Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3637/16 (M.A.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravo na pravnu sigurnost
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3637/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3637/16, rješavajući apelaciju M. A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. A. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 007473 16 Rev od 25. maja 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 o Rs 007473 15 Rsž od 25. novembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 007473 16 Rev od 25. maja 2016. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 007473 15 Rsž od 25. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo 6. novembra 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis predmeta.
3. Vrhovni sud je 11. juna 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 31. maja 2018. godine, a tuženi 11. juna 2018. godine.
4. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju i spis predmeta 28. novembra 2018. godine.
5. Na prijedlog predsjednika Zlatka M. Kneževića, odlučeno je da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz člana 90 stav 1 tačka b Pravila Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelant je 17. jula 2006. godine, zajedno sa S. T., B. T. i R. P., protiv tuženog podnio tužbeni zahtjev Osnovnom sudu radi izvršenja ugovora.
8. Apelant je podneskom od 16. juna 2009. godine podnio prijedlog za razdvajanje postupka, koji je Osnovni sud usvojio rješenjem na pripremnom ročištu održanom 17. avgusta 2009. godine.
9. Nakon toga, Osnovni sud je održao još dva ročišta tokom kojih je tuženi istakao protivtužbeni zahtjev (9. oktobra 2009. godine).
10. Apelant je podneskom od 4. novembra 2009. godine precizirao tužbeni zahtjev.
11. Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 P 007473 09 P od 17. decembra 2009. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 85 0 P 007473 11 Rsž od 25. februara 2011. godine usvojena je žalba tuženog, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
13. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je održao četiri ročišta, tokom kojih je apelant dva puta precizirao tužbeni zahtjev (na ročištima od 1. decembra 2011. godine i 7. juna 2012. godine).
14. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 007473 11 P 2 od 25. maja 2015. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je poništena kao nezakonita odluka Nadzornog odbora tuženog od 30. maja 2006. godine o razrješenju dužnosti apelanta kao izvršnog direktora tuženog i tuženi je obavezan da ispuni obaveze iz menadžerskog ugovora zaključenog 2005. godine između Nadzornog odbora tuženog i apelanta, kao i da mu na ime razlike plate i naknade iz menadžerskog ugovora isplati određene novčane iznose i uplati doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja. Pored toga, navedenom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit menadžerski ugovor zaključen 2005. godine između Nadzornog odbora tuženog i apelanta.
15. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u ponovnom postupku izveo dokaze uvidom u odluku u imenovanju i odluku o razrješenju apelanta kao izvršnog direktora tužene, menadžerski ugovor, ugovor o radu, potvrde o ostvarenoj plati i sl., da su vještaci finansijske struke V. T. i M. B. izvršili vještačenje, da su pročitani nalazi i mišljenja vještaka finansijske struke V. T. i M. B., te da je sud saslušao parnične stranke i svjedoka K. Z. Osnovni sud je istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant 2005. godine zaključio s tuženim menadžerski ugovor na osnovu kojeg je imenovan na poziciju izvršnog direktora tuženog, te da je odlukom Nadzornog odbora tuženog 2006. godine razriješen dužnosti, nakon čega je na osnovu ugovora o radu raspoređen na druge poslove. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 10 stav 1 menadžerskog ugovora utvrđena obaveza poslodavca da je u slučaju da preduzeće prije isteka roka na koji je zaključen ugovor raskine i otkaže ugovor dužan isplatiti radniku naknadu u jednokratnom iznosu u visini od 48 prosječnih plata, dok je prema stavu 2 istog člana ugovora pored ove naknade tuženi dužan isplaćivati platu za preostalo vrijeme na koji je ovaj ugovor zaključen. Osnovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju među strankama sporno da li je predmetni menadžerski ugovor, koji je po svojoj prirodi obligacionopravni ugovor s elementima radnopravnog odnosa, raskinut donošenjem Odluke o razrješenju izvršnih direktora od 30. maja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) ili je raskinut na apelantov lični zahtjev. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da su navedenom odlukom razriješena četiri izvršna direktora uprave tuženog, uključujući i apelanta, odnosno da je raskinut menadžerski ugovor iz 2006. godine, pri čemu nisu navedeni razlozi zbog kojih se ugovor raskida, a što je obaveza propisana članom 43 Zakona o javnim preduzećima Republike Srpske. Nadalje, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni menadžerski ugovor jednostrano raskinuo tuženi, te da apelant svojim ponašanjem nije na bilo koji način doprinio raskidu ugovora. S obzirom na to da je tuženi bez ikakvog razloga razriješio apelanta dužnosti izvršnog direktora, Osnovni sud je zaključio da, prema predmetnom menadžerskom ugovoru i odredbama člana 17 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu pripadaju sve naknade koje su navedene u tom ugovoru, a koje potražuje predmetnom tužbom.
16. Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 007473 15 Rsž od 25. novembra 2015. godine djelimično je uvažena žalba tuženog, te je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu ispuni obaveze iz menadžerskog ugovora, da mu izvrši isplatu iznosa od 118.451,24 KM na ime razlike plata i iznos od 138.111,80 KM na ime plata i doprinosa. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da je ništav menadžerski ugovor iz 2006. godine u članu 10 st. 1, 2 i 3, što je apelant dužan priznati i trpjeti. U preostalom dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje nezakonite odluke Nadzornog odbora tuženog od 30. maja 2006. godine i kojim je odbijen preostali dio protivtužbenog zahtjeva (kojim je tuženi tražio utvrđenje ništavosti menadžerskog ugovora u cijelosti), žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.
17. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je donošenjem odluke o razrješenju od 30. maja 2006. godine jednostrano raskinut menadžerski ugovor, jer iz stanja spisa proizlazi da je tuženi nakon pomenute odluke donio novu odluku 4. avgusta 2006. godine kojom je apelant razriješen dužnosti izvršnog direktora na lični zahtjev, te da je donošenju ovakve odluke prethodilo davanje izjave apelanta u zapisnik, prema kojoj je tražio razrješenje iz zdravstvenih i ličnih razloga, s tim da nakon toga bude raspoređen na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Okružni sud je ukazao da je tuženi, nakon toga, s apelantom zaključio novi ugovor o radu kojim je raspoređen na radno mjesto šef službe za SS I TK postrojenje u Sektoru za ETP Doboj, sa početkom rada od 5. avgusta 2006. godine. Okružni sud je zaključio da iz svega navedenog proizlazi da tuženi nije jednostrano raskinuo menadžerski ugovor, već je on raskinut na apelantov lični zahtjev, zbog čega nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem se traži ispunjenje obaveza iz člana 10 menadžerskog ugovora.
18. Odlučujući o ništavosti menadžerskog ugovora (protivtužbeni zahtjev), Okružni sud je ukazao da iz odredbi menadžerskog ugovora jasno proizlazi da će u slučaju raskida ugovora tuženi biti u obavezi da isplati apelantu naknadu u visini 48 prosječnih plata do isteka perioda na koji je ugovor zaključen (tj. šest godina), a kako raskid ugovora podrazumijeva da apelant više ne obavlja poslove izvršnog direktora kod tuženog, to je ovakva odredba (član 10 st. 1 i 2 menadžerskog ugovora) ništava u smislu člana 90 stav 4 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 38/00 do 55/07), kojim je, između ostalog, propisano da se radnicima garantuje jednaka plata za isti rad, te da su odluka poslodavca ili sporazum s radnikom koji nisu u skladu s ovom odredbom ništavi. Okružni sud je takođe ukazao da se ugovorne strane prilikom zaključenja predmetnog menadžerskog ugovora nisu rukovodile principom savjesnosti i poštenja u smislu člana 12 ZOO-a. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da, budući da apelant na ništavim odredbama zasniva svoje novčano potraživanje prema tužnom, to je neosnovan njegov tužbeni zahtjev kojim traži ispunjenje obaveza tuženog iz menadžerskog ugovora zbog njegovog raskida, a u vidu gore navedenih isplata. U pogledu protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje ništavosti preostalih odredaba menadžerskog ugovora, Okružni sud je zaključio da ostale odredbe nisu protivne pravnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, pa je u ovom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 007473 16 Rev od 25. maja 2016. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
20. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženi odluku od 4. avgusta 2006. godine o razrješenju apelanta s funkcije izvršnog direktora donio na osnovu njegove izjave date u zapisnik od 28. jula 2006. godine, te da je navedena odluka proizvela pravno dejstvo u odnosu na apelantov radnopravni status koji je ranije ugovoren menadžerskim ugovorom, a kako je to drugostepeni sud pravilno zaključio, pa se apelant ne može s uspjehom pozivati na odluku tuženog od 30. maja 2006. godine o njegovom razrješenju. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelantovi navodi da je izjavu na zapisnik dao pod prinudom i prijetnjom nisu od značaja za zakonitost osporene drugostepene presude i oni bi bili od značaja samo pod uslovom da se tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da ta odluka nije pravno valjana ili da se traži njeno poništenje, što apelant u konkretnom slučaju nije tražio. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o raskidu – otkazu menadžerskog ugovora prije isteka otkaznog roka od šest godina, kako to apelant pogrešno smatra, nego o apelantovom jednostranom raskidu ugovora, te da, stoga, nisu ostvarene pretpostavke za isplatu naknade ugovorene u članu 10 stav 2 menadžerskog ugovora jer pitanje pravne kvalifikacije raskida – otkaza ugovora predstavlja prethodno pitanje od kojeg zavisi odluka o njegovom zahtjevu, pa su neosnovani apelantovi navodi da je, u situaciji kada parnične stranke nisu postavile zahtjev da sud utvrdi da je menadžerski ugovor raskinut na apelantov lični zahtjev, drugostepeni sud prekoračio njihove zahtjeve i počinio povredu iz člana 2 Zakona o parničnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant svojim revizionim navodima ne dovodi u pitanje niti odluku o protivtužbenom zahtjevu. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni menadžerski ugovor raskinuo apelant, a ne tuženi, pa je njegova pravna valjanost bez ikakvog značaja za odluku o tužbenom zahtjevu jer nije ostvaren ugovorni uslov iz člana 10 menadžerskog ugovora („raskid ugovora od strane poslodavca…“).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant ističe da su sudovi pogrešno zaključili da je član 10 menadžerskog ugovora ništav, pozivajući se na odredbe člana 12 ZOO-a, kao i da su prekoračili tužbeni i protivtužbeni zahtjev utvrđujući da je pomenuti ugovor raskinut po njegovom ličnom zahtjevu jer to nije bio predmet spora. Osim toga, apelant ističe da su sudovi, odlučujući o ništavosti menadžerskog ugovora, retroaktivno primijenili član 90 Zakona o radu koji nije bio na snazi 2005. godine u vrijeme zaključenja spornog menadžerskog ugovora. Apelant je naveo da je Vrhovni sud u istim činjeničnim i pravnim situacijama donosio drugačije pravne zaključke, te je ukazao na odluku tog suda u predmetu broj 85 0 p 004153 10 Rev od 9. avgusta 2012. godine po tužbi M. G. za koji apelant navodi da je zaključeno da tužilac kojem je tuženi otkazao menadžerski ugovor i rasporedio ga na drugo radno mjesto ima pravo na isplatu plata koje je imao po tom ugovoru i plate koje je imao od otkaza ugovora do dana kada je taj ugovor bio zaključen. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelant ističe da je postupak trajao nerazumno dugo, budući da je tužba podnesena još 2006. godine, a konačna odluka je donesena tek u decembru 2015. godine. Apelant posebno ističe da je na glavnoj raspravi koja je održana 2012. godine navedeno da će presuda biti donesena u junu 2012. godine, a presuda je donesena 2015. godine. Apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 2.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud navodi da apelant u predmetnoj apelaciji nije iznosio niti jednu bitnu činjenicu ni okolnost koja bi bila od značaja za zakonitost osporene presude, te da neosnovano ukazuje na druge revizione odluke koje su donesene na osnovu drugačijeg činjeničnog stanja, gdje je menadžerski ugovor tuženi nezakonito otkazao, što ovdje nije slučaj. Vrhovni sud, takođe, navodi da nisu tačni apelantovi navodi u pogledu prekoračenja tužbenog zahtjeva jer osporena odluka sadrži valjane razloge, kao i da nisu prihvatljivi apelantovi navodi u pogledu primjene člana 90 Zakona o radu jer je on bio na snazi prilikom zaključenja i raskida menadžerskog ugovora. Vrhovni sud navodi da ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u obrazloženju osporene presude.
23. Okružni sud navodi da je dao jasne činjenične i pravne razloge za donošenje svoje odluke, te smatra da njenim donošenjem nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji.
24. Tuženi je naveo da je predmetna apelacija neosnovana jer osporene odluke nisu suprotne ustavnim odredbama i odredbama Evropske konvencije, te da nisu povrijeđena apelantova prava.
25. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju konstantno preduzimao pravne radnje, da je već jednom bila donesena presuda koja je ukinuta, te da je, imajući u vidu složenost predmeta, odlučivanje o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu, sve to dovelo do dužeg trajanja postupka od uobičajenog.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 90.
Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad ili rad iste vrijednosti koji ostvaruju kod poslodavca.
Pod radom iste vrijednosti podrazumijeva se rad za koji se zahtijeva isti stepen stručne spreme, ista radna sposobnost, odgovornost i fizički i intelektualni rad.
Odluka poslodavca ili sporazum sa radnikom koji nisu u skladu sa stavom 2. ovog člana – ništavni su. […].
27. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 17. stav 1.
Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 007473 16 Rev od 25. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 11. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
36. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelant tražio poništenje odluke Nadzornog odbora tuženog, ispunjenje obaveza iz menadžerskog ugovora, isplatu razlike plata, naknade prema menadžerskom ugovoru i uplatu doprinosa, te apelant, stoga, u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pri tome apelant ukazuje da je Vrhovni sud u istim činjeničnim i pravnim situacijama donosio drugačije pravne zaključke.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
40. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama djelimično odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu ispuni obaveze iz menadžerskog ugovora, da mu isplati razlike plata i naknadu prema menadžerskom ugovoru, te uplati doprinose. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su se redovni sudovi pozvali na odredbe ZOO-a, zaključujući da u konkretnom slučaju tuženi nije jednostrano raskinuo menadžerski ugovor, već je raskinut na apelantov lični zahtjev, te da, stoga, nisu ostvarene pretpostavke za isplatu naknade ugovorene u članu 10 stav 2 menadžerskog ugovora. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da pitanje pravne kvalifikacije raskida – otkaza spornog ugovora predstavlja prethodno pitanje od kojeg zavisi odluka o apelantovom zahtjevu za isplatu novčanih potraživanja, te da su neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud počinio povredu iz člana 2 Zakona o parničnom postupku. S obzirom na ovako obrazloženje sudova, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev utvrđujući da je pomenuti ugovor raskinut na njegov lični zahtjev, a ne po zahtjevu tuženog. U pogledu ništavosti menadžerskog ugovora, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da je pravna valjanost menadžerskog ugovora bez značaja za odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu, budući da u konkretnom slučaju nije ostvaren ugovorni uslov iz člana 10 menadžerskog ugovora, tj. „raskid ugovora od strane poslodavca“. Ustavni sud ne vidi arbitrarnost u navedenom obrazloženju Vrhovnog suda, jer ono ne odstupa niti od utvrđenog činjeničnog stanja, a niti od značenja relevantnih zakonskih odredaba koje su primijenjene na konkretan slučaj.
41. Takođe, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud u istim činjeničnim i pravnim situacijama donosio drugačije pravne zaključke, čime ukazuje na povredu principa pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da iz Presude Vrhovnog suda broj 85 0 P 004153 10 Rev od 9. avgusta 2012. godine, koju je apelant dostavio u prilogu apelacije, proizlazi da je tužilac M. G. obavljao funkciju direktora Sekcije kod istog tuženog prema ugovoru o radu iz 2003. godine i primao platu prema ugovoru o plati iz 2005. godine, te da je navedeni ugovor o radu otkazao tuženi zbog rasporeda na drugo radno mjesto, pa je Vrhovni sud zaključio da mu pripada razlika plate i doprinosa koje bi primao prema ugovoru o plati iz 2005. godine. S druge strane, u predmetnom slučaju redovni sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju tuženi nije jednostrano raskinuo menadžerski ugovor, već je raskinut na apelantov lični zahtjev, te da, stoga, nisu ostvarene pretpostavke za isplatu naknade ugovorene u članu 10 stav 2 menadžerskog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, ne radi o istim činjeničnom pitanju kao u slučaju na koji apelant ukazuje, te da, stoga, ovakvi apelantovi navodi ne pokreću pitanje povrede principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje.
42. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
43. Vezano za apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
45. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 17. jula 2006. godine i da je pravosnažno okončan 25. maja 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko devet godina i devet mjeseci.
46. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su predmetni postupak prvobitno pokrenuli apelant i troje drugih tužilaca 17. jula 2006. godine, ali da je prvostepeni sud 16. juna 2009. godine razdvojio postupak na apelantov prijedlog. Nadalje, Ustavni sud uočava da je u postupku vršen uvid u materijalne dokaze, da su izvršena dva vještačenja, te da su saslušane parnične stranke i svjedok. Ustavni sud, dalje, zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku, pored tužbenog zahtjeva koji je sadržavao zahtjev za poništenje odluke Nadzornog odbora tuženog, ispunjenje obaveza iz menadžerskog ugovora, isplatu razlike plata i naknade prema menadžerskom ugovoru, te uplatu doprinosa, odlučivali i o protivtužbenom zahtjevu tuženog koji je sadržavao zahtjev za utvrđenje ništavosti menadžerskog ugovora. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, nalazi da se u konkretnom slučaju radi o složenijem predmetu.
47. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant kao tužilac tokom postupka tri puta opredjeljivao tužbeni zahtjev (4. novembra 2009, 1. decembra 2011. i 7. juna 2012. godine), što je svakako uticalo na dužinu trajanja postupka.
48. U odnosu na postupanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio prvostepenu presudu u roku od tri godine i pet mjeseci, u okviru kojeg perioda je sud na apelantov zahtjev razdvojio postupak budući da su predmetni tužbeni zahtjev pokrenula četiri tužioca, te je, postupajući po preciziranom tužbenom zahtjevu, održao tri ročišta. Nadalje, Ustavni sud uočava određenu neaktivnost Osnovnog suda u ponovnom postupku više od dvije godine. Međutim, istovremeno uočava da su u periodu od četiri godine i tri mjeseca, koliko je ukupno trajao postupak pred tim sudom, održana četiri ročišta, te da je apelant tokom ovog ponovnog postupka dva puta precizirao tužbeni zahtjev. Nadalje, u daljnjem periodu redovni sudovi su donijeli dvije meritorne sudske odluke u periodu od manje od godinu dana.
49. Sagledavajući postupak u cjelini, iako je postupak ukupno trajao devet godina i devet mjeseci, imajući u vidu posebno da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu, da su redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u predmetu i donijeli pet odluka, od čega četiri meritorne odluke, te da je dužini u određenoj mjeri doprinio i apelant, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
50. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada apelantovi navodi ne pokreću pitanje povrede principa pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud smatra da, iako je postupak ukupno trajao devet godina i devet mjeseci, ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u predmetnom postupku, budući da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu, da su redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u predmetu i donijeli pet odluka, od čega četiri meritorne odluke, te da je dužini u određenoj mjeri doprinio i apelant.
52. Takođe, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman