Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6417/18 (F. I.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6417/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6417/18, rješavajući apelaciju F. I., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela F. I.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 064046 18 Gž od 6. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. I. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, podnijela je 12. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 064046 18 Gž od 6. septembra 2018. godine. Apelantkinja je zatražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se zaustaviti izvršenje presude Kantonalnog suda od 6. septembra 2018. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena Presuda Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 064046 17 P od 30. marta 2018. godine kojom je naloženo apelantkinji da tužiteljici (S. K.) preda u posjed nekretninu u Brezi (preciznije opisana i označena u izreci prvostepene odluke) slobodnu od ljudi i stvari.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužiteljica vlasnik 1/1 dijela predmetne nekretnine koju je naslijedila od supruga I. K., te da su predmetne nekretnine u faktičkoj vlasti apelantkinje. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud zauzeo pravilan stav kada je obavezao apelantkinju da preda tužiteljici u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, u skladu sa odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima. Dalje, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantkinjini žalbeni navodi da je tužiteljica u pobijanoj presudi označila vrijednost spora isuviše nisko radi izigravanja propisa o obavezi plaćanja takse. S tim u vezi, ukazano je da je prema odredbama člana 321. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) mjerodavna vrijednost predmeta spora ona koju je tužitelj označio u tužbi, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, dok će prema odredbama stava 3. istog člana, ako je u slučaju iz stava 2. ovog člana tužitelj očigledno suviše visoko ili suviše nisko označio vrijednost predmeta spora, sud najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, brzo i na pogodan način provjeriti tačnost označene vrijednosti. Kantonalni su je naveo da je tužiteljica označila vrijednost spora u tužbi shodno odredbama člana 321. stav 2. ZPP, a sud nije stekao uvjerenje da je tužiteljica vrijednost spora očigledno označila suviše nisko, niti je apelantkinja u tom pogledu stavila prijedlog za provjeru. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantkinjin prijedlog za povrat u prijašnje stanje i da nisu osnovani žalbeni navodi da je tom prilikom počinjena povreda odredaba člana 332. stav 2. ZPP. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz stanja u spisu proizilazi da je prvostepeni sud 15. maja 2017. godine, na ročištu održanom na licu mjesta, raspravio o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i da je pravilno zaključio da do propuštanja prisustva na pripremnom ročištu od 4. aprila 2017. godine nije došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja u prijedlogu za povrat, a ni na ročištu nije navela ni jedan opravdan razlog zbog kojeg nije mogla prisustvovati na pripremnom ročištu od 4. aprila 2017. godine. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantkinja, pored ostalog, navodi da je povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje trebalo zakazati posebno ročište, te da je tužiteljica vrijednost predmeta spora označila u iznosu od 10.100,00 KM u cilju nižeg plaćanja sudskih taksi, a čime je apelantkinja onemogućena da u zavisnosti od potrebe uloži reviziju kao vanredni pravni lijek. Apelantkinja u suštini smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe ZPP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se poziva apelantkinja u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je u konkretnom predmetu primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZPP u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević