Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4649/16 (R. B.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4649/16
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4649/16, rješavajući apelaciju Romane Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Romane Brkić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 118633 16 Kž od 3. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 118633 15 K od 15. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Romana Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tešnja, koju zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnijela je 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 118633 16 Kž od 3. novembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 118633 15 K od 15. juna 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 28. marta 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 118633 15 K od 15. juna 2016. godine apelantica je proglašena krivom da je radnjama opisanim u izreci presude počinila krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje joj je Općinski sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Naime, apelantica je proglašena krivom što je „neutvrđenog dana, tokom druge polovine mjeseca aprila 2013. godine, […], kao službena osoba, u svojstvu ministrice Ministarstva za pravosuđe i upravu Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za pravosuđe), u namjeri pribavljanja koristi za svog supruga Dž. B. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) u vidu zasnivanja radnog odnosa u Općinskom sudu Tešanj, iskoristila svoj službeni položaj, svjesno postupajući suprotno odredbama čl. 2, 12, 17, 19. stav 2, 24, 26. i 28. Pravilnika o sadržaju i načinu polaganja stručnog ispita namještenika u organima državne službe u FBiH […] (u daljnjem tekstu: Pravilnik), tako što je svojeručno potpisala Uvjerenje o položenom stručnom ispitu za namještenike i pripravnike Ministarstva za pravosuđe […] od 19. aprila 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporno uvjerenje) na ime svog supruga – drugooptuženog iako je bila svjesna i znajući da njen suprug nije pristupio polaganju ispita, niti polagao ispit, pa je naprijed navedenim radnjama pribavila korist svom suprugu u vidu stjecanja spornog uvjerenja koji je bio jedan od uvjeta za zasnivanje radnog odnosa u Općinskom sudu u Tešnju, […] jer se isti prijavio putem „Javnog oglasa“ za popunu upražnjenog radnog mjesta viši referent za administrativne tehničke poslove – upisničar koji je raspisao Općinski sud u Tešnju 21. juna 2013. godine, na koje radno mjesto je primljen 1. novembra 2013. godine […].“ Istom presudom, drugooptuženi Dž. B. proglašen je krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2.
KZFBiH.
6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je 14. januara 2014. godine Tužilaštvo primilo dvije anonimne prijave koje su zavedene u KTA broj 17049/14, te da su u jednoj od prijava istaknuti, između ostalog, i navodi o „nezakonitom“ zapošljavanju muža ministrice – apelantice, što je bio inicijalni akt povodom kojeg je Tužilaštvo počelo da provodi predistražne radnje“. Dalje, da je Tužilaštvo nakon prve anonimne prijave uzelo predmet u rad kao prioritetan jer se radi o „osjetljivom” predmetu, te 14. februara 2014. godine izdalo Naredbu broj T004 0 0 KTA 0017049 14 za provođenje predistražnih radnji Federalnoj upravi policije Sarajevo (u daljnjem tekstu: FUP Sarajevo) u smislu odredaba člana 45. stav 2. tačka a) i člana 233. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U spomenutoj naredbi ovlaštenim službenicima licima (u daljnjem tekstu: OSL) FUP-a Sarajevo je naređeno da izvrše provjere u više institucija, među kojim su i Općinski sud u Tešnju i Ministarstvo za pravosuđe, saslušaju potrebni svjedoci i pribavi određena relevantna dokumentacija koja može poslužiti kao ulazna informacija i određene operativne provjere. Iz presude dalje proizlazi da je zatim Općinski sud (sudija za prethodni postupak) donio Naredbu broj 43 0 K 110103 14 Kpp od 11. jula 2014. godine, po zahtjevu FUP-a Sarajevo, koja je se odnosila na više predmeta, odnosno da se odnosila na izuzimanje dokumentacije kako iz Ministarstva za pravosuđe tako iz Ministarstva finansija ZDK. Utvrđeno je da je naredbu u Ministarstvu za pravosuđe primio Rifat Delić, koji je tada obavljao dužnost ministra za pravosuđe, i da je dobrovoljno predao predmete koji su se tražili iz tog Ministarstva [konkretno tač. 1, 2, 3, 4, 7. i 9. Naredbe], koji su navedeni u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 11/14-63/14 od 15. jula 2014. godine. Među oduzetim predmetima iz Ministarstva za pravosuđe su bili i kompletan spis na ime drugooptuženog koji se odnosi na polaganje spornog ispita, podaci o ostalim kandidatima koji su polagali stručni ispit 18. aprila 2014. godine, odluka o imenovanju apelantice na dužnost ministra Ministarstva za pravosuđe, kao i odluka Skupštine ZDK o njenom razrješenju s dužnosti ministrice zbog imenovanja na mjesto sudije Osnovnog suda u Banjoj Luci od 1. jula 2014. godine.
7. Općinski sud je dalje naveo da iz Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocu FUP-a Sarajevo broj 10-11/14-KU-273/14 DZ/ČN od 19. decembra 2014. godine proizlazi da su nakon obimnih predistražnih radnji ovlaštena službena lica došla do saznanja da su apelantica i drugooptuženi počinili krivično djelo, dakle nakon predistražnih radnji koje su trajale skoro čitavu godinu, tj. od februara do decembra 2014. godine, te da je nakon toga, na osnovu prikupljenih dokaza, Tužilaštvo donijelo Naredbu o provođenju istrage broj T04 0 KTPO 0020586 14 od 26. januara 2015. godine kojom su apelantica i njen suprug dobili status osumnjičenih.
8. U vezi s apelanticinim tvrdnjama da su ovlaštena službena lica prikupljala dokaze, a nije bila donesena naredba o provođenju istrage i da su ti dokazi nezakoniti, Općinski sud je naveo da zakonom nigdje nije propisano da mora biti donesena naredba o provođenju istrage da bi se vršilo kako privremeno oduzimanje tako i otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije od strane ovlaštenih službenih lica. Istaknuto je da naredba o provođenju istrage predstavlja interni akt tužioca i nikome se ne dostavlja, a u članu 231. stav 2. ZKPFBiH propisano je da naredba mora sadržavati okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. Dakle, u toj fazi moraju postojati i prikupljeni određeni dokazi koji potvrđuju osnov sumnje za počinjenje određenog krivičnog djela da bi se mogla donijeti naredba o provođenju istrage, a kada bi se odmah donijela naredba o provođenju istrage protiv takvih lica bez ikakvih prethodno pribavljenih dokaza o postojanju osnova sumnje u tom slučaju bi Tužilaštvo učinilo povredu ljudskih prava osumnjičenog. Naime, iz stanja spisa nesporno proizlazi da sve mjere i radnje koje su preduzimali federalni inspektori kao ovlaštena službena lica FUP-a Sarajevo, pod nadzorom i postupajući po nalogu za provođenje predistražnih radnji postupajućeg tužioca, kao i postupajući tužilac izvršene su u potpunosti u skladu s odredbama ZKPFBiH, konkretnije kada su u pitanju naprijed navedeni prigovori u skladu s odredbama člana 85. ZKPFBiH.
9. Općinski sud je dalje naveo da su neosnovani prigovori da je radnja otvaranja i pregleda oduzete dokumentacije izvršena protivno odredbi člana 85. ZKPFBiH. Naime, u potpunosti je postupljeno u skladu s odredbama člana 85. stav 1. ZKPFBiH kojim je propisano da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac, što je potvrđeno potpisom tužiteljice A. K. na zapisniku, a također je bio prisutan i tadašnji ministar MUP-a Zeničko-dobojskog kantona R. D. koji je umjesto apelantice, dotadašnje ministrice za pravosuđe, bio ovlašten za rukovođenje Ministarstvom, od kojeg je i privremeno oduzeta sva dokumentacija, a prema naredbi Općinskog suda. Tom prilikom bili su prisutni i postupajući istražioci, što je sve i konstatirano u zapisniku o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije od 16. jula 2014. godine, a zapisnik su potpisala sva ta lica. U zapisniku je također konstatirano da je o svemu upoznat sudija za prethodni postupak Općinskog suda koji nije prisustvovao otvaranju predmeta, iz čega proizlazi da nisu tačni navodi odbrane da nisu poštovane odredbe člana 85. stav 2. ZKPFBiH jer nije obaviješten sudija za prethodni postupak. Prigovori da u smislu ovog člana nije obaviješten branilac neosnovani su zato jer apelantica i drugooptuženi u to vrijeme nisu imali branioca, odnosno još uvijek u to vrijeme nisu imali status osumnjičenih jer su se vodile predistražne radnje. Prema članu 85. stav 2. ZKPFBiH također se podrazumijeva da ako su predmeti privremeno oduzeti od osumnjičenog koji ima branioca, da se pozove i branilac. Kako u konkretnom slučaju optuženi u toj fazi nisu još uvijek imali ni status osumnjičenih nije se mogao pozvati branilac koji ne postoji. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda da je oduzeta dokumentacija nezakonita jer su ovlaštena službena lica svjedocima prilikom ispitivanja predočavala na uvid tu dokumentaciju, Općinski sud je naveo da je tačno da je članom 85. stav 3. ZKPFBiH propisano da se pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštena lica. Međutim, ova odredba je općeg karaktera i odnosi se na zaštitu sadržaja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije ako to zahtijevaju npr. razlozi čuvanja tajnosti, povjerljivosti informacija ili zaštite privatnosti (Komentari ZKPFBiH, Sarajevo 2005. godina, strana 222). Dakle, navedenim članom nije propisano da se navedena dokumentacija ne može i ne smije predočavati svjedocima prilikom saslušavanja kada je to u interesu provođenja kako predistražnih radnji tako i kvalitetne istrage. U konkretnom slučaju, privremeno oduzeta dokumentacija koja je predočavana pojedinim svjedocima optužbe prilikom saslušanja, a to su članovi Komisije za polaganje stručnog ispita za namještenike i pripravnike u Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: Komisija), iz razloga njihovog izjašnjavanja i istinitog svjedočenja, a pri tome se nije radilo o neovlaštenim licima, već o relevantnim svjedocima čiji su iskazi bili značajni kao subjektivan dokaz u ovom predmetu. Pored toga, na zapisnicima o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije od 16. jula 2014. godine, u kojima je prisutni postupajući tužilac A. K. izdao naredbu da se izvrši analiza dokumentacije, te po potrebi da se izvrše eventualna vještačenja pojedinih dokumenata, iz čega proizlazi da su postupajući istražioci bili u potpunosti ovlašteni da vrše analizu takve dokumentacije, a što podrazumijeva i po potrebi predočavanje dokumentacije svjedocima prilikom saslušanja.
10. U odnosu na apelanticine tvrdnje da omot spisa za kandidatkinju I. P. nije pokriven naredbom za oduzimanje predmeta, Općinski sud je naveo da iz analize tog dokaza nesporno proizlazi da je spis kompletan kako su to na glavnom pretresu i objasnili svjedoci – članovi Komisije, te da nije nezakonit dokaz jer je pokriven tačkom dva naredbe od 11. jula 2013. godine tako da je u cijelosti neosnovan prigovor odbrane da je taj dokaz nezakonit. Također, iako dokaz optužbe – izvod iz djelovodnog protokola Ministarstva za pravosuđe i upravu ZDK od rednog broja 951. do 973. i izvod iz djelovodnog protokola za broj 962, a koji se odnosi na kandidatkinju I. P., nije eksplicitno naveden u naredbi, prema ocjeni suda, taj dokaz je zakonit jer je dobrovoljno predat, sadrži sve ono što dosje jednog kandidata treba sadržavati, a oduzimanje njenog dosjea je eksplicitno traženo naredbom.
11. Nadalje, Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je istakao da tokom postupka pred sudom na glavnom pretresu apelantica nije sporila niti negirala da je (u svojstvu ministrice za pravosuđe) svojeručno potpisala sporno uvjerenje o položenom stručnom ispitu za namještenike i pripravnike na ime njenog supruga drugooptuženog, a drugooptuženi nije poricao da je sporno uvjerenje predao Općinskom sudu u Tešnju u svrhu prijave na javni oglas od 21. juna 2013. godine. Činjenični navodi iz optužnice u potpunosti su potvrđeni iskazima saslušanih svjedoka optužbe tokom glavnog pretresa, i to prvenstveno A. H. koja je obavljala dužnost zapisničara, odnosno tajnice Komisije, M. K., M. O., Lj. A., A. Č. i S. Ž. članova te komisije, te svjedoka oštećenih J. Č. i H. R., kao i A. S., S. Ć. i R. S. koji su obavljali dužnost članova Komisije za provjeru stručnih i radnih sposobnosti namještenika po oglasu za radno mjesto viši referent za administrativne tehničke poslove – upisničar koji je raspisao Općinski sud u Tešnju 21. juna 2013. godine.
12. Naime, iz iskaza svjedokinje A. H. nesporno proizlazi da je 2013. godine apelantica bila ministrica, da joj je dala uplatnicu i uvjerenje o položenom ispitu na ime drugooptuženog da ga upiše u knjigu o položenim ispitima. Također proizlazi da u dosjeu drugooptuženog nema pismenog rada, nema zapisnika Komisije, a Uvjerenje ima broj 8438/11 od 19. aprila 2013. godine, što ne može biti jer svi akti iz 2013. godine imaju oznaku „kroz 13“. Navedeni iskaz je u cijelosti potvrđen svim ostalim dokazima optužbe kako subjektivnim tako i objektivnim, tj. materijalnim. Naime, svjedoci koji su obavljali dužnost članova Komisije su svi saglasno potvrdili, a nakon što su izvršili uvid u predočene omote spisa za kandidate I. P. i drugooptuženog koji su isti dan imali zakazan ispit, da u omotu spisa drugooptuženog ne postoji zapisnik o polaganju ispita, niti je iko od njih potvrdio da je drugooptuženi pristupio ispitu. S druge strane, svi članovi Komisije potvrdili su da se na zapisniku o polaganju ispita kandidatkinje I. P., a koji se nalazio u omotu spisa, nalaze njihovi svojeručni potpisi, čime se potvrđuje da je ta kandidatkinja pristupila pismenom i usmenom dijelu ispita. U omotu spisa kandidatkinje I. P. se nalazila uplatnica o uredno plaćenoj naknadi za rad članova Komisije, koja je izvršila uplatu prije polaganja ispita, dok se u omotu spisa drugooptuženog nalazila originalna uplatnica s datumom 3. maj 2013. godine iz koje je vidljivo da je uplata naknade izvršena 15 dana nakon zakazanog termina za polaganje ispita, tj. 15 dana od 18. aprila 2013. godine, a što jasno ukazuje da drugooptuženi nije pristupio polaganju ispita jer da je pristupio polaganju ispita morao bi uplatu izvršiti ili prije ili na dan polaganja ispita. Svjedokinje D. M. i A. H. također su saglasno izjavile da nisu izradile uvjerenje o položenom stručnom ispitu na ime drugooptuženog, niti im je poznato ko ga je izradio, s tim što je M. D. potvrdila da je ona izradila radnu verziju uvjerenja o položenom stručnom ispitu za I. P. i dostavila apelantici na potpis, a svjedokinja A. H. je izjavila da je uvjerenje o položenom stručnom ispitu za drugooptuženog vidjela kada je trebala provesti uplatnicu, odnosno to uvjerenje joj je dala ministrica, kao i uplatnicu, pošto ona uvodi u knjigu evidencije sve položene ispite i pravi naloge za plaćanje za isplatu Komisije, pa je i uplatnicu za plaćenu naknadu na ime drugooptuženog kopirala i stavila u predmet, a nije joj poznato šta je bilo u periodu između polaganja i izdavanja uvjerenja. Osim navedenog, na upit suda, A. H. je izjavila da na uvjerenju za drugooptuženog, a koje se nalazilo u omotu spisa za drugooptuženog, nema potpisa da je neko preuzeo to uvjerenje, dok na uvjerenju za I. P. ima potpis, što znači da ga je lično primila.
13. Istaknuto je da su oštećene J. Č. i H. R. potvrdile da su se prijavljivale na oglas za prijem na radno mjesto viši referent za administrativne tehničke poslove – upisničar, koji je raspisao Općinski sud u Tešnju, kao i drugooptuženi, i da su imale ispunjene potpuno iste posebne uvjete kao i on. Da je svjedokinja A. H. potpuno istinito svjedočila potkrepljuje i materijalni dokaz odbrane, a to je Dopis Ministarstva za pravosuđe broj 06- 34-1144-2/16 od 20. maja 2016. godine u kojem je, u vezi s ovjerenom fotokopijom evidencijske knjige o kandidatima koji su polagali stručni ispit za namještenike u organima državne službe FBiH, navedeno da se u tu evidenciju upisuje ime i prezime kandidata tek nakon izdatog uvjerenja. Prema tome, nesumnjivo se da zaključiti da činjenica da je ime drugooptuženog upisano u evidencijsku knjigu o kandidatima koji su položili stručni ispit ne znači i da je on zaista i polagao ovaj ispit jer svi dokazi koje je optužba izvela kako subjektivni tako i objektivni, kao i dokazi odbrane, nesumnjivo dokazuju da drugooptuženi 18. aprila 2013. godine nije pristupio na zakazani termin za polaganje ispita, već mu je apelantica kao ministrica navedenog Ministarstva, zloupotrebljavajući svoj službeni položaj, izdala lažno uvjerenje o položenom stručnom ispitu, pa je njegovo ime na osnovu takvog lažnog uvjerenja, kao i uplatnice od 3. maja 2013. godine upisano u evidencijsku knjigu.
14. U pogledu apelanticinih navoda kojima je tvrdila da je dokumentacija iz Ministarstva za pravosuđe uništena tokom protesta i da je moguće da je neko izvukao ili uništio zapisnik Komisije za drugooptuženog, Općinski sud je naveo da su svi svjedoci optužbe, pa i svjedokinja odbrane R. J. E. kategorično izjavili da nije nikad ništa nedostajalo, niti je ikad iko prijavio da je nešto nestalo iz nekog spisa iz prostorija Ministarstva, pa je oborena teza odbrane da postoji mogućnost da je zapisnik Komisije iz spisa za kandidata drugooptuženog uništen ili da ga je neko namjerno izvukao iz spisa. Što se tiče materijalnih dokaza odbrane – naloga za službeno putovanje i druge dokumentacije koju je apelantica priložila kao dokaz tvrdeći da je u periodu od 18. do 20. aprila 2013. godine bila na službenom putu, Općinski sud je naveo da je iz te dokumentacije vidljivo da je apelantica zaista u to vrijeme bila na službenom putu, međutim za navode koji joj se stavljaju na teret u izmijenjenoj optužnici, taj dokaz odbrane je potpuno irelevantan jer apelantica niti jednog trenutka u postupku pred sudom nije negirala niti sporila da je upravo ona kao službeno lice u svojstvu ministra svojeručno potpisala sporno uvjerenje. Za optužbu i za sud je bitno da je upravo ona potpisala sporno uvjerenje, a kada, to je nebitno jer je redovna praksa da se dokument sačini dok je ministar na službenom putu, te da on po povratku sa službenog puta potpiše taj dokument, što znači da je datum kada je on potpisao taj dokument drugačiji od datuma koji je na izrađenom dokumentu, pa je i u konkretnom slučaju optužena mogla potpisati sporno uvjerenje i nakon povratka sa službenog puta, a i prije toga, što je nebitno za odlučnu činjenicu, a to je njen svojeručni potpis na njemu.
15. U pogledu krivice, Općinski sud je naveo da je apelantica krivično djelo počinila s direktnim umišljajem. U vezi s tim je istaknuto da su svi saslušani svjedoci saglasno, istinito i uvjerljivo posvjedočili kako na pitanja optužbe tako i odbrane i svojim iskazima potvrdili sve navode izmijenjene optužnice, te je sud njihove iskaze prihvatio kao potpuno istinite i uvjerljive jer nisu imali razloga da neistinito svjedoče, niko od njih nije bio u zavadi s optuženima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH.
16. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Općinski sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti na strani optuženih cijenio njihovu neosuđivanost. S druge strane, kao otežavajuće okolnosti Općinski sud je cijenio posljedice koje su nastupile izvršenjem ovih krivičnih djela, tj. da lica koja ispunjavaju sve uvjete i imaju ispit nisu dobila zaposlenje, zatim stepen povrede zaštićenog dobra, njihovo ponašanje na sudu, tj. činjenicu da nisu izrazili kajanje, činjenicu da ih posljedice djela ne pogađaju, te nepoštovanje prema sudu, tj. sudskoj vlasti, jedan vrlo potcjenjivački pristup prema sudu, naročito od strane apelantice. Stoga, cijeneći sve navedene okolnosti, a polazeći od stepena krivične odgovornosti i od posljedica koje su nastupile izvršenjem ovih krivičnih djela, Općinski sud je apelanticu za počinjeno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, ističući da se jedino takvom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
17. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 118633 16 Kž od 3. novembra 2016. godine, između ostalog, apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana.
18. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor da radnja otvaranja i pregleda oduzetih predmeta i dokumentacije nije izvršena u skladu sa zakonom. Naime, Kantonalni sud je ponovio da iz zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije br. 11/14-63/14 i 11/14-64/14 od 16. jula 2014. godine proizlazi da je otvaranje i pregled dokumentacije izvršeno u prisustvu postupajuće tužiteljice, pa se samim tim zaključuje da je ona i rukovodila otvaranjem i pregledom privremeno oduzete dokumentacije. Tačno je da je u trenutku provođenja naprijed navedenih radnji na pravnoj snazi bila odredba člana 85. ZKPFBiH kojom je propisano da postupajući tužilac vrši otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, a prvostepeni sud je pravilno zaključio da se otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta od 16. jula 2014. godine treba smatrati zakonitim jer se iz zapisnika o izvršenim radnjama ne može zaključiti da tužilac nije rukovodio tim radnjama, odnosno da je postupio suprotno članu 85. ZKPFBiH koji je važio u trenutku provođenja navedenih radnji. Što se tiče Zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije broj 11/14-73/14 od 26. septembra 2014. godine i ova radnja je izvršena u skladu sa zakonom, odnosno izvršena je u skladu sa članom 2. Zakona o izmjenama ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 59/14 od 23. jula 2014. godine) jer su policijski službenici postupali na osnovu odobrenja postupajućeg tužioca. Istaknuto je da je navedenim odredbama izvršena izmjena člana 85. ZKPFBiH, te je data mogućnost i ovlaštenim službenim licima da na osnovu odobrenja postupajućeg tužioca izvrše otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, a na osnovu naredbe nadležnog sudije za prethodni postupak.
19. Dalje, u pogledu apelanticinih prigovora da radnji otvaranja i pregleda privremeno oduzete dokumentacije nisu prisustvovali branilac i osumnjičeni u skladu sa članom 85. ZKPFBiH, Kantonalni sud je ponovio da je tačno da branilac i osumnjičeno lice trebaju biti prisutni prilikom otvaranja i pregleda dokumentacije. Međutim, ove odredbe odnose se na situaciju kada je branilac već postavljen poznatom osumnjičenom. Budući da je ovaj postupak pokrenut anonimnom prijavom u Tužilaštvu, proizlazi da se tada nije ni znalo koja lica mogu biti osumnjičena za konkretna djela i logično je da u takvom slučaju osumnjičeni ne prisustvuju provođenju radnje jer se ne zna o kojim se licima radi, pa s obzirom na to da se ne zna koja će se lica teretiti za izvršeno krivično djelo, logično je da se u takvoj poziciji neće pojaviti ni branilac. U konkretnom predmetu, otvaranje i pregled predmeta je izvršeno bez prisustva optuženih i branilaca jer se nije znalo prema kome će istraga biti usmjerena i ko će biti osumnjičen, a da bi se uopće moglo raditi na predmetu, te postupak usmjeriti prema nekom licu, prethodno je bilo nužno zakonito pribaviti dokumentaciju, a zatim izvršiti otvaranje i pregled oduzete dokumentacije.
20. Razmatrajući apelanticine tvrdnje da su radnje otvaranja i pregleda dokumentacije nezakonite i zbog činjenice da je naredba o otvaranju istrage protiv optuženih donesena naknadno, odnosno poslije izvršenih radnji otvaranja i pregleda dokumentacije, Kantonalni sud je istakao da u ovom slučaju vrijedi isti pravni zaključak kao i kod prisustva branilaca i optuženih otvaranju i pregledu dokumentacije. Naglašeno je da su ovlaštena službena lica u skladu sa zakonom pribavljala neophodne dokaze na otkrivanju počinilaca krivičnih djela, nakon čega su dostavila izvještaj tužiocu, a koji je zatim, odnosno nakon osnovane sumnje da su optuženi počinili predmetna krivična djela, donio naredbu o otvaranju istrage, te u daljnjem postupku postupao u skladu sa zakonom.
21. Dalje, u odnosu na apelanticine navode da ovlaštena službena lica nisu pazila da sadržaj privremeno oduzetih predmeta ne saznaju neovlaštena lica, Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 85. stav 3. ZKPFBiH, te istakao da se iz sudskog spisa i dokaza koji su provedeni pred Općinskim sudom ne može zaključiti, a što je i Općinski sud ispravno rezonovao, da je neko od neovlaštenih lica saznao sadržaj dokumentacije, te da je postupljeno suprotno citiranim odredbama. To što su ovlaštena lica predočavala određene dokumente svjedocima u istrazi ne može se podvesti pod navedene zakonske odredbe, odnosno ograničenje, jer je to nužna radnja radi dokazivanja izvršenja krivičnog djela i predočavanje sadržaja određenog dokumenta svjedoku, a s ciljem dokazivanja krivičnog djela protiv nekog lica, te se ne može podvesti pod ograničenje koje se odnosi na otkrivanje sadržaja neovlaštenim licima.
22. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelanticine prigovore da Općinski sud nije savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, odnosno da je pogrešno interpretirao iskaze svjedoka J. Ć. i H. R., te da je pogrešno cijenio iskaz svjedoka A. H. jer ti iskazi, kako je navedeno, nisu ni bitni za utvrđivanje krivične odgovornosti optuženih pošto ti svjedoci nemaju saznanja o izvršenom krivičnom djelu od strane optuženih, a i sama odbrana ih „ne smatra značajnim svjedocima“ jer je to tako apelanticina braniteljica i istakla na glavnom pretresu prilikom ispitivanja svjedokinja J. Ć. i H. R. Nasuprot tome, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je analizirao svaki dokaz posebno, te u međusobnoj vezi, kao što je to urađeno i sa svjedokinjom A. H., nakon čega je pravilno zaključio da su u apelanticinim radnjama sadržani svi elementi krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, a kako je to detaljno obrazloženo u prvostepenoj presudi, a što u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud.
23. Dokazna građa koju je prihvatio Općinski sud potvrđuje da je drugooptuženi za zasnivanje radnog odnosa na mjestu višeg referenta za administrativno-tehničke poslove – upisničar u Općinskom sudu Tešanj morao imati položen sporni ispit jer je to bilo precizno definirano u javnom oglasu od 21. juna 2013. godine, bez obzira na činjenicu što je završio fakultet, te da je po zanimanju profesor sociologije jer se na javni oglas prijavio sa srednjom stručnom spremom, a za koje radno mjesto i spremu je neophodan stručni ispit koji se polaže u Ministarstvu za pravosuđe, čija ministrica je bila njegova supruga – apelantica. Dakle, ne može se govoriti o eliminaciji stručnog ispita u bilo kojem smislu jer je to bio jedan od uvjeta da se kandidat može prijaviti na javni oglas, a što je drugooptuženi i učinio 28. juna 2013. godine, te je sa traženom dokumentacijom priložio i uvjerenje o položenom spornom ispitu koji nikada nije položio, pa je na osnovu tako priloženih dokumenata i zasnovao radni odnos u Općinskom sudu Tešanj.
24. Pitanje umišljaja, te odgovornosti drugih službi, prema stavu Kantonalnog suda, apsolutno nije prihvatljivo u ovom predmetu jer je apelantica uvjerenje za svog supruga – drugooptuženog potpisala kao ministrica Ministarstva za pravosuđe, zbog čega se umišljaj ne može dovesti u pitanje. Da se u konkretnom predmetu radilo o nekom drugom licu, a ne o bračnom drugu, apelantica bi mogla postavljati pitanje umišljaja i odgovornosti drugih službi zbog eventualnog podmetanja na potpis lažnog uvjerenja. Međutim, kada je u pitanju bračni drug, te stavljanje potpisa jednog bračnog druga drugom bračnom drugu na određeni dokument, u takvom slučaju je bespredmetno govoriti o tome da neko lice nije svjesno svog postupanja, da ne želi posljedicu i da ne zna o čemu se radi.
25. U pogledu „težeg povređivanja prava drugih lica“ kao posljedice djela, Kantonalni sud je istakao da je u datoj situaciji drugooptuženi na osnovu lažnog uvjerenja zasnovao radni odnos u Općinskom sudu Tešanj, a tom prilikom eliminirane su kandidatkinje J. Ć. i H. R., koje su ispunjavale sve uvjete oglasa i mogućnost da jedna od njih na zakonit način dobije posao višeg referenta za administrativno-tehničke poslove odnosno upisničara u Općinskom sudu u Tešnju. Dakle, Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo, da su u apelanticinim radnjama sadržani svi elementi krivičnog djela za koje je proglašena krivom, zbog čega i ovaj žalbeni razlog nije uvažen.
26. U vezi s odlukom o krivičnopravnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo da, analizirajući prigovore koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji, nalazi da je prvostepeni sud, „i ako se isključi navodni potcjenjivački odnos“ apelantice prema predmetu, izvršio pravilnu ocjenu svih okolnosti prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije, te da je tom prilikom pravilno cijenio sve olakšavajuće okolnosti na strani apelantice, a na drugoj strani težinu i posljedicu počinjenog krivičnog djela, nakon čega je apelantici izrekao odgovarajuću krivičnopravnu sankciju. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
27. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica u obimnoj apelaciji ističe da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima što, prema njenom mišljenju, ima rezultat da krivični postupak protiv nje nije bio pravičan, da je redovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze (naročito iskaze svjedoka), da je pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio pozitivno pravne propise. Naime, apelantica pojašnjava da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima. U vezi s tim, apelantica tvrdi da su ovlaštena službena lica prije podnošenja izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i donošenja naredbe o provođenju istrage od 26. januara 2015. godine prikupljala dokaze, čime su počinjene povrede odredaba ZKPFBiH. Apelantica napominje da u vrijeme kada se podnosi zahtjev sudu za izdavanje naredbe, a posebno kada se vrši otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, mora biti donesena naredba o provođenju istrage koja, u konkretnom slučaju, u to vrijeme nije bila donesena. Slijedom toga, apelantica smatra da su nezakoniti svi dokazi koji su oduzeti na osnovu naredbe Općinskog suda od 11. jula 2014. godine i koji su pobrojani u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta FUP-a Sarajevo broj od 15. jula 2014. godine. Dalje, apelantica smatra da je zatim i otvaranje i pregled oduzetih predmeta iz Ministarstva za pravosuđe i Ministarstva finansija od 16. jula 2014. godine izvršeno protivno odredbi člana 85. st. 1. i 2. ZKPFBiH s obzirom na to da otvaranje i pregled oduzetih predmeta nije vršio tužilac već ovlaštena službena lica u njegovom prisustvu, a o otvaranju nije bio obaviješten branilac. U vezi s tim, apelantica je ukazala na odluke Ustavnog suda br. AP 3364/10 od 12. februara 2014. godine i AP 1529/15. Apelantica, također, smatra da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno odredbama člana 85. stav 3. ZKPFBiH s obzirom na to da su ovlaštena službena lica FUP-a svjedocima (kako apelantica tvrdi – neovlaštenim licima) prilikom ispitivanja predočavala na uvid dokumentaciju, što nisu bili ovlašteni. Prema apelanticinom mišljenju, neadekvatno je bilo i obrazloženje iz prvostepene presude o neosnovanosti navoda da postoje određeni materijalni dokazi Tužilaštva koji su oduzeti, a čije oduzimanje nije ,,pokriveno“ naredbom suda.
28. Apelantica dalje tvrdi da su redovni sudovi pogrešno interpretirali i cijenili iskaze saslušanih svjedoka, a posebno svjedoka J. Č., H. R. i A. H, te da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sudovi nisu mogli zaključiti da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena. U vezi s tim, apelantica tvrdi da iz radnje potpisivanja već izrađenog i opečaćenog akta (čak i da je dokazana), a koji je očito izrađen za vrijeme njenog odsustva iz države, ne proizlaze obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašena krivom. Apelantica, također, smatra da nije dokazan umišljaj za počinjenje predmetnog krivičnog djela s obzirom na to da nedostaje subjektivna komponenta djela koju čini upravo direktni umišljaj. Sve i da se uzme da je apelantica počinila inkriminiranu radnju i da je pri tome bila svjesna da time iskorištava svoj službeni položaj, nikako nije mogla biti svjesna ovog drugog uvjeta – da na taj način pribavlja za sebe ili drugoga kakvu korist, drugom nanosi kakvu štetu ili teže povređuje prava drugog, zato što je javni oglas za popunu upražnjenog radnog mjesta objavljen 21. juna 2013. godine, da postojanje položenog stručnog ispita za namještenike nije i ne smije biti uvjet uvrštavanja na listu kandidata koji ispunjavaju uvjete oglasa za prijem namještenika, te da izdavanjem uvjerenja o položenom stručnom ispitu drugooptuženog nije pribavljena korist u vidu zasnivanja radnog odnosa u Tešnju jer nije bio neophodan uvjet za zasnivanje radnog odnosa. O svim žalbenim navodima koji su se odnosili na njen umišljaj drugostepeni sud je odlučio pozivajući se samo na činjenicu da je apelantica supruga drugooptuženog, ne odlučujući pojedinačno i konkretno ni o jednom naprijed navedenom prigovoru. Apelantica dalje ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o kazni jer nisu pravilno cijenili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Naime, kao otežavajuća okolnost cijenjena je „teža povreda prava drugog“, što ulazi u zakonska obilježja krivičnog djela za koje je apelantica proglašena krivom, pa smatra da se te okolnosti ne mogu dvostruko vrednovati. Također smatra da sudovi nisu pravilno i u dovoljnoj mjeri cijenili olakšavajuće okolnosti, a to su da je apelantica porodična osoba, „da nije osuđivana nakon počinjenja krivičnog djela“, niti se protiv nje vodi postupak zbog drugog krivičnog djela. Najzad, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da obrazloženje koje je drugostepeni sud dao pravdajući na različite, ali neadekvatne načine povrede iz prvostepenog postupka, te ignorirajući određene konkretne žalbene navode, ne zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja za zaključak da te povrede ne postoje. II.Odgovor na apelaciju
29. Kantonalni sud je naveo da svi apelanticini navodi predstavljaju ponavljanje žalbenih prigovora protiv prvostepene presude, o kojima se taj sud detaljno i jasno izjasnio. Kantonalni sud je također naveo da su radnje privremenog oduzimanja predmeta, te njihovo otvaranje i pregled izvršene u skladu sa zakonskim odredbama, te se ne radi o nezakonitim dokazima, niti je način pribavljanja izvedenih dokaza bio nezakonit, zbog čega prvostepena presuda nije zasnovana na nezakonitim dokazima.
30. Općinski sud je istakao da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, odnosno da je redovni sud donio valjanu i zakonitu odluku zasnovanu na pravilnoj primjeni materijalnog prava, za čije donošenje je dao jasne i odlučne razloge.
31. Tužilaštvo je navelo da su presude redovnih sudova zasnovane na zakonu i da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelanticinu tvrdnju da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zagarantirano Ustavom i Evropskom konvencijom.
V.Relevantni propisi
32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 383. stav (1) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 22. stav (2) Obaveza pružanja pravne pomoći i službene saradnje (2) Svi organi vlasti u Federaciji dužni su službeno da sarađuju sa sudovima, tužiocem i drugim organima koji učestvuju u krivičnom postupku.
Član 45. stav (1) i stav (2) tač. a), b) i d) Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.
(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanih za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) provede istragu u skladu sa ovim zakonom,
d) zahtijeva dostavljanje informacija od državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih lica u Federaciji, Član 85.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.
(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti lice ili preduzeće od kog su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštena lica.
Član 231.
Naredba o provođenju istrage (1) Tužilac naređuje provođenje istrage ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo.
(2) O provođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o počiniocu krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za provođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi tužilac će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
(3) Tužilac donosi naredbu da se istraga neće provoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice počinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.
Član 321.
Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
34. Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 59 od 23. jula 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi: Član 85.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije čiji popis nije moguć, zbog čega su stavljeni u poseban omot i zapečaćeni, vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba na osnovu pismenog odobrenja koje je izdao tužilac.
(2) Osoba od koje su predmeti i dokumentacija oduzeti pozvat će se da prisustvuje otvaranju omota. Ako se ne odazove pozivu ili je odsutna, omot će se otvoriti, a predmeti i dokumentacija pregledati i popisati u njenoj odsutnosti.
(3) Prilikom pregleda predmeta i dokumentacije mora se paziti da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe. O otvaranju omota sastavit će se zapisnik."
Član 5.
Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 118633 16 Kž od 3. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 28. novembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
42. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, te je nesporno da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
43. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju odlučivalo o utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice te, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
44. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima što, prema njenom mišljenju, kao rezultat ima da krivični postupak protiv nje nije bio pravičan, da je redovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze (naročito iskaze svjedoka) i da je pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise.
45. Budući da su osnovni apelanticini apelacioni navodi vezani za nezakonite dokaze, to će Ustavni sud, prije svega, ispitati te navode. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
46. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan također mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
47. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
48. U konkretnom slučaju apelantica najprije tvrdi da su nezakoniti dokazi svi dokazi koji su pribavljeni prije podnošenja izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i donošenja naredbe o provođenju istrage od 26. januara 2015. godine, odnosno na osnovu naredbe Općinskog suda od 11. jula 2014. godine i koji su pobrojani u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta FUP-a Sarajevo od 15. jula 2014. godine. Zatim, apelantica tvrdi da je otvaranje i pregled oduzetih predmeta iz Ministarstva za pravosuđe i Ministarstva finansija izvršeno protivno odredbama člana 85. st. 1. i 2. ZKPFBiH jer otvaranje i pregled oduzetih predmeta nije vršio tužilac već „ovlaštena službena lica u njegovom prisustvu“, a o otvaranju nije bio obaviješten branilac. Apelantica, također, smatra da je u konkretnom slučaju postupljeno protivno odredbama člana 85. stav 3. ZKPFBiH s obzirom na to da su ovlaštena službena lica FUP-a svjedocima prilikom ispitivanja predočavala na uvid dokumentaciju, što nisu bili ovlašteni. Prema apelanticinom mišljenju, neadekvatno je bilo i obrazloženje iz prvostepene presude o neosnovanosti navoda da postoje određeni materijalni dokazi Tužilaštva koji su oduzeti, a čije oduzimanje nije ,,pokriveno“ naredbom suda, kao što je, npr. izvod iz djelovodnog protokola Ministarstva za pravosuđe od rednog broja 951 do 973 i izvod iz djelovodnog protokola za broj 962. Isto tako, u pogledu spisa I. P., u potvrdi o oduzimanju predmeta od 15. jula 2014. godine navodi se: „Kopija omota spisa kandidata I. P. [...].“
49. U vezi sa standardima koje je ustanovio Evropski sud, a koje je prihvatio i Ustavni sud, kao i navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava, pogotovo odredaba ZKPFBiH na koje je ukazala apelantica ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Pojedinačna analiza svakog apelanticinog navoda svela bi se na ponavljanje zaključaka redovnog suda, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak, te da apelantica, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i vlastitog viđenja stvari, ne nudi konkretne dokaze da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Osim navedenog, Ustavni sud mora da primijeti da određenim apelanticinim navodima zaista nedostaje konkretizacija jer samo pozivanje na određene odredbe ZKPFBiH, bez jasnih navoda šta je zapravo ono čime je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima obje presude veoma iscrpno dati odgovori na apelanticine prigovore o nezakonitosti dokaza. Nadalje, apelantica ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne dovodi u pitanje pouzdanost i vjerodostojnost dokaza pribavljenih na ovaj način. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su ovo bili i jedini dokazi protiv apelantice.
50. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća na prasku Evropskog suda u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 68955/11 od 15. januara 2015. godine), u kojem se Evropski sud bavio sličnim pitanjem i utvrdio da nema povrede člana 6. Evropske konvencije. U navedenom predmetu Evropski sud je naveo:
131. Sud na početku ističe da podnosilac nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih mjerama tajnog nadzora već je svoj prigovor ograničio isključivo na formalnu upotrebu takvih podataka kao dokaza za vrijeme postupka (uporedi, Khan, citirano gore, stav 38; P. G. i J. H., citirano gore, stav 79. i Bykov, citirano gore, stav 95).
132. On je također imao efikasnu mogućnost osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njihovoj upotrebi, a tu priliku je i iskoristio za vrijeme postupka pred prvostepenim sudom (vidi st. 35. i 42. gore), u svojoj žalbi (vidi stav 47. gore) i ustavnoj tužbi (vidi stav 49. gore). Domaći sudovi su ispitali osnovanost njegovih tvrdnji te dali obrazloženje za svoje odluke (vidi st. 46, 48. i 50 gore). Činjenica da podnosilac nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao efikasnu mogućnost osporiti dokaze te se usprotiviti njihovoj upotrebi (vidi Schenk, citirano gore, stav 47. i Khan, citirano gore, stav 38).
133. Sud nadalje ističe da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se zasnivala presuda (uporedi Schenk, citirano gore, stav 48). Prilikom osuđivanja podnosioca, Županijski sud u Dubrovniku je uzeo u obzir iskaze podnosioca i njegovih suoptuženih te ih ispitao zajedno s iskazima drugih svjedoka i dokazima dobivenim brojnim pretragama i zapljenama (vidi stav 45. gore).
134. Na osnovu gore navedenog, Sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane podnosioca nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (vidi Bykov, citirano gore, stav 98). Zaključno, Sud smatra da upotreba spornih snimaka kao dokaza nije kao takva podnosioca lišila poštenog suđenja.
135. Prema tome nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
51. Ustavni sud primjećuje da se apsolutno isti zaključak može primijeniti u i apelanticinom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantici bila pružena mogućnost da se usprotivi korištenju navedenih dokaza i da osporava njihovu vjerodostojnost. Naime, apelantica je i u prvostepenom i u drugostepenom postupku imala takvu mogućnost, te ju je i koristila, a redovni sudovi su meritorno ispitali njene navode koje su uz valjane razloge i obrazloženja odbili. Činjenica da je apelantica bila u tome i neuspješna ne utječe na zaključak da je imala priliku da ospori dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi. Ustavni sud smatra da su sudovi na dvije instance, u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke zašto su apelanticini navodi o nezakonitim dokazima neosnovani, o čemu su dali logično i uvjerljivo obrazloženje tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu, niti da je presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima, niti bilo šta ukazuje na proizvoljnost u obrazloženjima presuda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana apelanticina prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali, pored ostalog, i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanticu nije lišila pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. godine, st. od 131. do 134).
52. U odnosu na apelanticino ukazivanje na određenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu navedene odluke (AP 3364/10 i AP 1529/15), ali da ta praksa u konkretnom slučaju ne može dovesti do drugačije odluke.
53. Nadalje, u odnosu na apelanticine navode da su redovni sudovi pogrešno interpretirali i cijenili iskaze saslušanih svjedoka i da pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sudovi nisu mogli zaključiti da je apelantica počinila krivično djelo za koje je osuđena, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene presude Općinskog suda detaljno interpretirani iskazi svih saslušanih svjedoka, odnosno A. H. koja je obavljala dužnost zapisničara Komisije, te članova Komisije: M. K., M. O., Lj. A., A. Č. i S. Ž. i svjedoka oštećenih J. Č. i H. R., kao i A. S., S. Ć. i R. S. koji su obavljali dužnost članova Komisije za provjeru stručnih i radnih sposobnosti namještenika po oglasu za radno mjesto u Općinskom sudu u Tešnju. Dalje, Ustavni sud zapaža da su ovi iskazi ocijenjeni i dovedeni u vezu sa svim objektivnim, tj. materijalnim dokazima koji su izuzeti iz Ministarstva za pravosuđe, te Općinskog suda u Tešnju, a koji su, između ostalog, opisani i u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta broj 11/14-63/14 od 15. jula 2014. godine. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno, koji su zatim dovedeni u vezu s ostalim provedenim dokazima, a na osnovu čega je prvostepeni sud u konkretnom slučaju zaključio da je apelantica počinila krivično djelo za koje ju je proglasio krivom. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka, a ni apelantica ne tvrdi suprotno, proizlazi da joj je u toku postupka nije bila uskraćena mogućnost da sve svjedoke ispita i da osporava njihove iskaze.
55. Nadalje, u pogledu apelanticinih tvrdnji da je pogrešno primijenjen Krivični zakon jer nije dokazano da je počinila krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da je apelantica krivično djelo počinila s direktnim umišljajem. U vezi s tim je istaknuto da pitanje umišljaja, te odgovornosti drugih službi, prema stavu Kantonalnog suda, apsolutno nije prihvatljivo u ovom predmetu jer je apelantica uvjerenje za svog supruga – drugooptuženog potpisala kao ministrica Ministarstva za pravosuđe, zbog čega se umišljaj ne može dovesti u pitanje. Kantonalni sud je posebno istakao da da se u konkretnom predmetu radilo o nekom drugom licu, a ne o bračnom drugu, apelantica bi mogla postavljati pitanje umišljaja i odgovornosti drugih službi zbog eventualnog podmetanja na potpis lažnog uvjerenja. Međutim, kada je u pitanju bračni drug, te stavljanje potpisa jednog bračnog druga drugom bračnom drugu na određeni dokument, u takvom slučaju je bespredmetno govoriti o tome da neko lice nije svjesno svog postupanja, da ne želi posljedicu i da ne zna o čemu se radi.
56. Konačno, u pogledu ostalih apelanticinih navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. s daljnjim referencama i broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Ustavni sud je također naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivice. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
57. Iz naprijed navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelanticine tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije
58. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima…
59. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantici na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, koju je apelantica iskoristila. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku, nasuprot apelanticinim navodima, razmotrio sve relevantne žalbene navode i obrazložio zašto navodi istaknuti u žalbi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, te okolnost koja proizlazi iz presude Kantonalnog suda da je, dakle, Kantonalni sud ispitao apelanticine žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, činjenicu da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom, odnosno da je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKP-a ili zloupotrebe procesnog prava na apelanticinu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantici na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, koju je apelantica i koristila, a apelanticino nezadovoljstvo odlukom suda o žalbi ne pokreće pitanje povrede ovog prava.
62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević