Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1083/17 (Z. Đ.)

Odluka donesena 19. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Miješanje u pravo na dom
  • Legitiman cilj
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1083/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1083/17, rješavajući apelaciju Z. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 163354 15 Rev od 13. decembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 163354 14 Gž od 15. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 163354 13 P od 24.

decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant Z. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Norveške, kojeg zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 163354 15 Rev od 13. decembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 163354 14 Gž od 15. juna 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 163354 13 P od 24. decembra 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, „Elektroprenosa-Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banja Luka, Operativno područje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 26. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Nenada Novakovića koji je u predmetnom postupku imao procesnu poziciju umješača na strani tužitelja (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 27. novembra 2018. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, tužitelj i umješač dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 5. novembra do 10. decembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužitelj je 27. februara 2013. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta radi otkaza ugovora o korištenju stana. Apelant je odgovorio na tužbu 8. aprila 2013. godine, a na pripremnom ročištu održanom 8. oktobra 2013. godine je podnio protivtužbu kojom je tražio utvrđenje da sporni stan nema status službenog stana, te da se utvrdi da je stekao status nositelja stanarskog prava na tom stanu.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 163354 13 P od 24. decembra 2013. godine udovoljeno je tužiteljevom tužbenom zahtjevu i otkazan je Ugovor o korištenju službenog stana broj 1422/81 od 29. maja 1981. godine zaključen između tužiteljevog pravnog prednika SOUR „Elektroprivreda BiH“ – Sarajevo, Radna organizacija za prenos električne energije „Elektroprenos„ Sarajevo, OOUR „Prenos električne energije Banja Luka“ (u daljnjem tekstu: tužiteljev pravni prednik) i apelanta zbog prestanka radnog odnosa kod tužitelja, po kom osnovu je apelant koristio stan u Banjoj Luci, u Ulici Vasilija Ostroškog broj 29 (ranije Ulica Majstorovića put broj 44; u daljnjem tekstu: sporni stan). Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da sporni stan nema status službenog stana i da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS), što je tužitelj dužan priznati i omogućiti apelantu zaključenje ugovora o zakupu i ugovora o otkupu navedenog stana, te je apelant obavezan da umješaču na strani tužitelja nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.620,00 KM.

7. Cijeneći izvedene dokaza navedene na str. 2. i 3. obrazloženja presude, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljevom odlukom preciziranog broja od 15. septembra 1989. godine o promjeni namjene poslovne zgrade u Ulici Majstorović put broj 44 (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada) tužitelj odlučio da preseljenjem u novosagrađene poslovne prostorije trafostanice sadašnje poslovne prostorije koje se nalaze u predmetnoj zgradi pretvori u stambeni prostor za smještaj radnika, čiji su poslovi vezani za obavljanje dežurnih električara i hitnih intervencija, tako da zgrada i dalje ima karakter poslovne zgrade, a stambeni prostori u istoj zgradi se tretiraju kao službeni stanovi u smislu Pravilnika o rješavanju stambenih potreba tužitelja od 27. aprila 1979. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj apelantu kao radniku raspoređenom na radno mjesto dežurnog električara u trafostanici Banja Luka 1, koja se nalazi neposredno pored spornog stana, Odlukom broj 232/80 od 15. septembra 1989. godine o dodjeli službenih stanova dodijelio na korištenje sporni stan nakon izvršene adaptacije poslovnih prostora, nakon čega su parnične stranke 29. maja 1981. godine zaključile Ugovor o korištenju spornog stana broj 1422/81. Navedenim ugovorom je uređeno da se sporni službeni stan dodjeljuje apelantu dok obavlja određenu dužnost, za koji je bio u obavezi tužitelju mjesečno plaćati stanarinu počevši od 1. maja 1981. godine, a najkasnije do 20- og u mjesecu za tekući mjesec, čija se visina određivala tužiteljevim posebnim rješenjem o visini stanarine. Osim stanarine, apelant je tužitelju bio dužan plaćati naknadu za osvjetljenje stubišta, za utrošenu vodu, za odvoz smeća i za korištenje zemljišta. Navedenim ugovorom također je uređeno da je u slučaju prestanka obavljanja predmetne dužnosti apelant dužan da sporni stan vrati tužitelju. Među parničnim strankama također nije sporno da je apelantu tužiteljevim konačnim i pravosnažnim rješenjem broj 1243/94 od 10. juna 1994. godine prestao radni odnos kod tužitelja zbog neopravdanog izostanka s posla jer je 1994. godine napustio Banju Luku i s porodicom odselio u Norvešku, gdje i sad živi. Dalje je utvrđeno da je tužiteljevim rješenjem broj 1277/94 od 14. juna 1994. godine apelantu prestalo stanarsko pravo na spornom stanu jer je napuštajući Banju Luku prestao da živi u spornom stanu. Utvrđeno je da je nakon toga tužitelj sporni stan dodijelio Milenku Ilijaševiću (svom radniku) i s njim zaključio ugovor o korištenju tog stana, a 21. februara 2008. godine je s umješačem zaključio ugovor o zakupu spornog stana.

8. Uvidom u odredbu člana 42. Pravilnika, Osnovni sud je utvrdio da je navedenom odredbom propisano da se službeni stanovi mogu dati na korištenje samo radnicima čiji su poslovi i radni zadaci neposredno vezani za obavljanje radnih dužnosti i izvršavanje radnih zadataka koji su vezani za mjesto izvršenja tih zadataka u krugu poslovnih prostorija u kojem se nalaze ti stanovi (dežurni električari, radnici za fizičko osiguranje – čuvari, monteri, radnik na održavanju čistoće i sl.), a da odluku o tome da li se neki stan smatra službenim stanom donosi tužiteljev radnički savjet, koji ujedno donosi i odluku o dodjeli tih stanova i o korištenju mimo liste prioriteta prema tužiteljevim službenim potrebama. Navedeno je da je članom 44. Pravilnika propisano da kada navedena odluka postane konačna, tužitelj s radnikom zaključuje ugovor o korištenju stana, s tim da radnik koji se prema potrebama radne dužnosti premjesti ili bude razriješen dužnosti, ali ne njegovom krivicom, a koji koristi službeni stan, tužitelj je dužan da mu dodijeli drugi odgovarajući stan koji mu pripada po odredbama ovog pravilnika (član 46. Pravilnika). Osnovni sud je također utvrdio da je apelant 1999. godine podnio zahtjev Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi povrata spornog stana i da je u navedenom postupku apelant 27. juna 2011. godine „ishodio“ rješenje kojim je potvrđeno da je zakonit nesmetan posjednik i korisnik spornog stana i da mu se dopušta vraćanje u posjed spornog stana, dok je privremeni korisnik, umješač, obavezan da mu navedeni stan preda u posjed.

9. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da se, prema članu 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), navedeni službeni stan ne smatra stanom jer se radi o službenom stanu na kojem se ne stiče stanarsko pravo. Ovo iz razloga jer se ugovor o korištenju spornog stana od 29. maja 1981. godine faktički smatra ugovorom o zakupu kojim su parnične stranke dogovorile da apelant koristi sporni stan dok obavlja određenu službenu dužnost kod tužitelja, međutim, u slučaju razrješenja s dužnosti apelant je dužan sporni stan da vrati tužitelju. Stoga, tužiteljevim rješenjem od 10. juna 1994. godine, koje je postalo pravosnažno, apelantu je prestao radni odnos zbog njegove krivice, tj. zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana uzastopno. U vezi s tim je navedeno da je apelant posao kod tužitelja samovoljno napustio i otputovao van Banje Luke i da od 7. juna 1994. godine nije došao na posao, niti je svoj izostanak opravdao ili se bilo kome javio, te jer se sporni stan ne smatra stanom u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. ZSO-a, već službenim stanom na kojem njihovi korisnici ne stječu stanarsko pravo pa time ni pravo na otkup stana, već samo prava utvrđena općim aktom davatelja stana na korištenje (tužiteljevim pravilnikom od 27. aprila 1979. godine) i prava utvrđena ugovorom o korištenju službenog stana. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan, a da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev. Osnovni sud je također naveo da je u slučaju spora povodom prava na službenim stanovima nadležan sud zbog građanskopravnog odnosa među parničnim strankama, a ne organ uprave koji odlučuje o stambenim pravima ranijih nositelja stanarskog prava, pravu na privremeno korištenje napuštenih stanova i sl., u skladu s odredbama ZSO-a, Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i ZPDS. Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da zbog nenadležnosti upravnog organa da donese odluku o prethodnom pitanju koje se rješava u ovoj parnici u skladu sa članom 12. stav 1. ZPP nije cijenio odluke donesene u upravnom postupku pred Ministarstvom. Osnovni sud je nadalje naveo da apelant tvrdi da je predmetni stan izgubio karakter službenog stana prema zaključku tužiteljevog Upravnog odbora od 9. maja 2003. godine kojim je propisano da tužiteljevim radnicima koji imaju zaključen ugovor o korištenju službenog stana, a koji se nalaze u radnom odnosu u tom preduzeću, kao i radnicima kojima je radni odnos prestao, a nastavili su i dalje da koriste dodijeljene im stanove, treba omogućiti otkup tih stanova promjenom statusa službenih stanova. Navedeno iz razloga što, kako navodi, on ne bi napustio Banju Luku da nije bilo rata i da bi bio vlasnik spornog stana, kao što je to omogućeno drugim tužiteljevim radnicima kojima su kao i njemu dodijeljeni službeni stanovi, a kasnije im je omogućen otkup (Milenku Iliševiću i dr.), na koji način je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na njih. Međutim, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim te apelantove navode iz razloga što je apelantu u okolnostima konkretnog slučaja utvrđen prestanak radnog odnosa kod tužitelja njegovom krivicom i jer sporni stan ne koristi od 1994. godine. U vezi s tim, taj sud je također ukazao da je tužitelj Milenku Iliševiću 14. juna 1994. godine dodijelio na korištenje sporni stan po osnovu radnog odnosa kod tužitelja, nakon čega je imenovani sa SIZ-om stanovanja Banja Luka zaključio ugovor o korištenju tog stana, što u suštini nije dovelo do promjene statusa spornog stana, jer je taj stan i dalje zadržao status službenog stana, kao i u vrijeme dodjele stana umješaču na strani tužitelja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP, a u vezi s odredbom člana 396. stav 1. citiranog zakona i obavezao apelanta da umješaču nadoknadi troškove postupka.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 163354 14 Gž od 15. juna 2015. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Osnovnog sud od 24. decembra 2013. godine ukinuto, dok je apelantova žalba u preostalom dijelu osporene odluke odbijena i odluka o protivtužbenom zahtjevu potvrđena. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.125,00 KM.

11. U obrazloženju presude je navedeno da apelant osporava presudu prvostepenog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba ZPP i proizvoljne primjene materijalnog prava. Okružni sud je odbio apelantove žalbene navode ističući da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, smatra da je prvostepeni sud svaki dokaz cijenio savjesno i brižljivo (član 8. ZPP), jasno navodeći koje je činjenice utvrđivao, koji dokazi su izvedeni i kako ih je cijenio i koje materijalno pravo je primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Okružni sud je također odbio kao neosnovane apelantove navode da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike kod tužitelja (Milenka Ilijaševića i dr.), jer smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se u okolnostima konkretnog predmeta radi o službenom stanu iz člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a, da je došlo do prestanka radnog odnosa zbog apelantovog samovoljnog napuštanja preduzeća, dakle apelantovom krivicom, zbog čega je tužitelj imao pravo da otkaže ugovor o korištenju spornog stana. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljev pravni prednik sporni stan dodijelio apelantu na korištenje na osnovu odluke Radničkog savjeta od 15. septembra 1980. godine kao službeni stan, nakon prethodno izvršene adaptacije poslovnog prostora u tužiteljevoj upravnoj zgradi, na osnovu koje odluke je tužitelj s apelantom zaključio ugovor o korištenju tog stana 29. maja 1981. godine. Slijedom navedenog, Okružni sud smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu, koji se u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a ne smatra stanom. Okružni sud, također, smatra da je tužiteljevim rješenjem precizirani broj od 10. juna 1994. godine apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla uzastopno u trajanju od tri dana i koje rješenje je postalo pravosnažno, pa smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je na prethodni način ispunjen uvjet da se usvoji otkaz ugovora o korištenju spornog stana apelantu iz razloga što je prestao da obavlja poslove i radne zadatke kod tužitelja u vezi s kojim poslovima i radnim zadacima mu je bio dodijeljen navedeni stan na korištenje. Prema stanju spisa prvostepenog suda, tužitelj je predmetni stan nakon što ga je apelant napustio rješenjem od 14. juna 1994. godine dodijelio na korištenje Milenku Iliševiću po osnovu radnog odnosa kod tužitelja, dakle opet kao službeni stan, na osnovu kojeg rješenja je zaključen i ugovor o korištenju tog stana 22. jula 1994. godine, nakon čega je ugovorom o zakupu stana od 21. februara 2008. godine tužitelj predmetni stan kao službeni dodijelio u zakup imenovanom. Apelantovim pozivanjem na tužiteljev zaključak od 13. maja 2013. godine, prema ocjeni Okružnog suda, također ne može ishoditi drugačiju odluku suda u ovom parničnom postupku iz razloga što se apelantovi navodi ne odnose na sporni stan dodijeljen Milenku Iliševiću, već na stan koji se nalazi u istoj zgradi, koji je imao status službenog stana, te koji je bio dodijeljen kao službeni stan tužiteljevom radniku Vasilju Damjanoviću na osnovu radnog odnosa i koji je na zahtjev korisnika stana da se promijeni status navedenog stana zbog nemogućnosti otkupa utvrđeno da stan koji je koristio Vasilj Damjanović nema status službenog stana. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se stavovi iz zaključka tužiteljevog Upravnog odbora od 9. maja 2003. godine ne mogu primijeniti na apelantov slučaj, s obzirom na to da mu je radni odnos prestao kod tužitelja njegovom krivicom i da on ne koristi sporni stan od 1994. godine. Okružni sud, također, smatra neosnovanim apelantove navode da je Banju Luku napustio 1994. godine zbog rata, ne svojom voljom, i da mu je u postupku pred Ministarstvom priznat status izbjeglice i naloženo vraćanje u posjed spornog stana, te da ne može ishoditi drugačiju odluku suda u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što je apelantu, kako je to već navedeno, sporni stan dodijeljen na korištenje kao službeni stan na kojem se ne može steći stanarsko pravo, niti je u vezi s tim stanom donesena odluka o promjeni statusa stana, tako da je prestankom apelantovog radnog odnosa kod tužitelja zbog samovoljnog napuštanja stana ostvaren uvjet za raskid ugovora o korištenju, kako je to prvostepeni sud pravilno zaključio. Okružni sud smatra da apelant žalbom osnovano ukazuje da je odluka o troškovima postupka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ovo iz razloga što se odredbe o troškovima postupka (čl. od 383. do 400. ZPP) odnose na parnične stranke, dok je rješenjem o troškovima postupka usvojen zahtjev umješača za naknadu troškova parničnog postupka, pa kako umješač nije stranka u postupku već lice koje je imalo pravni interes da u parnici koja teče između tužitelja i apelanta tužitelj uspije zbog čega je prvostepeni sud i dopustio da on stupi u parnicu na strani tužitelja, to, prema ocjeni Okružnog suda, njemu ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Stoga, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude primjenom odredbe člana 227. stav 2. u vezi sa čl. od 383. do 400. i članom 369. ZPP.

12. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 163354 15 Rev od 13. decembra 2016. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 15. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu.

13. Vrhovni sud je naveo da osporenu odluku smatra pravilnom i zakonitom. Naime, kod nesporne činjenice da je apelant napustio Banju Luku 1994. godine i odselio u Norvešku, zbog čega mu je tužiteljevim pravosnažnim rješenjem broj 1943/94 od 10. juna 1994. godine izrečen prestanak radnog odnosa, Vrhovni sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su usvojili tužiteljev zahtjev da se otkaže ugovor o korištenju službenog stana zaključenog između parničnih stranaka 29. maja 1981. godine. Slijedom tih razloga, Vrhovni sud smatra da je pravilna odluka nižestepenih sudova kada su odbili apelantov protivtužbeni zahtjev jer shodno odredbi člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. ZSO-a na službenom stanu se ne može steći stanarsko pravo, pa time ni pravo na otkup stana. Također, taj sud smatra da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su na osnovu tužiteljevog zaključka broj 1958/03 od 9. maja 2003. godine svi tužiteljevi službeni stanovi izgubili status službenih stanova jer, kako apelant nije ostao u spornom stanu, niti je u radnom odnosu kod tužitelja, to shodno navedenom zaključku ne može da polaže pravo na predmetni stan jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant ne ispunjava uvjete iz navedenog zaključka. Također, Vrhovni sud smatra da sama činjenica da je apelant u upravnom postupku kod Ministarstva ishodio rješenje da je 30. aprila 1991. godine bio neometani korisnik spornog stana te da je umješač na strani tužitelja obavezan da mu taj stan vrati ne utiče na drugačiji zaključak tog suda jer je tim rješenjem odlučeno o posjedu u pogledu spornog stana i vraćanju u posjed, a ne u pravu čija se zaštita traži zahtjevom iz tužbe i protivtužbe. Osim toga, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantove navode da nije dobrovoljno napustio Banju Luku 1994. godine tako što se odselio u Norvešku, gdje mu se nalazila porodica, te da mu je u vezi s tim povrijeđeno pravo na dom proklamirano Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant osporene presude smatra proizvoljnim u pogledu primjene materijalnog prava, ističući da je njegov status na spornom stanu obuhvaćen odredbom čl. 17. i 18. Zakona o prestanku primjene jer je, kako ističe, sporni stan napustio zbog ratnih okolnosti, te jer je cilj ovog zakona uspostavljanje faktičkog stanja kakvo je bilo prije izbijanja ratnih djelovanja. Stoga, apelant smatra pogrešnim stav sudova da je dobrovoljno napustio Banju Luku. Također ističe da sudovi prema njemu nisu postupali kao prema drugim korisnicima službenih stanova. Apelant ističe da je tužitelj pojedinim radnicima koji su također koristili službene stanove omogućio da ih otkupe (Vasilije Damjanović). Smatra da donošenjem zaključka tužiteljevog Upravnog odbora od 9. maja 2003. godine sporni stan više nema karakter službenog stana. Prema tome, činjenica da je sporni stan napustio usljed ratnih okolnosti ne može utjecati na njegova prava u pogledu spornog stana. Također smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.400,00 KM navodeći da je postupak pred Ministarstvom pokrenuo još 1999. godine, a da još uvijek nije uveden u posjed stana.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

16. Okružni sud, također, smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, slijedom čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je naveo da ostaje pri razlozima izraženim u presudi tog suda od 24. decembra 2013. godine, zbog čega predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužitelj apelantove navode također smatra neosnovanim, ističući da apelant svjesno pokušava činjenično stanje koje je utvrđeno u postupku pred sudovima tumačiti onako kako to njemu odgovara.

19. U odgovoru na apelaciju umješač navodi da je, nakon što je postupak u konkretnom predmetu okončan presudom Vrhovnog suda, došlo do bitnih izmjena na način što je tužitelj kao vlasnik spornog stana donio odluku kojom je ukinuo status službenog stana u odnosu na sporni stan, da mu je dao saglasnost za privatizaciju – otkup tog stana, nakon čega je pribavio svu neophodnu dokumentaciju i s tužiteljem 6. aprila 2018. godine zaključio ugovor o otkupu stana, isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, a potom se upisao kao vlasnik stana u listu nekretnina broj 2514/2 k.o. Banjaluka. Umješač je dalje naveo da je nakon zakonitog stjecanja prava vlasništva na spornom stanu i upisa u odgovarajuću zemljišnoknjižnu evidenciju izvršio znatna ulaganja u sporni stan kako bi bio funkcionalan i kako bi ga prilagodio potrebama svog domaćinstva, o čemu posjeduje materijalne dokaze. Imajući u vidu navedeno, predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 22/93 i 12/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1. tačka 3. i stav 2.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

[...] 3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada - kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);

[...] Korisnici prostorija odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korišćenju samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 p 163354 15 Rev od 13. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u odnosu na meritum odluke tako i donošenje odluke u „razumnom roku“, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

29. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da je tužiteljev tužbeni zahtjev usmjeren na otkaz ugovora o korištenju spornog stana, a apelantov protivtužbeni zahtjev na utvrđivanje stanarskog prava i otkup spornog stana. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene presude

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje povredom odredaba materijalnog prava i ocjenom dokaza. Ustavni sud napominje da, u principu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji sud sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

31. U tom smislu, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da su sudovi na sve tri instance ukazali da je tokom postupka nespornim utvrđeno da sporni stan spada u kategoriju namjenskih stanova (član 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a), dakle onih koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari. Naime, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, Ugovora broj 1422/81 od 29. maja 1981. godine zaključenog između tužiteljevog pravnog prednika i apelanta, osporenim odlukama sudova je utvrđeno da sporni stan spada u kategoriju namjenskih stanova, koji je dodijeljen apelantu dok obavlja određenu dužnost kod tužitelja. Pri takvom stanju stvari, s obzirom na to da je apelant prestao da obavlja službu zbog koje mu je stan dat na korištenje, jer mu je tužiteljevim rješenjem broj 1243/94 od 10. juna 1994. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla, te jer je 1994. godine napustio Banju Luku i odselio s porodicom u Norvešku, gdje i sada živi, shodno navedenom ugovoru apelant je obavezan da tužitelju vrati sporni stan jer su prestali uvjeti za korištenje tog stana.

32. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim odlukama dali jasne i argumentirane razloge da su apelantovi navodi neosnovani, da su na osnovu zaključka tužiteljevog Upravnog odbora broj 1958/03 od 9. maja 2003. godine svi službeni stanovi izgubili status takvih stanova. Naime, u obrazloženju osporenih odluka sudovi su obrazložili da se navedeni zaključak Upravnog odbora ne može primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja jer apelant ne ispunjava uvjete iz tog zaključka budući da nije ostao u spornom stanu, niti u radnom odnosu kod tužitelja svojom krivicom, pa shodno navedenom apelant ne može da polaže pravo na stjecanje stanarskog prava i otkupa tog stana. Takvo postupanje sudova ni u kojem slučaju ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa prema tome niti na eventualnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude, relevantne propise, te dovodeći ih u vezu s kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatirao da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene prava, a što bi eventualno mogao biti razlog da Ustavni sud u smislu naprijed navedenih stavova svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno ispitali navode koje apelant ponavlja u apelaciji, uključujući i navode o postojanju rješenja Ministarstva vezanog za povrat predmetnog stana, te dovoljno i jasno obrazložili svoje stavove, pri tome navodeći razloge koji su ih opredijelili u utvrđenju da je, imajući u vidu činjenična utvrđenja, primjenom odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. ZOO-a osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, a neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev jer se na službenom stanu ne može steći stanarsko pravo ni pravo na otkup stana. Ovo iz razloga jer se radi o stanu koji spada u kategoriju namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do proizvoljne primjene relevantnih zakonskih propisa, niti je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi

34. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak ispitati i s tog aspekta.

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.400,00 KM navodeći da je postupak pred Ministarstvom pokrenuo još 1999. godine, a da još uvijek nije uveden u posjed stana.

36. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u parničnom postupku (vođenom radi otkaza ugovora o korištenju službenog stana, odnosno utvrđivanju da sporni stan nema status službenog stana i da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu), te da stoga ne može cijeniti apelantove navode vezane za dužinu upravnog postupka pred Ministarstvom u kojem se odlučivalo o vraćanju spornog stana.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 27. februara 2013. godine kada je tužiteljev pravni prednik podnio tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o korištenju spornog stana zaključenim s apelantom, a da je taj postupak okončan presudom Vrhovnog suda 13. decembra 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je okončan u periodu od tri godine i devet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem se odlučivalo o tužiteljevom tužbenom zahtjevu radi otkaza ugovora o korištenju spornog stana i apelantovom protivtužbenom zahtjevu radi utvrđenja da je stekao stanarsko pravo na tom stanu i da se tužitelj obaveže da s apelantom zaključi ugovor o otkupu spornog stana. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je tokom postupka trebalo razjasniti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o posebno složenom predmetu.

40. Nadalje, analizirajući dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku Osnovni sud odlučujući o tužiteljevom tužbenom zahtjevu i apelantovom protivtužbenom zahtjevu odlučio u roku od oko 10 mjeseci (od 27. februara 2013. godine do 24. decembra 2013. godine), da je drugostepeni sud o apelantovoj žalbi odlučio u roku od oko jedne godine i sedam mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o apelantovoj reviziji odlučio u roku od jedne godine i sedam mjeseci. Dakle, postupak je trajao tri godine, devet mjeseci i 14 dana, i to na tri sudske instance, u toku kojeg su donesene tri presude, pa Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma

42. Apelant se žali i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da mu je otkazan ugovor o korištenju spornog stana.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

44. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

45. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).

46. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te predstavlja li odluka koju apelant osporava „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje toga „doma“. Drugo, da bi „miješanje“ bilo opravdano, mora biti „u skladu sa zakonom“. Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).

47. Prema sudskoj praksi Evropskog suda prava, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije, tako da uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, ističući da pravni odnos podnositelja prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).

48. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelantovim „domom“, nesporno je da je apelantu rješenjem tužitelja kao vlasnika stana od 15. septembra 1980. godine dodijeljen na korištenje sporni stan, u kojem od tada živio do 1994. godine. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da je identična pravna pitanja u kontekstu kategorije tzv. namjenskih stanova, stanova vezanih za vršenje službene dužnosti, već razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1921/08 od 21. jula 2010. godine, stav 35, AP 483/14 od 10. novembra 2014. godine, stav 33, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je predmetni stan predstavljao dom apelanata, ali kada je miješanje u dom apelanata izvršeno u skladu sa zakonom jer se radi o namjenskom stanu vezanom za obavljanje službene dužnosti i kada je miješanje sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

49. Slijedeći dosadašnju praksu Ustavnog suda u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud dalje treba utvrditi da li je miješanje u apelantov dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je osporenom presudom, primjenom člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a, usvojen tužiteljev zahtjev (vlasnika stana) i otkazan ugovor o korištenju spornog stana zaključen 29. maja 1981. godine između apelanta i tužiteljevog pravnog prednika. Navedeno iz razloga što, prema ocjeni sudova, sporni stan spada u kategoriju tzv. namjenskih stanova, dakle stanova koji su vezani za vršenje službene dužnosti i koji se ne smatraju stanom, te da kod nesporne činjenice da je apelant napustio Banju Luku i odselio u Norvešku, zbog čega mu je tužiteljevim pravosnažnim rješenjem radni odnos prestao njegovom krivicom.

50. Dakle, miješanje u apelantov dom je izvršeno „u skladu sa zakonom“ jer apelant na službenom stanu u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 3. ZSO-a nije mogao steći stanarsko pravo, pa ni pravo na otkup stana. Ustavni sud podsjeća da je ZSO donesen prije više od 30 godina, da se odredba člana 4. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe zakona dovoljno jasne i precizne u smislu određivanja šta se smatra stanom, te prava i obaveze nositelja stanarskog prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da je predmetni zakon „primjereno pristupačan“, te je apelant bio „upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet“ u smislu da je sporni stan u kategoriji stanova na kojima se ne može steći stanarsko pravo, tzv. namjenski stan vezan za vršenje službene dužnosti. S obzirom na to da je apelantu radni odnos kod tužitelja prestao 10. juna 1994. godine, samim tim mu je prestao je i pravni osnov za korištenje spornog stana.

51. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantov dom proporcionalno zakonitom cilju, što se u ovom slučaju ogleda u nemogućnosti da se apelantu dopusti da stekne određeno pravo, stanarsko pravo i pravo na otkup stana, zbog činjenice da je u pitanju namjenski stan koji se po zakonu i ne smatra stanom, već službenim prostorom vezanim za obavljanje tačno određene službe (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1921/08 od 21. jula 2010. godine, stav 39, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) dok ta služba traje, a nesporno je da apelant više nije tužiteljev zaposlenik.

52. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

53. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

54. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

55. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o diskriminaciji zapravo zasniva na tvrdnjama da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale tužiteljeve radnike koji su otkupili stanove koji se također smatraju službenim stanovima ukazujući na zaključak tužiteljevog Upravnog odbora od 9. maja 2003. godine. Ustavni suda zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tim zaključkom regulirano pitanje za promjene karaktera službenih stanova i mogućnost njihovog otkupa, te je, između ostalog, regulirano da radnicima koji imaju zaključen ugovor o korištenju službenog stana s tužiteljem, a nalaze se u radnom odnosu kod tužitelja, te radnicima kojima je radni odnos prestao kod tužitelja, a nastavili su i dalje da koriste dodijeljene im stanove, treba omogućiti otkup navedenih stanova, promjenom njihovog statusa službenih stanova. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi obrazložili ove apelantove navode i odbili ih ocijenivši da apelant ne ispunjava uvjete iz tog zaključka jer mu je radni odnos kod tužitelja prestao njegovom krivicom i jer sporni stan ne koristi od 1994. godine. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da su redovni sudovi dali razloge zašto smatraju neosnovanim ove apelantove navode, iz kojih zapravo proizlazi da apelantova pozicija nije identična s pozicijom drugih lica na koja je ukazao (koji su dakle u radnom odnosu i koji koriste stanove), Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

57. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje, koji su već detaljno razmotreni i za koje je utvrđeno da su neosnovani, pa Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu ZSO-a, te kada su redovni sudovi svoj stav o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva i neosnovanosti apelantovog protivtužbenog zahtjeva obrazložili na način koji se ne čini proizvoljnim, pri čemu i dužina predmetnog postupka zadovoljava standard suđenja u „razumnom roku“.

59. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na „dom“ garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, budući da je miješanje sudova bilo u skladu sa zakonom i proporcionalno zakonitom cilju.

60. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

61. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1083/17 (Z. Đ.) | Sudska praksa | Aktio