Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2037/18 (Auto klub Karlovac)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2037/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2037/18, rješavajući apelaciju Auto kluba Karlovac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka
a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Auto klub Karlovac protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 141035 15 Pž od 31. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Auto klub Karlovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Karlovca, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Ibro Nezić, advokat iz Konjica, podnio je 4. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Mals 141035 17 Rev od 5. decembar 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mals 141035 15 Pž od 31. januara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1358/17 od 18. jula 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi (PROMINVEST d.o.o. Konjic) da mu isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je iz njega izveo pogrešne zaključke. Naime, da je apelant uz tužbu prezentirao račun, na ime usluga prevoza određenog vozila i priključnog vozila, a da je u tužbi naveo da je izvršio intervenciju odnosno uslugu uklanjanja i prevoza navedenog oštećenog vozila i prikolice. Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je navedeno vozilo sa prikolicom trebalo samo izvući dizalicom na kolovoz, nakon čega je njegov vozač samo nastavio put i da tu uslugu nije izvršio apelant, već da su to uradila određena lica iz firme LAGER Posušje, RJ Karlovac. Zatim, da je sam apelant na pripremnom ročištu pozvao za svjedoka A. M. koji je upravljao navedenim vozilom i koji je to posvjedočio, a da apelant nije prigovorio njegovom iskazu na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je zaključio da dosljedno tome, stoje navodi žalbe tuženog da je pogrešan stav prvostepenog suda „da je to što je pri izvlačenju vozila korištena dizalica trećeg lica, a ne apelanta i to što je šlep službu pozvala policija, a ne vozač tuženog potpuno irelevantno“, jer je to ustvari najbitnije. Naime, da tuženom nije pružena prednja usluga pa da je nije dužan ni platiti. Nadalje, da u pogledu primjene materijalnog prava, tuženi kritički analizira i stav prvostepenog suda u pogledu primjene odredbi čl. 17., 262 stav 1. i 220. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kantonalni sud je naveo da je u pogledu prve dvije odredbe tuženi istakao da on nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom, pa da nema nikakvih obaveza prema njemu. Nadalje, da je u pogledu odredbe člana 226. ZOO (poslovodstvo bez naloga) tuženi naveo da je njom definisano da „ tko se prihvati tuđeg posla unatoč zabrani osobe čiji je posao, a za zabranu je znao ili je morao znati, nema pravo koja pripadaju poslovođi bez naloga“. Zatim, da je tuženi istu analizirao u vezi sa konkretnom pravnom stvari navodeći „u konkretnom slučaju apelant je znao da je tuženi angažovao treće lice za izvršenje usluga izvlačenja vozila i jasno je da je to morao znati jer je bio na licu mjesta, što jasno dokazuje da se tuženi protivio poslovodstvu apelanta, no unatoč tome apelant zahtjeva ostvarenje prava po osnovu poslovodstva bez naloga što sud prihvata iako je jasno da shodno zakonskim odredbama u ovom slučaju to nije moguće ostvariti". Kantonalni sud je zaključio da su ti navodi tuženog osnovani.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno primijenjeno materijalno pravo, kada je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu. Apelant je, između ostalog, naveo da je obavio posao koristan za tuženog, da dizalica koju je angažovao tuženi nije bila dovoljna za stavljanje vozila tuženog na kolovoz, već da je za to bilo neophodno angažovati vozilo „šlep službu“ apelanta. Nadalje, da su radnje apelanta, neovisno o radu dizalice trećeg lica, bile radnje koje su korisne tuženom da otkloni opasnost od njegove imovine i nastavi put, pa da te nesporne činjenice opravdavaju primjenu instituta poslovodstva bez naloga iz člana 262. stav 1. u vezi sa članom 220. ZOO. Zatim, da drugostepeni sud zanemaruje navedene činjenice i navodi činjenično stanje koje nije relevantno za primjenu materijalnog prava, odnosno da dizalica nije sporna i da apelant nije ispostavio račun za naknadu rada dizalice, niti da je važno što je policija pozvala šlep službu apelanta, nego da je važno da je od rada šlep službe apelanta koje je izvuklo na kolovoz vozilo tuženog, kojem se radu tuženi nije protivio, tuženi imao koristi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević