Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2756/18 (K. L.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2756/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2756/18, rješavajući apelaciju Kosanke Lakić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Kosanka Lakić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015003 15 Uvp od 21. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kosanka Lakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015003 15 Uvp od 21. februara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantici priznato pravo na starosnu penziju u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom upravnom aktu, a što je sve naveo nižestepeni sud, decidno objašnjeno na koji način je primjenom odredbi člana 44. do 48. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) utvrđena visina mjesečnog iznosa starosne penzije apelantice, pri čemu su u pogledu ostvarenih plata apelantice za sav period rada od 1973. do 2013. godine, shodno odredbi člana 123. stav 1. Zakon o PIO, uzeti podaci iz matične evidencije sa kojim tuženi raspolaže, na osnovu kojih je dalje određen godišnji lični koeficijent. Naime, da je to postupanje zasnovano na odredbi člana 47. stav 1. Zakona o PIO koja propisuje, da se godišnji lični koeficijent utvrđuje tako što se ukupan iznos plata, odnosno osnovica osiguranja osiguranika, počev od 1. januara 1970. godine do godine ostvarivanja prava, izuzimajući 1992. i 1993. godinu, za svaku kalendarsku godinu podijeli sa prosječnom godišnjom platom u SR BiH, odnosno Republici za istu kalendarsku godinu. Vrhovni sud je naglasio da zakonom nije predviđen drugi način utvrđivanja godišnjeg ličnog koeficijenta (da se uzmu u obzir podaci o prosječnoj plati ostvarenoj u određenoj grani privrede, konkretno građevinarstvu), pa da se taj sistem obračuna ne može primijeniti bez obzira da li bi to bilo povoljnije za apelanticu. Nadalje, da je bez uticaja apelantičin navod da joj nije jasno kako su iz evidencije tuženog nestali podaci o njenim platama za 1989., 1990. i 1991. godinu, kada je nesporno da isti danas ne postoje, a da je zakonodavac tu situaciju regulisao odredbom člana 47. stav 7. Zakona o PIO koja propisuje da se osiguraniku za kojeg nema podataka o platama, odnosno osnovicama osiguranja za pojedine godine, kao godišnji lični koeficijent za te godine uzima onaj iz godine koja prethodi toj godini, a u slučaju apelantice je to godišnji lični koeficijent iz 1988. godine, koji je i uzet u obzir prilikom obračuna penzije. Vrhovni sud je istakao da su u tom smislu bez osnova paušalni prigovori apelantice da joj nije jasno kako je u evidenciji tuženog uneseno da njena zarada za 1994. godinu iznosi ukupno 964,00 KM, kada ona tvrdi da je u tom periodu zarađivala znatno više, obzirom da organi tuženog kod obračuna penzije uzimaju u obzir isključivo podatke o platama koji su zavedeni u matičnu evidenciju, koje je prijavio poslodavac i na koje su plaćeni doprinosi. Zatim, da je bez osnova i prigovor vezan za obračun godišnjeg ličnog koeficijenta za prvu godinu rada (1973.) budući da i ta godina ravnopravno ulazi u obračun shodno članu 47. stav 1. Zakona o PIO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelantica, između ostalog, navodi da je trebalo pravilno utvrditi činjenično stanje kod tuženog organa, da li zaista nema podataka o platama za pojedine godine i kako je to uopšte moguće. Zatim, da je apelantica tokom postupka tražila da se promjeni sistem obračuna i da je republički prosjek u građevinarstvu daleko niži od republičkog prosjeka, pa da je njena penzija za cjelokupan rad u privredi niža za 200,00 KM i više u odnosu na istu „kvalifikacionu strukturu u vanprivredi“. Apelantica je navela da ne snosi krivicu što nije bilo podataka kod tuženog za 1989., 1990. i 1991. godinu (a u kojim godinama je apelantica imala najveća primanja), te što je uzet obračun iz 1988. godine. Takođe, da je apelantica 1994. godine radila u Moskvi i da je imala mjesečnu platu u visini od 1.125,00 dolara, a da u obračunu tuženog stoji da je ostvarila platu u iznosu samo 964,00 KM za cijelu godinu, pa da tuženi nije pravilno obračunao njenu penziju čija bi visina trebala biti znatno veća.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PIO na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević