Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4982/18 ("Usluge" d.o.o. Ugljevik)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4982/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4982/18, rješavajući apelacije "Usluge" d.o.o. Ugljevik, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio "Usluge" d.o.o. Ugljevik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 027714 16 Rev od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4982/18 i AP-5405/18

1. "Usluge" d.o.o. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sejfudin Krnjić advokat iz Tuzle, podnio je 31. augusta 2018. godine apelaciju (AP-4982/18) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj 59 0 Ps 027714 16 Rev od 24. oktobra 2017. godine. Također, apelant je 21. septembra 2018. godine podnio apelaciju (AP-5405/18) Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 027714 16 Rev od 24. oktobra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je uvažena revizija tužene (Opština Ugljevik) i preinačena je Presuda Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 22. januara 2016. godine u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu tužena isplati 38.485,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu (tužena obavezana da apelantu isplati 19.420,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom) odbijena revizija, te je obavezana je tužena da apelantu na ime troškova postupka isplati 2.745,00 KM umjesto ranije dosuđenih 6.606,70 KM.

3. Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta kojim traži da se obaveže tužena da mu na ime ispunjenja ugovora isplati 57.906,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da su apelant i tužena bili u dugogodišnjem poslovnom odnosu od 2007. do 2013. godine, na način da je apelant za tuženu obavljao određene komunalne djelatnosti za koje mu je tužena plaćala naknadu. Dalje, iz Zapisnika o izvršenim radovima od 16. aprila 2013. godine, koji je potpisao nadzorni organ tužene, proizilazi da je početkom 2013. godine apelant za tuženu obavio određene poslove (pražnjenje uličnih kanti, ručno sakupljanje komunalnog otpada na javnim saobraćajnicama i sa javnih zelenih površina, uklanjanje pregaženih uginulih životinja i čišćenje grada od snijega), te da su cijene za izvršene radove iskazane prema mjernim jedinicama i cijenama koje su dogovorene između parničnih stranaka (shodno ugovorima iz 2011. i 2012. godine) a što je potvrdio i vještak poljoprivredne struke. S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev apelanta, do iznosa od 16.599,00 KM, koji sa PDV-om iznosi ukupno 19.420,83 KM, osnovan shodno odredbama člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na ovakav zaključak suda ne utiče činjenica da parnične stranke nisu zaključile pismeni ugovor za navedene poslove. Ovo iz razloga što se radi o poslovima, odnosno djelatnostima iz člana 2. stav 1. tač. k., l. i lj. Zakona o komunalnim djelatnostima koje su izvršene shodno već ranije zaključenim ugovorima između parničnih stranaka iz 2011. i 2012. godine, da se tužena nije protivila izvođenju navedenih radova (nadzorni organ tužene potvrdio izvedene radove), te da za ugovor o djelu u smislu odredaba člana 600. ZOO nije neophodna pisana forma. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz navedenog Zapisnika o izvršenim radovima od 16. aprila 2013. godine proizilazi da je apelant pored navedenih poslova obavio i druge poslove košenja, đubrenja, prskanja, sijanja trave, krčenje na određenim lokacijama (stadion Rudar, stadion Donje Zabrđe, stadion Tutnjevac, crkva Stari Ugljevik, spomenik Tutnjevac, bazen Tutnjevac i Dom kulture Tutnjevac). Međutim, kako ovi radovi ne spadaju u komunalne djelatnosti od posebnog javnog interesa koje obavljaju jedinice lokalne samouprave, u smislu odredbe člana 2. stav 1. tačka l) Zakona o komunalnim djelatnostima (održavanje, uređivanje i opremanje javnih zelenih i rekreacionih površina), pravilno se revizijom ukazuje da u pogledu tih izvedenih radova ne postoji materijalno-pravni odnos između parničnih stranaka, odnosno da apelant ne može sa uspjehom isticati zahtjev u odnosu na tuženu da mu plati naknadu za te izvedene radove, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istog apelanta i istu osporenu odluku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 4982/18.

Apelacioni navodi

5. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, apelant je naveo da je Zakonom o komunalnim djelatnostima, na koji se Vrhovni sud poziva u obrazloženju, određeno koje su djelatnosti od posebnog javnog interesa ali nije zabranio da jedinice lokalne samouprave finansiraju i druge radove ili u drugim oblastima, odnosno i druge subjekte. Osim toga, apelant je zatražio naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao dovoljno jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4982/18 ("Usluge" d.o.o. Ugljevik) | Sudska praksa | Aktio