Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1053/18 (F. A.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1053/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1053/18, rješavajući apelaciju Ferzije Alić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ferzija Alić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 155696 15 Rsž od 12. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferzija Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Sanel Bektić, advokat iz Tuzle, podnijela je 19. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 155696 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, kojim rješenjem je odbačena revizija apelantice izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 155696 15 Rsž od 12. maja 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3039/17 od 20. decembra 2017. godine, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da apelantici, na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeni vremenski period, isplati određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnivala na tvrdnjama da je u utuženom periodu bila raspoređena na radno mjesto pomoćnog radnika - spremačica radnog prostora, ali da je obavljala poslove daktilografa, pa da joj stoga pripada plaća za obavljanje poslova daktilografa. U vezi s tim je istaknuto da apelantica nije imala završenu srednju školu IV stepena, da je bila raspoređena na poslove daktilografa u Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), da joj je za obavljanje tih poslova bio utvrđen koeficijent od 1,3 (koji je Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o osnovama i mjerilima za utvrđivanje plaća i drugih ličnih primanja službenika i namještenika Općinskog suda iz januara 2008. godine bio predviđen za VII platni razred), te da joj je zaključno sa decembrom 2010. godine i plaća bila obračunata primjenom tog koeficijenta od 1,3, uvećanom za 10 % po osnovu uspješnosti (ukupno 1,43), a kako to proizlazi iz izjašnjenja vještaka ekonomske struke na glavnoj raspravi. Nadalje, da s obzirom da je donesenim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Općinskog suda iz januara 2010. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 2010. godine) bilo predviđeno da poslove višeg referenta - daktilografa mogu obavljati samo zaposlenici koji posjeduju srednju stručnu spremu IV stepena, slijedi da apelantica, zbog neposjedovanja srednje stručne spreme, nije ispunjavala uslove za obavljanje poslova višeg referenta - daktilografa. Zbog navedenog, da je apelantica rješenjima Općinskog suda od 17. septembra 2010. godine i od 31. januara 2011. godine bila raspoređena na poslove pomoćnog radnika - spremačice, a koji poslovi spadaju u VIII platni razred sa utvrđenim koeficijentom za plaću u vrijednosti 1,00, pa da je sukladno tome i apelantici pripadalo pravo na plaću za poslove na koje je tim rješenjima bila raspoređena, a ne pravo na plaću za poslove daktilografa koje je, po dogovoru sa predsjednikom suda, obavljala. Naime, Kantonalni sud je zaključio da dobrovoljni pristanak apelantice da, i pored njenog rasporeda na poslove pomoćnog radnika - spremačice, obavlja poslove daktilografa ne može činiti osnovanim rezonovanje apelantice da joj je za utuženi period plaća trebala biti obračunavana po koeficijentu 1,49, tim prije što apelantica i nije ispunjavala uslove stručne spreme za poslove višeg referenta - daktilografa, pa da time i nije mogla biti raspoređena na te poslove. Nadalje, da se nije mogao prihvatiti apelantičin žalbeni prigovor da su u utuženom period postojala dva ugovora o radu, i to ugovor u pismenoj formi kojim je apelantica bila raspoređena na poslove pomoćnog radnika - spremačice i usmeni ugovor na osnovu kojeg je radila na poslovima višeg referenta - daktilografa, te da prvi ugovor nikada nije realizovan, dok je drugi ugovor bio realizovan. Naime, da pitanje rasporeda apelantice na poslove u Općinskom sudu i nije bilo uređeno ugovorom o radu u smislu odredbi Zakona o radu, već da je taj raspored bio određen rješenjem predsjednika suda, donesenim sukladno odredbi člana 18. Zakona o namještenicima u organima državne službe, a kojom je propisano da rukovodilac organa državne službe rješenjem raspoređuje i postavlja namještenika na odgovarajuće radno mjesto za koje ispunjava sve uslove utvrđene u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji organa državne službe, pa s tim u vezi i sukladno Pravilniku iz 2010. godine, te da je stoga i apelantici pripadalo pravo na plaću samo u skladu sa donesenim rješenjima o njenom rasporedu, a koja joj je po tom osnovu i bila isplaćivana. Kantonalni sud je ocijenio da se apelantičini žalbeni navodi, a koji se svode na polemisanje o visini postavljenog tužbenog zahtjeva apelantice u tužbi i na mijenjanje visine potraživanja apelantice tokom postupka, te o tome da je prvostepeni sud, zbog propusta da donese rješenje kojim dozvoljava preinaku tužbe, povrijedio odredbu člana 57. stav 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pokazuju bespredmetnim u situaciji kada je o konačno postavljenom tužbenom zahtjevom apelantice, u podnesku zaprimljenom 8. decembra 2014. godine, i odlučeno prvostepenom presudom. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelantica je, između ostalog, navela da su redovni sudovi u konkretnom slučaju u potpunosti zanemarili načelo jednakosti plata za rad jednake vrijednosti (samim time i jednak rad), koje je uspostavljeno članom 6. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH iz 2005. godine, da joj nesumnjivo pripada plata za rad koji je uistinu obavila i da je tog prava ne može lišiti činjenica da formalno nije bila raspoređena na to radno mjesto, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Takođe je navela, da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen i ZPP, da je prvo povukla dio tužbenog zahtjeva, odnosno smanjila potraživanje iznosa naknade, pa nakon što je putem vještaka ekonomske struke utvrđena tačna visina manje isplaćenih plaća da je tada izvršila povećanje tužbenog zahtjeva, odnosno preinaku tužbe, a da prvostepeni sud nije donio odluke ni o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva ni o njegovom kasnijem preinačenju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević