Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-662/17 (B. Z. iz Brčko Distrikta Bosne i H., Z. K. iz Gunje i D. N. iz Vinkovaca)
Odluka donesena 10. 01. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-662/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 01. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 662/17, rješavajući apelaciju Bahrije Zaketović i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bahrije Zaketović, Zenaide Kevrić i Džemisaba Nukića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 091569 16 Gž od 21. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 091569 15 P od 23. juna 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bahrija Zaketović iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, Zenaida Kevrić iz Gunje i Džemisab Nukić iz Vinkovaca (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica i trećeapelant odnosno apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 16. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 091569 16 Gž od 21. decembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 091569 15 P od 23. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog i Apelacionog suda i tuženog Zorana Tanića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. novembra 2018. godine da dostavi odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je 7. decembra 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 091569 15 P od 23. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da tuženi prvoapelantici na ime naknade štete na stambenom objektu i pomoćnoj zgradi isplati iznos od 10.811,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. aprila 2012. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja; nadalje, obavezuje se tuženi da drugoapelantici na ime naknade štete na stambenom objektu i pomoćnoj zgradi isplati iznos od 675,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. aprila 2012. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja; i konačno, obavezuje se tuženi da trećeapelantu na ime naknade štete na stambenom objektu i pomoćnoj zgradi isplati iznos od 675,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. aprila 2012. godine pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja; obavezuje se tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 273,78 KM, sve u roku od 30 dana od dana prijema prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. Sud je zaključio da su apelanti izvedenim dokazima dokazali isključivo osnov svog tužbenog zahtjeva jer je pravomoćnom presudom donesenom u krivičnom postupku utvrđeno da je tuženi izvršio krivično djelo – „oštećenje tuđe stvari“ iz člana 287. stav 1. Krivičnog zakona Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBDBiH), na štetu imovine apelanata, koja je predmet njihovog zahtjeva za naknadu štete u ovom parničnom predmetu. Presudom krivičnog suda utvrđen je obim štete, samo aproksimativno, navodima da je tuženi oštetio suvlasnike – apelante za novčani iznos ,,od oko 16.217,00 KM“. S obzirom da su apelanti, presudom krivičnog suda, s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu, apelanti su u ovom parničnom postupku bili dužni izvesti dokaze koji se odnose na utvrđivanje visine štete, odnosno visine postavljenog tužbenog zahtjeva prema tuženom, u smislu odredaba čl. 7. i 236. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (ZPPBDBiH). Kako u toku provedenog postupka apelanti nisu predložili niti izveli dokaze koji se odnose na visinu tužbenog zahtjeva prema tuženom, a tuženi je u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, sud je o tim činjenicama odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja u skladu s odredbama člana 239. ZPPBDBiH i donio odluku kao u dispozitivu. Slijedom iznesenih razloga, shodno odredbama člana 289. st. 1. i 2. ZPPBDBiH, presuda je donesena kao u dispozitivu.
7. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 091569 16 Gž od 21. decembra 2016. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Kako navodi Apelacioni sud, kod takvih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da su apelanti dokazali osnov svog potraživanja jer je pravomoćnom krivičnom presudom utvrđeno da je tuženi, na štetu njihove imovine, izvršio krivično djelo „oštećenje tuđe stvari“ iz člana 287. stav 1. KZBDBiH. Ali kako su apelanti navedenom krivičnom presudom s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu, te kako u ovom postupku nisu predložili i izveli dokaze koji se odnose na utvrđivanje visine štete, prvostepeni sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, tako što je stavom prvim izreke odbio tužbeni zahtjev apelanata, dok je primjenom odredbe člana 119. stav 1. u vezi s odredbom člana 129. stav 2. ZPPBDBiH stavom drugim izreke obavezao tužioce da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka. Sud navodi da apelanti neosnovano u žalbi ukazuju da je prvostepeni sud, donoseći pobijanu presudu, počinio povredu odredaba parničnog postupka, koju konkretiziraju u povredi odredbe člana 8. ZPPBDBiH, obrazlažući je tvrdnjama da prvostepeni sud nije brižljivo cijenio Presudu Osnovnog suda broj 96 o K 074197 14 K od 21. augusta 2014. godine jer se ,,u izreci presude može utvrditi da je tuženi proglašen krivim što su radnici do temelja srušili kuću, na koji način je oštetio sve suvlasnike za novčani iznos od oko 16.217,00 KM“.
9. Naime, prvostepeni sud je, kako nalaže odredba člana 8. ZPPBDBiH, ocijenio sve izvedene dokaze, što obuhvaća i gore navedenu presudu Osnovnog suda u krivičnom postupku od 21. augusta 2014. godine, pri čemu je svakom dokazu dao odgovarajući značaj i na osnovu toga utvrdio sve činjenice koje su važne za odlučivanje o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je shodno tom obrazloženju pobijane presude pravilno zaključio da su apelanti na osnovu presude krivičnog suda dokazali osnov svog potraživanja. Međutim, imajući u vidu da ih je krivični sud s imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu, bili su dužni izvesti dokaze kojima bi utvrdili visinu štete, a što su u ovom parničnom postupku propustili da učine. Tačno je da je odredbom člana 12. stav 3. ZPPBDBiH propisano da je u parničnom postupku sud, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Međutim, smisao navedene zakonske odredbe je u tome da je sud vezan samo za pozitivna utvrđenja osuđujuće krivične presude (činjenični opis štetnog događaja iz izreke krivične presude) koja predstavljaju bitna obilježja bića krivičnog djela, odnosno objektivni uvjet inkriminacije krivičnog djela.
10. Kako apelanti u ovom postupku nisu dokazali visinu štete koju im je tuženi pričinio, prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje, kao ni povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je žalba apelanata odbijena i pobijana presuda prvostepenog suda potvrđena na osnovu odredbe člana 335. ZPPBDBiH.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Povredu prava na pravično suđenje u građanskom postupku apelanti vide u tome što su nižestepeni sudovi proizvoljno cijenili Presudu Osnovnog suda broj 96 0 K 074197 14 K od 21. augusta 2014. godine, donesenu u krivičnom postupku. Dakle, u izreci krivične presude navedeno je da su apelanti – suvlasnici oštećeni za novčani iznos od 16.217,00 KM. Međutim, strankama u postupku se mora omogućiti efikasan, a ne samo formalan pristup sudu, koji podrazumijeva pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Dakle, prema ocjeni apelanata, nižestepeni sudovi nisu brižljivo cijenili Presudu Osnovnog suda broj 96 0 K 074197 14 K od 21. augusta 2014. godine jer se u izreci presude može utvrditi da je tuženi proglašen krivim što su radnici do temelja srušili kuću, na koji način je oštetio sve suvlasnike za novčani iznos od oko 16.217,00 KM. Analizom krivične presude može se jasno i nedvosmisleno zaključiti da je tuženi protivpravnim postupanjem oštetio apelante za iznos od 16.217,00 KM. Zbog svega navedenog, u parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Tužbom se traži naknada materijalne štete za koju su oštećeni suvlasnici naspram suvlasničkih dijelova, u ukupnom iznosu od 16.217,00 KM, kako je to pravomoćno utvrdio Osnovni sud u izreci Presude broj 96 0 K 074197 14 K od 21. augusta 2014. godine. Apelanti su dokazali uzročno-posljedičnu vezu između štetnog događaja jer za postojanje odgovornosti za štetu mora postojati subjekt pravnog odnosa, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i krivica štetnika. Međutim, uvažavajući načelo slobodne ocjene dokaza, krivičnu presudu treba cijeniti u vezi s drugim dokazima i onda izvoditi zaključke jer se, cijeneći nalaze i mišljenja vještaka G. N., može utvrditi vrijednost nastale štete na objektu suvlasništvo tužilaca. Zbog svega navedenog, predlaže se Ustavnom sudu da donese odluku kojom usvaja apelaciju i utvrđuje povredu ustavnih prava apelanata.
b) Odgovor na apelaciju
13. Apelacioni sud navodi da je obaveza apelanata u parničnom postupku bila da dokažu visinu štete, odnosno da predlože dokaze na osnovu kojih bi bila utvrđena visina štete, a kako oni to nisu učinili, prvostepeni sud je, prema ocjeni žalbenog vijeća Apelacionog suda, pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata zbog nedokazane visine štete jer apelanti snose posljedice nedokazanosti visine štete (za koju je osnov utvrđen pravomoćnom krivičnom Presudom broj 96 K 074197 14 K). Krivični sud je apelante kao oštećene s imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu, tako da navedeno utvrđenje vrijednosti oštećene stvari ima značaj samo za krivični postupak (prilikom odmjeravanja visine kazne).
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku BD („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09 i 52/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 12.
(1) Kad odluka suda zavisi od rješavanja nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
(3) U parničnom postupku sud je, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 236.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 239.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
15. Krivični zakon Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 8/09 i 52/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 287. stav 1.
(1) Ko ošteti, uništi ili učini neupotrebljivom tuđu stvar, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci.
(….)
Član 335.
Apelacioni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 091569 16 Gž od 21. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na postupak u kojem je utvrđivana osnovanost naknade štete koju su tražili apelanti, dakle nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelanata. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud zaključio da su apelanti dokazali osnov svog potraživanja jer je pravomoćnom krivičnom presudom utvrđeno da je tuženi, na štetu njihove imovine, izvršio krivično djelo „oštećenje tuđe stvari“ iz člana 287. stav 1. Krivičnog zakona. Ali kako su apelanti navedenom krivičnom presudom s imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu, te kako u ovom postupku nisu predložili i izveli dokaze koji se odnose na utvrđivanje visine štete, prvostepeni sud je o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, tako što je stavom prvim izreke odbio tužbeni zahtjev apelanata, dok je primjenom odredbe člana 119. stav 1. u vezi s odredbom člana 129. stav 2. ZPPBDBiH stavom drugim izreke obavezao tužioce da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud naveo da apelanti neosnovano u žalbi ukazuju da je prvostepeni sud, donoseći pobijanu presudu, počinio povredu odredaba parničnog postupka, koju konkretiziraju u povredi odredbe člana 8. ZPPBDBiH, obrazlažući je tvrdnjama da prvostepeni sud nije brižljivo cijenio Presudu Osnovnog suda broj 96 o K 074197 14 K od 21. augusta 2014. godine jer se ,,u izreci presude može utvrditi da je tuženi proglašen krivim što su radnici do temelja srušili kuću, na koji način je oštetio sve suvlasnike za novčani iznos od oko 16.217,00 KM“.
26. Međutim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, najprije, ocijenio sve izvedene dokaze, što obuhvaća i gore navedenu presudu krivičnog suda od 21. augusta 2014. godine, pri čemu je svakom dokazu dao odgovarajući značaj i na osnovu toga utvrdio sve činjenice koje su važne za odlučivanje o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je shodno obrazloženju pobijane presude zaključio da su apelanti na osnovu presude krivičnog suda dokazali osnov svog potraživanja, ali da su, imajući u vidu da ih je krivični sud s imovinsko-pravnim zahtjevom uputio na parnicu, bili dužni izvesti dokaze kojima bi utvrdili visinu štete, a što su u ovom parničnom postupku propustili da učine. Tačno je da je odredbom člana 12. stav 3. ZPPBDBiH propisano da je u parničnom postupku sud, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Međutim, smisao navedene zakonske odredbe je u tome da je sud vezan samo za pozitivna utvrđenja osuđujuće krivične presude (činjenični opis štetnog događaja iz izreke krivične presude) koja predstavljaju bitna obilježja bića krivičnog djela, odnosno objektivni uvjet inkriminacije krivičnog djela (u konkretnom slučaju krivičnog djela oštećenje tuđe stvari).
27. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZPPBDBiH i Krivičnog zakona BDBiH na kojima su zasnovane osporene presude, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni prava zbog koje bi Ustavni sud, u zaštiti ustavnih prava apelanata, trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova sa svojim. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, i prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
29. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su za osporene odluke dati jasni razlozi.
31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru prava apelanata na pravično suđenje.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević