Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1178/17 („Technologic production“ d.o.o. Bugojno)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka
- Pravilnik o registriranju vozila · čl. 36
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1178/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1178/17, rješavajući apelaciju „Technologic production“ d.o.o. Bugojno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Technologic production“ d.o.o. Bugojno podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 021727 14 Rev od 24. januara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Technologic production“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnio je 23. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 021727 14 Rev od 24. januara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog SBK/KSB, Vlade kantona, Travnik, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo pravosuđa i javne uprave (u daljnjem tekstu: tuženi), zastupanog po Kantonalnom javnom pravobranilaštvu Vitez, zatraženo je 26. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 31. oktobra do 15. novembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 021727 11 Ps 2 od 7. oktobra 2013. godine, donesenom po apelantovoj tužbi, obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja poluprikolice pobliže označene kao u izreci presude, po osnovu nezakonitog oduzimanja u periodu od 26. februara 2009. do 1. septembra 2010. godine, isplati iznos od 43.236,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. maja 2009. godine, kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6.912,00 KM.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 29. maja 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđivanja prava vlasništva, povrata stvari i naknade štete shodno čl. 27, 28. i 41. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), članu 33. Zakona o sudovima SBK, a pravni osnov tužbenog zahtjeva je zasnovao na odredbama čl. 16, 154, 185, 189, 190. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant predmetnu poluprikolicu, pobliže označenu kao u izreci presude, kupio od Euro-Leasing GmbH, Hanestrasse, da je prvu registraciju poluprikolice izvršio u februaru 2007. godine, drugu u februaru 2008. godine, a da je odbijen apelantov zahtjev za njenu registraciju iz februara 2009. godine zato što je kod organa tuženog Policijske uprave Bugojno (u daljnjem tekstu: PU Bugojno) prilikom unošenja podataka u CIPS za registraciju predmetne poluprikolice stajala oznaka „Potraga Interpol“. PU Bugojno je od MUPSBK zatražila provjeru kod Interpola, a dopisom FMUP od 27. februara 2009. godine je obaviještena da je rezultat provjere pozitivan jer navedenu poluprikolicu potražuje Mađarska budući da se ona vodi kao ukradena. Kantonalno tužilaštvo je na zahtjev PU Bugojno 4. marta 2009. godine od Općinskog suda zatražilo izdavanje naredbe o privremenom oduzimanju poluprikolice, koju je taj sud izdao 4. marta 2009. godine, kada je ona apelantu privremeno oduzeta. PU Bugojno je u više navrata ostvarivala pismeni kontakt sa FMUP u vezi s provjerom podataka koji se odnose na međunarodnu potragu za predmetnom poluprikolicom. PU Bugojno je predmetnu prikolicu apelantu vratila 1. septembra 2010. godine na osnovu rješenja Općinskog suda od 27. augusta 2010. godine o vraćanju privremeno oduzete poluprikolice apelantu. Navedeno rješenje je doneseno na zahtjev PU Bugojno uz saglasnost Kantonalnog tužilaštva nakon što je MUPSBK, dopisom od 18. augusta 2010. godine, obavijestio PU Bugojno da je MUPSBK depešom FMUP obaviješten da je skinuta međunarodna „Potraga Interpol“ za predmetnom poluprikolicom.
7. Prema tome, Općinski sud je utvrdio da je među parničnim stranama sporna zakonitost radnji organa tuženog koje su uslijedile pri oduzimanju i zadržavanju predmetne poluprikolice, kao i apelantovo pravo potraživanja naknade štete zbog navedenih radnji organa tuženog. Cijeneći izvedene dokaze, Općinski sud je utvrdio da je tuženi svojim radnjama u postupku izuzimanja i zadržavanja predmetne poluprikolice postupao nezakonito jer smatra da je postupak utvrđivanja činjeničnog stanja trajao predugo (od 26. februara 2009. do 1. septembra 2010. godine), za koje radnje je odgovoran organ tuženog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je organ tuženog postupao nezakonito i da je zbog takvog postupanja apelant pretrpio štetu za koju je odgovoran tuženi, pa je primjenom člana 172. stav 1. ZOO obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu. Visinu štete taj sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke od 11. maja 2010. godine i dopune nalaza od 29. marta 2013. godine. Naime, taj sud je nalaz vještaka ocijenio objektivnim, stručnim i nepristrasnim, te je na osnovu njega zaključio da je tuženi dužan apelantu na ime naknade štete zbog izmakle dobiti, zbog nekorištenja predmetne poluprikolice isplatiti iznos od 43.236,00 KM. Općinski sud je u vezi s tim, također, ukazao da je s gledišta odgovornosti tuženog za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno da se kumulativno ispune zakonom predviđeni uvjeti: da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvjesnosti da bi bila ostvarena, kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena, koje uvjete je apelant dokazao u predmetnom postupku. Stoga je Općinski sud odlučio kao u izreci presude, a odluku o troškovima postupka je donio primjenom odredbe čl. 383, 386. stav 1, čl. 387. i 396. st. 2. i 3. ZPP.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 Ps 021727 14 Pž 2 od 12. marta 2014. godine preinačio presudu Općinskog suda od 7. oktobra 2013. godine tako što je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja poluprikolice u periodu od 26. februara 2009. do 1. septembra 2010. godine isplati iznos od 43.236,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. maja 2009. godine.
9. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama razloga iz žalbe tuženog, taj sud je primjenom odredbe člana 221. ZPP zaključio da je žalba tuženog osnovana. Kantonalni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da je organ tuženog postupao nezakonito, da je apelantovu poluprikolicu nezakonito privremeno oduzeo i da je tuženi odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio jer smatra da iz izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica navedeno ne proizlazi. Ovo iz razloga što cijeni da su organi tuženog postupali u skladu s važećim propisima, Zakonu o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka, kojom odredbom člana 36. je propisano da je cilj evidencije vozila, između ostalog, i pružanje pomoći pri istragama ovlaštenih organa za provođenje zakona u BiH i u inostranstvu i Pravilnika o zabrani registriranja vozila, koji je bio na snazi u vrijeme kada je odbijen apelantov zahtjev za produženje registracije predmetne poluprikolice (član 13. stav 1. tačka i)). Navedeno je da je tim pravilnikom propisano da će nadležno tijelo odbiti odnosno odbaciti zahtjev za registraciju vozila i produženje registriranja vozila koje se nalazi na međunarodnoj potrazi Interpola. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da je organ tuženog postupao nezakonito i da je zbog takvog postupanja apelant pretrpio štetu za koju je odgovoran tuženi, odnosno da je taj sud pogrešno primijenio odredbu člana 172. stav 1. ZOO kada je obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu. Ovo iz razloga jer smatra da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su organi tuženog u konkretnom slučaju postupali u skladu s važećim propisima, na osnovu čega je taj sud, primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 Ps 021727 14 Rev od 24. januara 2017. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 12. marta 2014. godine odbio kao neosnovanu.
11. Vrhovni sud je naveo da je apelant revizijom osporavao presudu drugostepenog suda zbog povrede odredaba ZPP (član 209. ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji, taj sud je, postupajući prema odredbi člana 241. ZPP, odlučio kao u izreci presude jer smatra da je presuda drugostepenog suda donesena pravilno i zakonito. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da ZOO ne sadrži određene odredbe o odgovornosti države za propuste koje su počinili njeni organi u vršenju službenih obaveza, međutim da se pitanje odgovornosti državnih organa za štetu koju njeni organi uzrokuju trećem licu može podvesti pod odredbu člana 172. stav 1. ZOO, prema kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svoje funkcije. Dakle, prema ocjeni Vrhovnog suda, da bi se uopće moglo govoriti o odgovornosti pravnog lica za štetu, potrebno je prethodno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za odgovornost pravnog lica za štetu, koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu. Dakle, potrebno je da postoji šteta, krivica kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO). Stoga smatra da je apelant, imajući u vidu navedene odredbe ZOO, bio dužan da dokaže odgovornost tuženog, da je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada organa tuženog, pa kako apelant nije dokazao postojanje grube nepažnje ili namjere organa tuženog, a što bi ukazivalo na nezakonitost njihovog rada to, prema shvaćanju Vrhovnog suda, u predmetnom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za pričinjenu štetu apelantu (član 172. stav 1. ZOO). Vrhovni sud, također, smatra da apelant neosnovano ukazuje da su organi tuženog svojim radnjama u postupku izuzimanja i zadržavanja predmetne poluprikolice postupali na nezakonit način jer nastali problem nisu riješili u zakonskom roku od 60 dana kako je to propisano odredbom člana 216. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) jer je postupak oduzimanja i vraćanja predmetne poluprikolice apelantu vođen u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), (Naredba općinskog načelnika Bugojno o privremenom oduzimanju poluprikolice broj 046-0-Kpp-09-000029 od 4. marta 2009. godine, Rješenje Općinskog suda u Bugojnu broj 046-0-Kpp-09-000029 od 27. augusta 2010. godine o vraćanju poluprikolice vlasniku, član 79. st. 2. i 3, čl. 88. i 412. ZKPFBiH), a ne prema pravilima upravnog postupka. Slijedom navedenog, taj sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. U vezi s navedenim, apelant prvenstveno ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odredbu čl. 172. i 158. ZOO i člana 216. ZUP-a jer smatra da se tuženi nije pridržavao roka određenog za razrješenje predmetnog spora. Naime, apelant tvrdi da je u svemu dokazao odgovornost tuženog u smislu odredbe čl. 172. i 158. ZOO, odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ, kao i postojanje krivice tuženog jer mu je prouzrokovao štetu odugovlačenjem, nepažnjom i nepostupanjem u roku propisanom članom 216. stav 2. ZUP-a. Naime apelant smatra da tuženi nastali problem nije riješio u zakonskom roku od 60 dana, zbog čega su, kako navodi, „na najgrublji način prekršena njegova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom“. Također ističe da je osporenom odlukom nisu pravilno cijenjeni dokazi kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, osim što je taj sud svoj zaključak zasnovao na odredbama ZOO i ZUP-a kojim, ustvari, samo „prikriva nerad i propust organa tuženog“. Dakle, kako je predmetni postupak od oduzimanja do vraćanja predmetne poluprikolice apelantu trajao punih 18 mjeseci, apelant tvrdi da se tuženi nije pridržavao odredbi ZUP-a, odredbi Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka, kao ni odredbi Pravilnika o registraciji vozila, na koje se taj sud poziva, jer smatra da mu je nanesena šteta povredom propisa čiji je cilj upravo zaštita dobara. Prema tome, ističe da prekoračenjem rokova od strane tuženog koji su, prema njegovom mišljenju, prekluzivni „nije i ne može biti ništa drugo nego grubo i teško kršenje apelantovih prava kojim mu je dokazano kroz ovaj postupak nanesena šteta“. Apelant, također, ističe da je u predmetnom postupku dokazao u čemu se sastoji šteta koju je pretrpio, čija je visina utvrđena vještačenjem vještaka finansijske struke.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda jer smatra da je ona donesena u skladu s relevantnim odredbama zakona.
15. Kantonalni sud, također, smatra da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se on poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je dostavio presudu Vrhovnog suda od 24. januara 2017. godine.
17. Tuženi u odgovoru na apelaciju ukazuje da su osporenom presudom Vrhovnog suda dati jasni i precizni razlozi za odlučivanje tog suda, zbog čega smatra da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 79. stav 2. i 3.
Naredba za oduzimanje predmeta (2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud, na prijedlog tužitelja ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužitelja.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i pouku o pravnom lijeku rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti.
Član 88.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta (1) Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 412.).
(2) O zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta sud je dužan odlučiti, nakon izjašnjenja tužitelja i to u roku od najkasnije 15 dana.
Član 412.
Oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZFBiH moraju oduzeti oduzet će se i kad se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i interesi morala o čemu se donosi posebno rješenje.
(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.
(3) Rješenje o oduzimanju predmeta iz stava 1. ovog člana donosi sudija, odnosno vijeće i kad je u presudi kojom je optuženi proglašen krivim propušteno da se donese takva odluka.
(4) Ovjereni prijepis rješenja o oduzimanju predmeta dostavit će se vlasniku predmeta ako je vlasnik poznat.
(5) Protiv rješenja iz st. od 1. do 3. ovog člana vlasnik predmeta ima pravo na žalbu zbog nepostojanja zakonskog osnova za oduzimanje predmeta.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 158.
Krivica postoji kad je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
20. Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 32/01, 16/02 i 44/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 36. stav 1. tačka e) Cilj evidencije Cilj evidencije vozila jeste:
[…]
e) Pružanje pomoći pri istragama ovlaštenih organa za provođenje zakona u BiH i u inostranstvu, […]
21. Pravilnik o zabrani registriranja vozila („Službeni glasnik BiH“ broj 22/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13. stav 1. tačka i) (Razlozi za odbijanje/odbacivanje zahtjeva za registriranje vozila) Nadležno tijelo rješenjem će odbiti, odnosno odbaciti zahtjev za registriranje vozila i produženje registriranja vozila, u slijedećim slučajevima:
[…]
i) koje se nalazi na međunarodnoj potrazi Interpola.
22. Zakon o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Rok za izdavanje rješenja Član 216. stav (2) […] (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
[…]
23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123. stav 2.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 021727 14 Rev od 24. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja prava vlasništva, povrata stvari i naknade štete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Apelant smatra da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tražio da se obaveže tuženi da mu naknadi materijalnu štetu zbog izgubljene dobiti. Ovakav zahtjev apelant je zasnivao na činjenici da u periodu od 26. februara 2009. do 1. septembra 2010. godine nije mogao koristiti svoju poluprikolicu radi obavljanja redovne djelatnosti jer smatra da je organ tuženog nezakonito odbio da izvrši njenu registraciju i jer mu ju je privremeno oduzeo, na koji način mu je tuženi pričinio štetu.
35. U okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, cijeneći osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva i primjenom odredbe člana 172. ZOO, usvojio apelantov zahtjev i obavezao tuženog da mu naknadi pričinjenu štetu u iznosu kao u izreci presude tog suda. Naime, Općinski sud je zaključio da je apelant dokazao da je mu je štetu pričinio organ tuženog zbog oduzimanja poluprikolice i zbog izmakle dobiti, odnosno zbog nemogućnosti korištenja predmetne poluprikolice u periodu od privremenog oduzimanja do vraćanja. Za razliku od odluke prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud preinačio presudu tog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje da je organ tuženog postupao u skladu s odredbom člana 36. Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka, člana 13. stav 1. tačka i) Pravilnika o zabrani registriranja vozila, zbog čega smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 172. stav 1. ZOO kada je obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu.
36. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud konačnom presudom donesenom u predmetnom postupku kod ocjene osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva potvrdio presudu drugostepenog suda, primjenom odredbe čl. 172. stav 1, čl. 155. i 158. ZOO, zaključivši da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao odgovornost tuženog za pričinjenu mu štetu i da mu je tuženi štetu pričinio grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedicom nezakonitog rada. Pri tome, Vrhovni sud, također, smatra da apelant u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog za pričinjenu mu štetu, odnosno da nije dokazao da mu je u relevantnom periodu nastala šteta pričinjena radnjom organa tuženog. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud imao u vidu da je postupak oduzimanja i vraćanja vozila apelantu vođen shodno odredbama Zakona o krivičnom postupku FBiH jer je apelantova poluprikolica prilikom registracije bila označena „Potraga Interpola“ i da je organ tuženog odmah nakon što je obaviješten da je navedena oznaka skinuta predmetnu prikolicu vratio apelantu. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je u okolnostima konkretnog slučaja postupak oduzimanja i vraćanja prikolice vođen po odredbama Zakona o krivičnom postupku FBiH (član 79. st. 2. i 3, čl. 88, 412. ZKPFBiH), a ne po odredbama ZUP-a, zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi apelacioni navodi izneseni u tom pravcu.
37. Prema tome, imajući u vidu navedeno, proizlazi da nema proizvoljnosti u odlučenju Vrhovnog suda na način na koji apelant nastoji prikazati u apelaciji. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da osporena odluka u pogledu obrazloženja zadovoljava standard obrazložene odluke u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud u njenom obrazloženju dao jasno i argumentirano obrazloženje na osnovu kojeg je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, pa je reviziju izjavljenu protiv odluke drugostepenog suda odbio kao neosnovanu. Pri tome, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci primijenio relevantne zakonske odredbe, u čijoj primjeni ovaj sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na apelantovu štetu, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
39. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i na njega primijenio materijalno i procesno pravo u osporenoj odluci.
41. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević