zemljišta iako je prema njegovoj namjeni, u skladu s odredbom člana 2. stav 1. tačka k) Zakona o prostornom planiranju i građenju, građevinsko, budući da je namijenjeno za izgradnju autoceste. Nadalje, ističe da su sudovi proizvoljno postupili kada su prihvatili procjenu vrijednosti koju je sačinila Komisija. Na taj način, prema njegovom mišljenju, prvostepeni sud je postupao prije kao upravni organ predlagača, a ne sud koji je dužan da pravilno primijeni materijalno pravo. S tim u vezi je istakao da su sudovi povrijedili odredbe člana 145. Zakona o vanparničnom postupku (kojim je propisano da će sud po potrebi odrediti vještačenje na okolnost utvrđenja naknade) i odredbe člana 260. ZPP kojom je propisano da sud određuje vještačenje kada je, radi utvrđivanja određenih činjenica, potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Apelant, također, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku, kao i pravo na efikasan pristup sudu. Dalje je istakao da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke sudova zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije.
b) Odgovori na apelaciju
16. Apelacioni sud je u odgovoru na apelacije istakao da je apelant, nezadovoljan procjenom i određivanjem naknade za eksproprisano zemljište prema pravnom režimu zemljišta iz rješenja o eksproprijaciji (eksproprisano je kao poljoprivredno), smatrajući da se eksproprisano zemljište treba procijeniti kao građevinsko prema budućoj namjeni (prema namjeni zbog koje je eksproprisano) i naknadu odrediti u visini tržišne vrijednosti građevinskog zemljišta uvećanu za afekcionu vrijednost i korektivne faktore, koristio žalbu i reviziju kao pravne lijekove o kojima je Apelacioni sud odlučio. U apelaciji izjavljenoj protiv odluke revizionog vijeća tog suda, kako je dalje istaknuto, apelant ponovo iznosi iste razloge i navode kojim je pravnim lijekovima pobijao prvostepeno i drugostepeno rješenje na koje mu je detaljno odgovoreno u pobijanim odlukama, uključujući i revizionu odluku. Stoga, pošto apelant ne iznosi u apelaciji ništa što već nije iznio u pravnim lijekovima, Apelacioni sud je naveo da ostaje pri svim navodima kojima je detaljno u svojoj konačnoj revizionoj odluci obrazložio pravilnost nižestepenih odluka u određivanju naknade za eksproprisano zemljište u visini procjene vrijednosti kao poljoprivrednog zemljišta, pri čemu je apelantu omogućeno da dokaže da je tržišna vrijednost veća od procjene Komisije. Navedeno je da konačnom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na imovinu i pravično suđenje i da u tome nije diskriminiran zbog toga što je sud u drugim odlukama u kojim je imao podlogu u provedenim dokazima odredio veći iznos naknade.
17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom u kojem se utvrđivala naknada za eksproprisane predmetne nekretnine nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Pravobranilaštvo je kao zakonski zastupnik predlagača u odgovoru na apelaciju navelo da smatra da apelant nije sa dovoljnom jasnoćom ukazao na to da postoji povreda prava na koju je ukazao u apelaciji, zbog čega smatra da nije ni imao opravdan zahtjev za podnošenje apelacije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 236.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 260.
Vještaci Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
20. Zakon o vanparničnom postupku Brčko distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 5/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 142.
U postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost Osnovni sud određuje visinu naknade za eksproprisanu nepokretnost kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom Vlade Distrikta (u daljnjem tekstu: nadležni organ) nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.
Član 145.
Sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti sudionicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, a po potrebi odredit će i vještačenje i izvesti i druge dokaze.
21. Zakon o eksproprijaciji nekretnina Brčko distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 26/04, 19/07, 2/08 i 19/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 8. stav 1.
Za eksproprisanu nekretninu, vlasniku ili nosiocu prava građenja pripada naknada u visini tržišne vrijednosti nekretnine.
Član 34.
Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
Tržišna vrijednost je vrijednost izražena u cijeni koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja ovisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja, a utvrđuje se u skladu sa članom 8. zakona.
Član 40. stav 1.
Ako se sporazum o naknadi ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade. Troškove postupka eksproprijacije snosi korisnik eksproprijacije, izuzev troškova postupka nastalih povodom žalbe vlasnika ili nosioca građenja eksproprisane nekretnine koja nije uvažena, a koje troškove snose vlasnik ili nosilac prava građenja.
22. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 21. stav 2.
(2)U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 V 080026 16 Rev od 20. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 4. januara 2017. godine a apelacija je podnesena 15. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima donesenim u vanparničnom postupku prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem se utvrđivala naknada za eksproprisane nekretnine koju je predlagač dužan isplatiti apelantu, pa, podržavajući svoju praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, st. 27. i 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Nadalje, Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja u kontekstu karaktera zemljišta koje se ekspropriše i dosljedno tome određivanja naknade za eksproprisano zemljište već razmatrao u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 5331/14 od 15. juna 2017. godine, AP 5345/14, AP 5372/14, AP 5520/14, sve od 19. aprila 2017. godine, Odluka broj AP 5522/14 od 10. maja 2017. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 5371/14 od 7. marta 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava na koje su apelanti u tim predmetima ukazali.
32. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant u konkretnom predmetu zapravo osporava visinu dosuđene naknade za eksproprisane nekretnine, te u vezi s tim ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke u dijelu u kojem je predmet meritorno okončan (vezano za visinu naknade za eksproprisane nekretnine) dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi, prihvaćajući u predmetnom postupku procjenu tržišne vrijednosti koju ja sačinila Komisija, pogrešno odredili naknadu za njegovu eksproprisanu nekretninu, pri čemu su pogrešno tumačili odredbe člana 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i člana 34. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja zašto su zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o određivanju tržišne vrijednosti za poljoprivredno zemljište i zašto u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, nije bilo pravnog osnova za dosuđivanje naknade za građevinsko zemljište. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto u konkretnom predmetu nisu prihvatili apelantov prijedlog za angažovanje vještaka građevinske struke. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje zaključke zasnivali na relevantnim odredbama čl. 142. i 145. Zakona o vanparničnom postupku i čl. 34. i 40. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom predmetu jasno i precizno obrazložili zašto su prihvatili procjenu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina (poljoprivrednog zemljišta) koju je sačinila Komisija, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog prava.
35. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da osporene odluke sudova ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, već da u potpunosti korespondiraju standardu obrazložene presude. Pri tome Ustavni sud podsjeća na to da su predmet ovog apelacionog postupka odluke redovnih sudova donesene u vanparničnom postupku određivanja naknade za eksproprisane nekretnine u kojem je apelant nesporno učestvovao, pri čemu su na tri sudske instance razmotreni apelantovi navodi, koje on zapravo ponavlja i u apelaciji, i dati eksplicitni razlozi zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Također, iz činjenica predmeta proizlazi kao nesporno da je apelant imao pristup sudu zbog čega Ustavni sud te apelantove navode, kao i navode da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u cijelosti smatra neosnovanim.
36. Na osnovu navedenog, te podržavajući praksu u predmetima koji su pokretali identična pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije
37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
38. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
39. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant uz apelaciju nije ponudio relevantne dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr., spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.). S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, te imajući u vidu da su redovni sudovi dali razloge zašto je neosnovano apelantovo ukazivanje na drugi predmet istog suda, kao i navedene odluke Ustavnog suda donesene u identičnim pravnim situacijama (vezanim za karakter eksproprisanog zemljišta) iz kojih zapravo proizlazi isti tretman apelanta sa drugim licima u identičnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Ostali navodi
41. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da se tvrdnje o povredi tih prava zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi neosnovani u pogledu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelant svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne zapaža proizvoljnost na koju je apelant ukazao.
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević