Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5913/18 (I.J., A. N. i N. K.)
Odluka donesena 19. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5913/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5913/18, rješavajući apelacije I. J. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
I. J. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj 58 0 P 051231 17 Rev od 31. jula 2018. godine;
Aida Novalić i Nusreta Karić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 071634 16 Gž od 10. septembra 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-5913/18
1. I. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nedjeljko Ripić advokat iz Mostara, podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 051231 17 Rev od 31. jula 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužitelju (Intesa Sanpaolo Banka d.d. BiH) isplati iznos od 31.979,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev tužitelja da mu apelant isplati dug po osnovu mjenice. Zatim, da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je apelant kao trasant 9. oktobra 2007. godine izdao mjenicu koju je akceptirao kao trasat i obavezao se kao glavni mjenični dužnik da po naredbi tužitelja isplati iznos od 31.979,94 KM, te da je navedena mjenica protestirana 26. maja 2009. godine. Također, da je utvrđeno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru B. J. oglašen krivim za krivično djelo prevare zbog toga što je apelantu predočio da će biti jemac za njegov kredit, ali je kredit podigao na ime apelanta kao korisnika kredita. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da valjanost mjenice kojom se apelant obavezao tužitelju isplatiti navedeni iznos duga nije dovedena u pitanje, niti je sam sud mogao utvrditi da je ovaj vrijedonosni papir ništav iz razloga postojanja krivične odgovornosti trećeg lica za krivično djelo počinjeno prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Osim toga, apelant u prigovoru protiv rješenja o izvršenju kojim je ovaj postupak pokrenut, u odgovoru na tužbu, kao ni na pripremnom ročištu, nije iznosio činjeničnu tvrdnju da predmetna mjenica predstavlja bjanko mjenicu koja je naknadno popunjena, kao ni činjenicu da je ova mjenica popunjena protivno sporazumu trasanta i remitenta. Apelant je ovu okolnost iznio tek u završnom izlaganju nakon provedenog dokaznog postupka, tako da se o ovim činjeničnim tvrdnjama apelanta tokom postupka nije ni raspravljalo niti su radi njihovog utvrđenja izvođeni bilo kakvi dokazi. Dakle, apelant je propustio dokazati svoje činjenične tvrdnje kojima osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj dokazao da mjenica ima sve bitne sastojke, da se apelant obavezao isplatiti dug u iznosu koji se traži tužbenim zahtjevom, to su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo i pravila o teretu dokazivanja u konkretnom slučaju, zaključio je Vrhovni sud.
AP-6711/18
4. Aida Novalić i Nusreta Karić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnijele su 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 071634 16 Gž od 10. septembra 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezane su tužene (S. H. i apelantice-protivtužiteljice) da tužitelju-protivtuženom na ime duga isplate iznos od 18.418,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo ugovor o kreditu i aneks ugovora o kreditu (od 26. oktobra 2007. godine i 22. jula 2010. godine) zaključeni između tužitelja i S. H., kao i ugovor o jemstvu (od 26. oktobra 2007. godine) zaključen između tužitelja i apelantica, uz obavezu tužitelja da apelanticama naknadi troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o mjenično pravnom sporu za isplatu mjeničnog iznosa po izdatim bjanko mjenicama radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu od 26. oktobra 2007. godine i aneksa tog ugovora od 22. jula 2010. godine, odnosno tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca na isplatu prema prvotuženoj kao glavnom dužniku i apelanticama kao avalistima. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je 26. oktobra 2007. godine između tužitelja i prvotužene (S. H.) zaključen ugovor o kreditu i da su kao sredstvo obezbjeđenja kredita izdate mjenice bez protesta koje su potpisale apelantice, te da je nakon potpisivanja aneksa ugovora o kreditu korisnik kredita predao sredstvo obezbjeđenja-mjenice koje su potpisale apelantice. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno zaključio da su apelantice zajedno sa prvotuženom obavezne da tužitelju isplate predmetni dug. Ovo iz razloga što je članom 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptiralli, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice, pa imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih lica bilo pojedinačno bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali. Osim toga, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da zaključeni ugovori o kreditu i aneks ugovora o kreditu, kao i ugovor o jemstvu, nisu imali nedostataka, da su punovažni, da su ispunili formu ugovora, da su apelantice potpisale aneks ugovora, ugovor o jemstvu kao i ovjeru podataka za žirante, da se na istim nalaze njihovi potpisi, da su isti zaključeni u skladu sa Zakonom i da nije bilo nikakvog propusta u odobravanju i reprogramiranju kredita, a što slijedi i iz nalaza vještaka ekonomske struke. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedeni ugovori nemaju nedostataka u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno da apelantice u smislu člana 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku nisu dokazale da su od strane tužitelja dovedene u zabludu ili da su prevarene, te je pravilno odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantica.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojemAP-5913/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantice u predmetu AP-6711/18 su zatražile i naknadu troškova na ime sastavljanja apelacije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U pogledu zahtjeva apelantica za naknadu troškovi na ime sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija snose isključivo apelanti.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević