Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-127/18 (M. P.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-127/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-127/18, rješavajući apelaciju Milorada Papića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Papić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 008907 17 Gž 2 od 11. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Nedimović advokat iz Banjaluke, podnio je 4. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 008907 17 Gž 2 od 11. septembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi („Ensa BH“ d.o.o. Srbac i „Panensa“ d.o.o. Srbac) da mu solidarno isplate određene novčane iznose za određene periode na ime naknade plata, obračunate zakonske kamate na neisplaćene plate i na ime troškova postupka, kao i da mu solidarno uplate pripadajuće doprinose, odbijen je kao neosnovan u odnosu na prvotuženog a odbačen je u odnosu na drugotuženog, dok je apelant obavezan prvotuženom naknaditi troškove postupka.

3. Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda u Gradišci od 23. jula 2010. godine, koja je preinačena drugostepenom presudom od 12. augusta 2011. godine, obavezan apelantov poslodavac ,,Panensa“ d.o.o. (drugotuženi) da mu isplati plate za određeni vremenski period, zajedno sa doprinosima i troškovima postupka. Dalje, apelant je na osnovu navedenih odluka izdejstvovao rješenje od 20. oktobra 2011. godine kojim je dozvoljeno izvršenje protiv izvršenika ,,Ensa BH“ d.o.o. Srbac (prvotuženog), na način da mu ovaj izvršenik isplati dosuđeni iznos i troškove postupka. Također, utvrđeno je da je apelant u cijelosti namiren (rješenje o namirenju od 24. januara 2012. godine) zapljenom i prenosom sredstava sa računa izvršenika na njegov račun, dok je u žalbenom postupku Okružni sud ukinuo rješenje o izvršenju (od 20. oktobra 2011. godine) kao i rješenje o namirenju (od 24. januara 2012. godine) i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, koji je stranke iz izvršnog postupka uputio na parnicu radi rješavanja pitanja pasivne legitimacije. Okružni sud je naveo da je apelant opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način što je tražio da mu prvotuženi (označeni izvršenik iz rješenja o izvršenju od 20. oktobra 2011.godine) i drugotuženi (apelantov poslodavac kao tuženi iz presuda od 23. jula 2010. godine i 20. oktobra 2011. godine) solidarno naknade iznose plata za period od 1. januara do 31. decembra 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom i uplate pripadajuće doprinose nadležnim Fondovima za isti period. Osnovanost zahtjeva u odnosu na prvotuženog apelant temelji na tvrdnji da se „Okvirnim ugovorom o poslovnoj saradnji“ zaključenim 30. jula 2009. godine između ,,Panefin“ d.o.o. i prvotuženog (kao osnivača drugotuženog), prvotuženi obavezao da će obezbijediti finansijska sredstva potrebna za sanaciju tehnologije, plaćanje zaostalih obaveza ,,Panensa“ d.o.o. vezano za kredit banke, da će zaposliti radnike potrebne za pokretanje proizvodnje s kojima će se sporazumjeti oko podmirivanja obaveza za njihove plate. U odnosu na drugotuženog apelant tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da je kod ovog tuženog bio u radnom odnosu i da mu isti duguje iznose plata sa pripadajućim doprinosima za označene periode. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na prvotuženog navodeći da „Okvirnim ugovorom o poslovnoj saradnji“ od 30. jula 2009. godine, nije stvorena obaveza prvotuženog prema apelantu u smislu člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, navedenom odredbom je propisano da se preuzimanje duga vrši ugovorom duga između dužnika i preuzimaoca na koje je pristao povjerilac što ovdje nije slučaj, jer ugovor nije zaključio drugotuženi kao dužnik već sasvim druga pravna lica koja nisu bila u pravnom odnosu sa apelantom vezano za njegovo potraživanje. Također, u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke člana 453. ZOO za preuzimanje ispunjenja koje se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema povjeriocu, jer je u konkretnom slučaju dužnik bio drugotuženi („Panensa“ d.o.o. Srbac) koji nije stranka u ugovoru. Osim toga, pravilno je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku odbacio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog, jer je u toku postupka utvrđeno da je u odnosu na drugotuženog donesena pravosnažna i izvršna presuda, zaključio je Okružni sud.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)

8. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-127/18 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio