Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6743/18 (B. Ć.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6743/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-6743/18, rješavajući apelaciju B. Ć., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela B. Ć.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 078110 18 Rev od 27. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar iz Mostara, podnijela je 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 078110 18 Rev od 27. septembra 2018. godine. Takođe, apelantica je tražila od Ustavnog suda da, s obzirom da "u predmetu 58 0 P 078110 pred Općinskim sudom u Mostaru teče postupak izvršenja po Presudi 58 0 P 078110 14 Gž od 5. decembra 2017. godine, donese privremenu mjeru kojom će privremeno obustaviti izvršenje" do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

2. U predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, obavezana je apelantica, između ostalog, da isplati tužitelju (JP „Elektroprivreda HZ-HB“ d.d. Mostar - Distribucija električne energije Mostar) određeni novčani iznos.

3. U konkretnom slučaju, u obrazloženju drugostepene odluke, drugostepeni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj izvršio uplatu temeljem valjanog pravnog osnova - pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda u Mostaru od 11. februara 2005. godine, potvrđene presudom Kantonalnog suda u Mostaru, na način što je isplatio apelantici određeni novčani iznos, koja osnova je naknadno otpala donesenom presudom Vrhovnog suda od 9. novembra 2006. godine kojom su nižestepene presude preinačene i apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom u cijelosti i to ne samo za uspostavu radno-pravnog statusa već i u dijelu isplate naknade plaće, čiji se povrat traži. Nadalje, da je odredbom člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano da kad imovina jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu duge osobe, a taj prelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a da prema stavu 4. istog člana obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji je kasnije otpao. Drugostepeni sud je ocijenio da je na utvrđeno činjenično stanje, koje žalbom apelantice nije dovedeno u pitanje, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe člana 210. ZOO, kada je obavezao apelanticu da tužitelju isplati određeni novčani iznos, prihvatajući da se radi o primanju navedenog novčanog iznosa s obzirom na osnov koji je kasnije otpao.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da ne stoji apelantičin prigovor da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana

209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je svoju odluku donio u sjednici vijeća, propustivši da primjeni odredbu člana 217. stav 2. ZPP i zakaže raspravu (u kom smislu je apelantica predlagala u podnesenoj žalbi). Vrhovni sud je istakao, da će prema odredbi člana 217. stav 2. ZPP drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze, kao i kada ocijeni daje zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Nadalje, da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud našao da se ne radi se o pravnoj situaciji koju ima u vidu odredba člana 217. stav 2. ZPP, jer je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da nije počinio povrede odredaba parničnog postupka. Vrhovni sud je ukazao da je samim iznošenjem takve ocjene drugostepeni sud posredno izrazio svoj stav o potrebi zakazivanja rasprave, za koji apelantica neosnovano prigovara da je izostao u razlozima drugostepene presude. Takođe, da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, da se suština revizijskog razloga iz člana 240. stav 1. tačka 2. ZPP, svodi na tvrdnju da je tužitelj sporni iznos novčanih sredstava isplatio apelantici prije pravosnažnosti i izvršnosti presude, zbog čega u konkretnom slučaju nalazi primjenu odredba člana 211. ZOO, pa da tužitelj nema pravo na vraćanje. Nadalje, da iz odredbe člana 211. ZOO proizlazi da u slučaju kada neko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtjeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Vrhovni sud je zaključio da kako je tužitelj platio apelantici po pravosnažnoj presudi, da ne stoje ni revizijski razlozi istaknuti u tom smislu. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i granice korištenja ograničenja prava iz člana 18. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, navodi da je obrazloženje Vrhovnog suda paušalno i proizvoljno, da je presuđeno proizvoljno, da je drugostepeni sud bio u obavezi zakazati javnu raspravu ako je održavanje javne rasprave predloženo a prvostepena presuda mijenjana. Takođe, apelantica je navela da je ranije podnosila apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda od 9. novembra 2006. godine (kojom su u ranijem postupku preinačene nižestepene odluke i apelantičin tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti), koja je odbačena odlukom broj AP-2291/06 od 9. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, da je bila podnijela i zahtjev za preispitivanje te odluke (koji je odbijen), u kojem je ukazala na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-1767/07, kojom odlukom (o dopustivosti i meritumu) je u istoj pravnoj situaciji zauzeto suprotno stajalište od onoga u odluci AP-2291/06 od 9. februara 2009. godine. Nadalje, da je u predmetu broj AP-4566/11, u potpuno identičnoj pravnoj situaciji, Ustavni sud donio odluku kojom je ukinuo revizijsku odluku i ostavio na snazi drugostepenu odluku, pa da je time postala bespredmetna tužba tužitelja protiv apelantice iz predmeta AP-4566/11 za povrat isplaćenog/tužba za protivizvršenje. Apelantica je istakla da diskriminacija i nejednak tretman postaje očigledan prostom usporedbom postupaka koji su prethodili apelacijama AP-1767/07 i AP-4566/11 sa postupkom čak i pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP-2291/06, apelantice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da apelantica većinu svojih apelacionih navoda veže za raniji postupak u kojem je odlukom Vrhovnog suda u konačnici odbijen njen tužbeni zahtjev (preinačene nižestepene odluke, po kojim je tužitelj, iz predmetnog parničnog postupka, bio izvršio predmetne isplate apelantici i čiji povrat traži u konkretnom parničnom postupku), u vezi koje odluke je apelantica podnosila i apelaciju o kojoj je Ustavni sud odlučio, pa se ti navodi ne mogu sa uspjehom isticati u pogledu povrede prava (na koja se apelantica pozvala u svojoj apelaciji) u konkretnom apelacionom postupku. U odnosu na osporene odluke iz predmetnog postupka, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6743/18 (B. Ć.) | Sudska praksa | Aktio