Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4085/16 (E. Đ.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 230
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 23
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 157
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-4085/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4085/16, rješavajući apelaciju Esme Đonlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esme Đonlagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 087902 15 Rev od 30. augusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esma Đonlagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 087902 15 Rev od 30. augusta 2016. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 087902 87 P od 30. decembra 2011. godine, koja je (zajedno s Rješenjem o ispravci presude od 14. marta 2013. godine), stavom I. izreke usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev podnesen protiv A. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica, na dražbi kod Osnovnog suda II u Sarajevu u predmetu I-1470/80 kupila ½ kuće, bliže označene u presudi (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se bez njegovog daljeg znanja i privole apelantica upiše kao vlasnik predmetne zgrade u Zemljišnim knjigama Općinskog suda.
3. Istom je presudom odbijen apelantičin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev prema kojem se tuženi može osloboditi obveze iz stava I. izreke plaćanjem novčanog iznosa označenog u presudi, sa pripadajućim kamatama shodno Zakonu o zateznim kamatama počev od 7. juna 2000. godine do konačne isplate (stav II. izreke).
4. Stavom III. izreke presude tuženi je obvezan da apelantici naknaditi troškove parničnog postupka. Rješenjem o ispravci presude od 14. marta 2013. godine prezimenu Đonlagić dodano je Karadavut.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi priznanja vlasništva u kojoj je navela da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Sarajevu od 23. septembra 1976. godine razveden brak apelantice i tuženog, te da je u postupku diobe bračne stečevine, djelomičnom presudom Općinskog suda broj P-4550/80 od 26. maja 1983. godine utvrđeno da su parnične stranke tijekom trajanja bračne zajednice zajednički stekle jednu porodičnu stambenu zgradu (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada). Za vrijeme trajanja postupka za diobu bračne stečevine, tuženog je radi duga tužio V. Đ. (u daljnjem tekstu: vjerovnik), pa je Osnovni sud I u Sarajevu Rješenjem broj I-11152/75 od 18. novembra 1976. godine dozvolio izvršenje radi naplate te tražbine javnom prodajom ½ predmetne zgrade u vlasništvu tuženog. Tijekom postupka izvršenja - dražbovanja izvršena je procjena vrijednosti ½ predmetne zgrade na određeni novčani iznos. S obzirom da tuženi nije želio da njegov suvlasnički dio na predmetnoj zgradi kupi treća osoba, a nije mogao vratiti dug vjerovniku, zamolio je apelanticu da ona isplati njegov dug, nakon čega da će on njoj dati ispravu za prijenos prava vlasništva putem darovnog ugovora. Apelantica je vjerovniku isplatila određeni novčani iznos na ime duga tuženog, pa je izvršni postupak obustavljen na prijedlog vjerovnika, a tuženi, iako je više puta obećavao da će apelantici dati ispravu za prijenos vlasništva, to nikada nije učinio.
6. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOVO) određeno da se pravo vlasništva stječe po samom Zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, dok je odredbom člana 24. istog zakona navedeno da se pravo vlasništva po samom zakonu stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem svojine od nevlasnika, te okupacijom. Odredbom člana
20. ZOVO je određeno da će sud, ako je fizička dioba stvari nemoguća ili je moguće samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari. Ako ne uspije dioba prodajom stvari, sud može stvar dosuditi u vlasništvo jednom ili više suvlasnika uz obvezu isplate ostalim suvlasnicima naknade prometne vrijednosti stvari, razmjerno njihovim dijelovima. Odredbom člana 15. ZOVO je, između ostalog, navedeno da suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika. U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupnje, samo ako je to zakonom određeno.
7. Dalje, Općinski sud je naveo da je tijekom postupka dokazano da je u izvršnom postupku, koji se vodio kod Osnovnog suda II u Sarajevu, u predmetu broj I-11152/75, 18. februara 1976. godine doneseno Rješenje kojim je objavljena javna prinudna prodaja ½ predmetne zgrade, da se na javnu prodaju javila apelantica i uplatila iznos duga (po osnovu tog tuga je bio pokrenut postupak izvršenja i to javnom prodajom ½ dijela predmetne zgrade čiji je vlasnik tuženi) kao i cjelokupne kamate i troškove postupka. Također, sud je utvrdio da je navedeni iznos apelantica uplatila na blagajni Suda, ali računovodstvo suda nije moglo izdati potvrdu da je iznos koji je apelantica uplatila uplaćen na dražbi za prodaju ½ nekretnine vlasništva tuženog. Općinski sud je istaknuo da bi, u situaciji da apelantica na javnoj dražbi nije uplatila navedeni iznos, to svakako učinio neko drugi i dio zgrade bi bio prodan na javnoj dražbi nekoj drugoj osobi, čime bi bilo povrijeđeno apelantičino pravo iz odredbe člana 15. ZOVO (pravo preče kupnje). Općinski sud je istakao da je kao nesporno dokazana činjenica da je apelantica isplativši cjelokupan dug vjerovniku stekla pravo vlasništva na ½ predmetne nekretnine, imajući u vidu da je Rješenjem od 18. februara 1976. godine određeno da je najniža prihvatljiva ponuda za ½ navedene nekretnine novčani iznos označen u presudi, koji je apelantica i isplatila. To je apelantica tijekom postupka dokazala na temelju Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Općinski sud je istakao da je apelantica cjelokupnim provedenim dokaznim postupkom dokazala da je na temelju pravnog posla, čime se može smatrati i isplata duga vjerovniku, a i javna dražba na kojoj je apelantica sudjelovala, imala pravni interes u ovom postupku. Na koncu, Općinski sud je naveo da je odbio apelantičin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev budući da je usvojen njen tužbeni zahtjev, „tako da o alternativnom tužbenom zahtjevu nije odlučivao, niti ga je obrazlagao, shodno ustaljenoj sudskoj praksi“.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 087902 12 Gž od 28. marta 2013. godine žalba apelantice i tuženog sud odbijene kao neosnovane i potvrđena prvostepena presuda i rješenje o ispravci. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantičina žalba neosnovana u dijelu odlučivanja o alternativnom tužbenom zahtjevu, jer ukoliko je usvojen prvi postavljeni tužbeni zahtjev onda nema potrebe da se odlučuje o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu, što je prvostepeni sud istina propustio pa se upustio u odlučivanje, te je nepotrebno naveo da se odbija apelantičin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev jer je uvažio osnovni.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 087902 15 Rev od 30. augusta 2016. godine uvažena je revizija koju je izjavio tuženi, nižestepene presude u dosuđujućem dijelu su preinačene i apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je na dražbi kod Osnovnog suda u predmetu I- 1470/80 kupila ½ predmetne zgrade, te da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se bez njegovog daljeg znanja i privole apelantica upiše kao vlasnik nekretnina u Općinskom sudu, je odbijen. Istom je presudom apelantica obvezana tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da je apelantica s tuženim bila suvlasnik sa po ½ dijela na predmetnoj zgradi koja je, u odnosu na suvlasnički dio tuženog, bila predmet izvršenja na temelju izvršne isprave. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da se po odredbi člana 20. ZOVO vlasništvo stiče po samom zakonu, na temelju pravnog posla i nasljeđivanjem. Na temelju pravnog posla pravo vlasništva se stječe upisom u javnu knjigu ili na odgovarajući način određen zakonom (član 33. ZOVO). Da bi se izvršio upis u javne knjige potrebno je imati valjanu (tabularnu) ispravu, koja ispunjava sve formalne i materijalne pretpostavke valjanosti. U konkretnom slučaju apelantica je tražila da se donese sudska presuda na temelju koje će se izvršiti upis u javne knjige, a takav zahtjev temelji na tvrdnji da je u izvršnom postupku javne prodaje dijela nekretnine čiji je ona suvlasnik, kupila dio koji se prodavao. Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbi člana 157. stav l. Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 6/82; u daljnjem tekstu: ZlP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, apelantica, kao suvlasnica predmetne zgrade, imala pravo preče kupnje u skladu sa odredbom člana 32. stav l. Zakona o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ broj 38/78). U slučaju kada se prodaja vrši nadmetanjem pravo preče kupnje se stječe ako odmah po zaključenju nadmetanja suvlasnik izjavi da nekretninu kupuje po istom načinu i uvjetima prodaje, kao i u isto vrijeme i na istom mjestu prodaje, određeno u zaključkom suda. Odredbom člana 158. ZIP propisano je da se prodaja nekretnine vrši putem usmenog javnog nadmetanja koje se provodi na ročištu za prodaju nekretnine u sudskoj zgradi, ako sud nije drugačije odredio. Odredbom člana167. ZlP propisana je predaja nekretnine kupcu, na način da će po položenoj cijeni i po pravosnažnosti rješenja o dosuđenju, sud donijeti rješenje da se nekretnina preda kupcu i da se po pravosnažnosti tog rješenja u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva, odnosno odgovarajuće pravo na nekretninama u društvenoj svojini. Rješenje o predaji nekretnine dostavlja se svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji.
11. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da, ako bi se prihvatilo da je tužbom za utvrđenje apelantica tražila utvrđenje pravnog odnosa, proizlazi da je bilo potrebno dokazati postojanje činjenice provođenja izvršnog postupka, u smislu namirenja vjerovnika prodajom nekretnine javnom dražbom ili neposrednom pogodbom, te činjenice da je apelantica sudjelovala u toj prodaji, sa ili bez prava preče kupnje. Međutim, kada se dokazuju činjenice koje se odnose na rad državnog organa u granicama njegove nadležnosti, u smislu odredbe člana 230. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), relevantne su samo isprave koje je izdao taj organ u propisanom obliku. Zakon dozvoljava samo utvrđivanje neistinitosti utvrđenih činjenica u ispravi, ali ne propisuje mogućnost u sudskom postupku dokazivanja postojanja takvih isprava. U tom smislu za dokazivanje postojanja pravnog odnosa apelantice i tuženog, utemeljenog na utvrđenju njenog sudjelovanja u sudskoj javnoj prodaji suvlasničkog dijela nekretnine tuženog, bilo je potrebno izvesti dokaze uvidom u javne isprave (izvršni spis ili odluke, zaključke ili rješenja izvršnog suda), što tijekom postupka nije izvedeno, osim Rješenja o određivanju javne prodaje. Dakle, nije dokazano da je apelantica sudjelovala u javnoj prodaji suvlasničkog dijela nekretnine, iako je dokazano da je vjerovniku isplatila ukupno dugovanje tuženog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da dokazi saslušanjem svjedoka te izjave da je izvršni spis ,,rashodovan“ nisu relevantni, jer je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut tijekom 1987. godine u vrijeme kada nisu bili protekli rokovi za rashodovanje spisa. Stoga činjenice na kojima apelantica temelji tvrdnju o kupovini suvlasničkog dijela tuženog na predmetnoj zgradi u izvršnom postupku provedenom javnom prodajom, nisu utvrđene, iako nižestepeni sudovi stav o primjeni materijalnog prava temelje na tim činjenicama. U tom smislu je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odbio žalbu tuženog, na što je tuženi ukazao u reviziji.
12. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je apelantica isplatila vjerovnika, ali da nema dokaza da je ta isplata izvršena u izvršnom postupku u zakonom propisanoj proceduri, zbog čega je apelantica imala samo osnovu za obligaciono pravni zahtjev, koji je odbijen, pa kako na taj dio apelantica nije podnosila „žalbu“, to se nije mogla odluka sudova u revizijskom postupku preispitivati. Budući da u postupku sudovi nisu utvrdili da je izvršni postupak okončan na način kako je propisano relevantnim odredbama ZIP, jer nije dokazano da je doneseno rješenje o dosuđenju i predaji nekretnine kupcu, proizlazi da nije utvrđen pravna osnova stjecanja vlasništva pravnim poslom kako je to propisano relevantnim odredbama ZOVO, iako je u takvom slučaju pravna osnova bilo stjecanje po zakonu (član 167. ZIP). Stoga je prigovor revizije da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva osnovan. Na koncu Vrhovni sud je naveo da, s obzirom da apelantica nije izjavila reviziju na odbijajući alternativni zahtjev, to sud nije mogao ispitivati odluku u tom dijelu.
13. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene odredbe ZIP. Istakla je da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je apelantica ispoštovala sve naloge Osnovnog suda u predmetu broj I-11152/75, a da je izmirila sva dugovanja koja je naložio sud vidi se i po potvrdi koju je izdao vjerovnik. Apelantica ističe da to što se izvršni spis nije u cijelosti mogao priklopiti, budući da je uništen tijekom rata, ne može staviti na teret apelantici. Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije imao u vidu pravnu sigurnost koja nalaže da se obustavom izvršenja ne dira u stečena prava trećih osoba, kao što je pravo kupca na vlasništvo kupljene nekretnine, kao i da nije imao u vidu odredbe čl. 63. i 83. stav 2. ZIP u kojim je navedeno da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu s odredbama koje uređuju obligacione odnose, treća osoba ispuni obvezu prema tražitelju izvršenja umjesto izvršenika, tako da se eventualni propusti izvršnog suda ne mogu staviti na teret apelantici koja je postupala savjesno i u skladu sa odredbama ZIP. Apelantica tvrdi da je presude Vrhovnog suda nezakonita budući da je njome uvažena revizija i prvostepena presuda preinačena u dosuđenom iznosu i apelanticu odbija sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, a da se pri tome uopće ne raspravlja o postavljenom alternativnom zahtjevu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj Predmet broj: AP-2517/18 5 Odluka o dopustivosti 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud, prije svega, napominje da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje da je na dražbi kod Osnovnog suda kupila ½ predmetne zgrade, te da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se bez njegovog daljeg znanja i privole apelantica upiše kao vlasnik nekretnina u Općinskom sudu u Sarajevu. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke naveo da nema dokaza da je ta isplata izvršena u izvršnom postupku u zakonom propisanoj proceduri, zbog čega je apelantica imala samo osnovu za obligaciono pravni zahtjev, koji je odbijen, a apelantica nije izjavila reviziju na odbijajući alternativni zahtjev, tako da nije mogao ispitivati odluku u tom dijelu. Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi iz predmetne apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević